Ako će novi Ustav da bude nešto više od „Predloga za razdruživanje“ (koga se danas niko ne seća), onda je važno da se idejno osmisli, da se napravi rez sa političkim praksama i naročito sa klijentističkim modelom društva
Da se razumijemo: ja imam intimnu, porodičnu vezanost za Republiku Srpsku kakva je nastajala i nastala od Sv. Stefana 1992, pa mi najava „poboljšanja“ ili mijenjanja ma čega što je tada nastalo djeluje kao uvreda protiv djetinjstva. Naravno, moguće je odgovoriti da je trenutni ustav toliko amandmanima unakarađen, da ga prosto ne vrijedi popravljati.
Međutim, odgovaram odmah: ako je izvor promjena starog ustava bila isključivo strana okupaciona sila i ako novi ustav donosimo uprkos toj okupacionoj sili, onda Okamova oštrica kaže da bi lakše bilo poništiti amandmane na stari ustav, nego pisati novi. No, logika i naša birokratija odavno se ne druže.
Ono što odmah pregledam jesu odrednice o simbolima. Na njih sam posebno osjetljiv, ali ne samo zato što su simbolička predstavljanja važna već i zato što je to ravan na kojoj se vidi (ne)zrelost onoga koji o novom ustavu razmišlja. Kada su preko noći požurili da sprovedu odluke o zabrani grba Nemanjića i himne „Bože pravde“, neznaveni činovnici i današnje vlasti nisu u tadašnjim odlukama vidjeli ništa sporno – štaviše, tadašnji visoki funkcioner SNSD-a je negdje napisao „premudrost“, što je pokazatelj apsolutne prevlasti pragmatizma nad bilo kakvom idejom.
Poruka je glasila (citiram): nisu ti, pope, simboli svetinja, nego politika, pa da ti ih niko ne dira. Vidim da se i u novom ustavu – koji, jelte, donosimo nasuprot „višoj sili“ – ostavlja banalni RS amblem i šlagerska „Moja Republika“ koji su nametani kao nekakvi „simboli Srpske“ – iako je naša zastava i dalje trobojka bez dodataka, a jedina istinska srpska himna jeste ona Bogu pravde i jedini grb – onaj pod kojim je nastala Srpska. I da: samo smo mi iz originalnog Frontala istrajno pozivali na povratak tih simbola.
No, ne spominjem ovo samo radi ilustracije, već radi nečeg vrlo važnog. Kada lokalni SNSD i ostale srpske stranke dijele narodu „zastavu Republike Srpske“ koja se sastoji od trobojke i RS amblema, time se pokazuje nedostatak ustavne svijesti i srpske ideje. Naravno, srpska ideja nije nešto što se kontemplira u mirnim vremenima – zato je kritika „nepodesnog vremena za promjenu ustava“ u suštini neutemeljena, jer ni stari ustav nije donošen u Periklovoj Atini već u turbulentnoj mećavi raspada SFRJ.
Jeste, Srpska je i tada bila iznuđeno rješenje, ali je ona vrlo brzo osmišljavana oslanjanjem na državotvorne, heraldičke, vojničke i zavjetne tradicije predkumanovske Kraljevine Srbije. Dakle, ona je nastajala iz nevolje, ali sa idejom. Od 1995. ta ideja je uglavnom konstantno uništavana voljom stranaca, izdajstvom domaćih političara (da li ste primijetili da oni imaju dvije matrice ponašanja: „suverenističku“, kada im odgovara i „pragmatičnu“, kada se treba nešto dogovoriti sa strancima i Sarajevom i te dvije pozicije se ponavljaju periodično?)
Ipak, nekako je opstajala. Naravno, ideje ne mogu bez svojih otjelotvorenja – pravnih normi i državnih oblika. No ni pravne norme ni državni oblici ne mogu bez ideje iza njih. Kada jedna stranačka struktura u ime srbovanja krši ustav (jer na čistu trobojku lijepi nametnuti amblem), onda ona pokazuje nedostatak idejnog polja i ustavne samosvijesti, onoga što se zove poštovanje ustava.
Smijemo se našem muslimanskom svijetu koji je na prečac zavolio „Varta“ zastavu tzv. BiH, a „naši“ političari deset godina forsiraju nametnuto rješenje. Forsiraju u toj mjeri da raznoraznim neznavenim činovnicima ne možeš ni da objasniš da je to plod nasilja, a ne borbe za Srpsku.
Republika Srpska je nastajala iz nevolje, ali sa jasnom idejom
Dakle, mili moji: prije novog ustava naprije pokažimo da razumijemo prvu ideju Srpske, zatim da smo u stanju da poštujemo ustav, zatim da smo u stanju da proizvedemo novu idejnu vrijednost, pa onda u novi ustav. Kada je nastajala VRS, 12. maja 1992, na Skupštini su njeni komandanti jasno iznijeli ideje koje iza nje stoje i realne ciljeve i mogućnosti. Naravno, ideje nisu sve, ali sve je bez ideje – ništa.
Kada smo kod VRS, dajte da ilustrujemo problem o kome govorim. Uzmimo da postoje mogućnosti za njeno vraćanje. Imamo li ideju kako bi ona danas izgledala. I još više: ko predstavlja i čime tu ideju? Godine 1992. VRS je mogla da nastane idejnom transformacijom JNA na prostoru Srpske. I ne samo to: ona je imala ljude spremne da budu VRS. Danas, kada osim nekoliko ministara kadrih da urade 100 sklekova i tri kruga oko Banje Luke, većina aktera „vraćanja VRS“ nije u stanju da podigne mnogo više od kašike. I viljuške. Dakle: stvarnost ne potkrepljuje ideju.
I tu dolazimo do suštine. Ako će novi Ustav da bude nešto više od „Predloga za razdruživanje“ (koga se danas niko ne sjeća), onda je važno da se idejno osmisli, da se napravi rez sa političkim praksama i naročito sa klijentističkim modelom društva. Srbi su zavjetna zajednica i klijentizaciju shvataju kao moralnu i idejnu kapitulaciju, a u takvim okolnostima nije lako mobilisati ljude oko napora kao što je ustav.
Ne može novi ustav da bude samo još jedna moneta za potkusurivanje u nekim sljedećim vremenima, samo još jedan akt koji će tu da stoji da se njime istrguje neko buduće rješenje. Ustav je Sveto pismo jedne države. Ako ne vjerujete u to, onda imate dvojak problem: ne znate šta je država i ne znate šta je svetinja. A tada vam uzalud ustav.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
