O nuždi i slobodi u srpskoj politici

0
1087

Nigde se Lajbnicov zaključak o organskom jedinstvu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, izražen rečima da je sadašnjost ispunjena prošlošću, a bremenita budućnošću, ne pokazuje istinitijim nego na Balkanu. Otuda nije čudno što mnoge radnje i izjave današnjih balkanskih političara izazivaju istorijske asocijacije u svesti njihovih savremenika, koji prilike svog, po mnogo čemu prelomnog doba, tumače u okviru istorijskih procesa dugog trajanja.

lanci fsksrb.ruJedna od izjava koja je kadra da uskomeša i oživi istorijske paralele je i skorašnja Vučićeva, o tome kako ga ne brine dolazak dodatnih vojnih jedinica SAD na KiM, jer KFOR jedini može da zaštiti Srbe na KiM. „Mi ne možemo na drugačiji način… Kako da zaštitimo naš narod u Kosovskom Pomoravlju, kako da zaštitimo naš narod u Gračanici, u Metohiji? To može da čini KFOR” – zaključio je Vučić i dodao da „ako je to smisao (povećanja vojnika SAD), onda smo zahvalni, ako to nije smisao, onda ne znam šta bih vam odgovorio (ovde).” Iza ovih beznadežnih i oporih reči Srbijinog premijer pomalja se iz prošlosti iskeženi lik austrijskog kavaza (žandara), koji 1902. godine prateći fratra iz Janjeva poručuje prištevačkim Srbima: „Eto, da ste katolici, ja bih i vas ovako pratio i branio, niti bi vas iko smeo dirnuti, ali pošto ste pravoslavni vi ćete patiti i dalje, jer Rusija ne mari za vas, a Srbija je slaba da vas zaštiti… Zar ne vidite da vam je bolje pokatoličiti se i staviti se po zaštitu silnog cara austrijskog.”1) Dok se otimate od pomisli da su istovetne poruke jednog austrijskog pandura iz vremena turskog ropstva i predsednika Srbije iz druge decenije 21. veka, u svesti vam se okrene ceo 20. vek sa svim ratovima za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje i nikada do kraja prebrojanim srpskim žrtvama.

Istovremeno, pred očima sadašnjih srpskih generacija se neumoljivom brzinom završava izgradnja zdanja Velike Albanije, koje je realnije na terenu, nego u svim verbalnim pretnjama Rame, Tačija, Haradinaja, Muslijua i Džaferija. A onda se u sećanje ušunja jedna od poslednjih depeša (naslovljena na jun 1912.) diplomatskog i ustavno-pravnog virtuoza (tvorac Balkanskog saveza i pisac Ustava od 1888.), Milovan Milovanović (umro je iznenada 18. juna 1912. u 49 godini, a sumnja se da je otrovan po nalogu Austro-Ugarske)2), u kojoj on poručuje Nikoli Pašiću da tokom diplomatskih pregovora u Petrogradu pred ruskim zvaničnicima zastupa sledeći stav: „Misli li Rusija da je moguće za iduću godinu sačuvati mir. A ako se mir ne sačuva ima li mogućnosti sačuvati Balkansko poluostrvo od austrijskog zauzimanja bilo neposrednog bilo posrednog, stvaranjem autonomije arbanaške. Srbija mora sve pa i svoju egzistenciju staviti na kocku da spreči obrazovanje velike Albanije s granicama na Vardaru”.3) U januaru 1913. godine, dok se na Londonskoj konferenciji pregovaralo o granicama buduće albanske države, srpski diplomatski predstavnik u Petrogradu je objašnjavao ruskom ministru inostranih dela da „mi nikad ne možemo dopustiti da se Albanija na naš račun uveća. Ona će biti leglo smutnja jer je Arbanasima prvi državni princip ne plaćati porez i ne davati rekrut. Takvo leglo treba da bude što manje ako već mora da postoji”.4) Krajem istog meseca Pašić piše diplomatskom predstavniku Srbije u Rusiji da je prethodnog leta, kada je bio kod ruskog ministra inostranih dela Kokovceva, „izložio opširno svu opasnost ne samo za nas Srbe nego i za Balkanski Savez ako se ne suzbije Austro-Ugarska u težnji stvoriti veliku Albaniju, tj. osigurati jaku poziciju za pokorenje i umorenje Slovena na Balkanu… Sada sa užasom vidimo da ne mogu da nas odbrane (Rusi). Nije pitanje ovde o Đakovu, Debru i Skadru već o tome da li je Rusija sa svojim prijateljima jača ili slabija od Austrije i njenih prijatelja. Ceo svet i ostali smatraće da je Rusija pobeđena politikom i pretnjom Austro-Ugarske. Vera i nadanje u Rusiju ne samo da će se pokolebati nego će sa svim propasti i trijumfovaće politika austrijsko-nemačka. Niko u Srbiji neće dopustiti da Debar i Đakovo odu Albaniji. Ako Srbija propadne na bojnom polju neće bar biti prezirana od sveta”.5) Zahvaljujući ovakvoj Pašićevoj odlučnosti, koju su Rusi ozbiljno shvatili i uvažili, Đakovica i Debar su ostali prilikom razgraničenja u granicama Kraljevine Srbije.

