Zastrašujuća je povezanost koju u sebi nose ideje Austrougarske, komunističke Jugoslavije, fašističke Nemačke i današnje Evroatlantske imperije. Nit koja ih spaja, koja se provlači kroz ove ideološki i istorijski različite države, jeste odnos prema Srpskoj Crkvi. Ratni pritisak svaki put je praćen i pokušajima da se na neki način uništi ili bar poremeti temelj naše kulture, Pravoslavna vera. Ovu istinu, toliko puta potvrđenu u zadnjih stotinak godina, najbolje je razumeo i opisao veliki Žarko Vidović.
Srpski narod se kroz 20. vek više puta suočio sa totalitarnim režimima. Iako su oni ideološki različiti, njihova je suština ista, nečovečna. Rasna i klasna isključivost imaju istu osnovu, ljudsko biće bez obeležija, bez stava, bez ličnosti. Siva i bezlična masa, bez slobode (bez želje za slobodom) koja se lako oblikuje. Kakva god da je spoljna manifestacija (država, partija, lider) ove suštine, njen cilj je uvek isti, njeno Zlo je uvek isto. Srpska pravoslavna crkva kao temelj naše istorijske svesti, naše Svetosavske nematerijalne zajednice, postaje meta tog Zla. Postojanje srpskog naroda, očuvana vera, pismo i kultura, govore nam da je SPC i pored neizrecivih stradanja i žrtava ipak ispunila svoju misiju.
Glavna opasnost, čini se, dolazi upravo iz te spoljašnje promene: komunizam, fašizam, zapadne demokratije, različite politike u različitim vremenima. One maskiraju konstantnost Zla. Na primer, Austrougarska je još od kraja 19. veka aktivno podržavala Albance u Osmanskom carstvu. Istu tu politiku nastavila je Musolinijeva Italija, a rezultat je bio više od 10.000 ubijenih i 100.000 proteranih Srba u periodu 1941-45. Međutim, tek sa završetkom rata i dolaskom novih komunističkih vlasti počinje najpodmuklija politika, koja je, bar zvanično, bila pobednička, oslobodilačka, i bratska. U narednih pet decenija ona je sa Kosova i Metohije, postepeno i podmuklo, oterala više Srba nego fašisti u Drugom svetskom ratu. Najbolji dokaz za ovu katastroofu jesu izveštaji koje je Svetom Sinodu slao tadašnji Raško-prizrenskog episkop Pavle, budući patrijarh. Politika Nemačke i Austrougarske bila je nastavljena. Ako je ovaj niz događaja mogao biti pravdan bezumnošću totalitarnih režima, šta se to onda dešava u poslednjih 30ak godina? Demokratije SAD-a Zapadne Evrope (kojima toliko težimo) nastavljaju istim stopama, da bi konačno 1999. godine i one uzele mač u ruke. Žarko Vidović objašnjava:
,,Uzmimo kako je kod nas završen Drugi svetski rat. Ili pre toga Prvi svetski rat. Ili pre toga Balkanski (sa vešto izrežiranim završetkom, da zarate Bugarska i Srbija). Ili Berlinski kongres 1878. Ili ukidanje Vojne srpske krajine (1869-1881). Ili pre toga Pariski mir 1856. Ili Bečki kongres 1813. Ili ukidanje Pećke patrijaršije 1766 ( na zahtev Evrope, Vatikana!). Ili Karlovački mir 1699, posle Bečkog rata (1683-1699). Ići napred ili unazad kroz istoriju je isto, jer istorija nije ono što se menja, nego ono što se u vremenu ( u promenama) ponavlja.”
Kroz sve ono što se decenijama menjalo (ratovi, režimi) postoji jedna konstanta: SPC, njeno trajanje i stradanje. Potpuno su isti postupci okupacionih trupa 1915, 1941. i 1999. Crkve i manastiri su goreli, a sveštenstvo i monašttvo završavalo u logorima i jamama. U ,,mirnodopskim“ vremenima povela se još opasnija bitka. Šezdesetih godina 20. veka KPJ stvara ,,Makedonsku pravoslavnu crkvu” kojom i zvanično počinje unutrašnje rastakanje Srpske Crkve. Sa državom i narodom uvek je stradala i SPC!
U današnje vreme slobodni ljudi našli su se suočeni sa Evroatlanskom silom čiji su resursi i materijalna snaga gotovo nemerljivi. I ponovo je Pravoslavlje na udaru. Zašto? Sa pojavom ovog novog (preobučenog) Zla naša Crkva dobija još jednu važnu ulogu. Ona je deo jednog šireg pravoslavnog fronta, poslednje linije odbrane zdravog razuma i morala, postavljajući sva ona ,,prokleta” pitanja koja su početak duhovne pobune. Šta mi je svrha? Zašto sam ovde? Ovo je početak kraja svake ideologije i svake imperije. Svakog zla koje ljudima oduzima slobodu. Samo iz ovih pitanja može da iznikne težnja da se stvori i sačuva porodica, dom, dedovina. Da se nešto učini za zemlju i narod, za bližnjeg svog. Tu težnju uništavali su (da li i uništili?) Austrougari, fašisti i njihovi sateliti, komunisti…
Zlo nas ne ostavlja na miru, ako mi zaboravimo na njega, ono ne zaboravlja na nas.
Autor: Stefan Radosavljević, master istoričar i saradnik Patmosa