Posle Pašića ovakvu upornost u odbrani srpskih nacionalnih interesa pokazaće još samo ratno rukovodstvo Republike Srpske, na čelu sa dr Radovanom Karadžićem, koje uz sebe nije imalo saveznike, ali je imalo podršku naoružanog naroda. Tako se u osami i spoljnoj izloaciji, iz jednodušja naroda i rukovodstva rodila prva novovekovna srpska država zapadno od Drine. Za Pašića je njegov najbliži saradnik, dr Milan Gavrilović, zabeležio kako on „sleduje osećaju naroda, jer je u narodnom osećaju njegova snaga. Narod sleduje Nikolu Pašića, jer ima poverenja u njega”.6) Koliko je ovakvo Pašićevsko shvatanje politike posle sektaštva „brozomore” bilo daleko Srbima, u toj meri je Karadžić bio nepojmljiv i „bandoglav” i to podjednako Miloševiću, kao i Ćosiću.7)

Da Vas podsetimo:  LEPE VESTI, MENJA SE DEMOGRAFSKA SLIKA SRPSKIH SELA: Za dve i po godine oživelo 2.650 seoskih kuća!

Za ove istorijske paralele, izložene u jednom poretku svesti koji je može biti konfuzan, ali makar onoliko koliko i politički vidici savremenih Srba, pobornici tzv. real-politike će reći da su neprimerene stvarnosti 21. veka. Lakše je bilo Pašiću i Milovanoviću nekada, nego Vučiću danas, jer svet zapadne hemisfere, sa Srbijom kao svojim delom, nije tada bio potpuno kontrolisana elektornska i finansijska tamnica. Srbiji, koja je prema Evroaziji izolovana NATO članicama i nalazi se u isključivoj sferi interesa zapadne pseudoimperije (koja je formalno zaokružena pojedinačnim sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana sa EU), vojno okupiranoj (na teritoriji KiM neposredno, a posredstvom ekstertorijalnog statusa NATO snaga i posredno na ostatku teritorije) i privredno kolonijalizovanoj, prema istom tzv. real-političkom diskursu jedino priliči stav premijera Vučića. Prema njemu zaštitu svojih nacionalnih interesa srpski narod u celini prvenstveno može da ostvari u saradnji sa NATO i EU. Time se pokazuje da je ovako shvaćena real-politika samo eufemizam za egzistencijalnu kolaboraciju, koja na duže staze dovodi do konvertitstva, kao identitetskog samoubistva. To bi iz ugla bilansa nacionalne politike značilo da se posle milionskih žrtava iz krvavog 20. veka suštinski vraćamo real-političkoj ponudi austrijskog kavaza.

Uz svu uslovnost istorijskih paralela, Srbija se već nalazila u situaciji u kojoj je svoje nacionalne interese morala da usklađuje sa interesima jedne neprijateljske velike sile. Bilo je to vreme posle Berlinskog kongresa, kada se Rusija povukla sa Balkana prepuštajući ga kontroli Austro-Ugarske, koju je ova vršila u interesu zapadnih velikih sila. Srbija se posle 1881. godine našla u potpunoj političkoj i privrednoj zavisnosti od Dunavske monarhije, čiji izraz su bili tzv. Tajna konvencija i Trgovinski ugovor.

Svu nezavidnost ondašnjeg Srbijinog položaja najjače oslikava jedno pismo Nikole Pašića iz 1891. godine sekretaru Sankt-Peterburgškog Slovenskog dobrotvornog društva, V. I. Aristovu. Pašić, tada na položaju predsednika Vlade, opisuje ovom ruskom slovenofilu spoljnopolitičku poziciju Srbije posle abdikacije austrofila Milana Obrenovića i objašnjava zašto ni u tom momentu Srbija ne može da prihvati takvu počast, da u Beogradu organizuje sveslovenski kongres na temu zajdničke azbuke: „Samo po sebi se razume, da bi se Srbija time (organizacijom kongresa) ponosila i da bi to podiglo njen prestiž u očima Slovenstva. Vlada i narod bi sa radošću prihvatili taj predlog, kada Srbiji ne bi pretile represalije od strane Austro-Ugarske. Ako bi se Srbija odlučila na takav korak, ona bi morala da bude spremna da primi i i izdrži sve represalije i nedaće do kojih bi došlo na svim njenim granicama: turskoj, bugarskoj, austro-ugarskoj i čak, može biti, i na rumunskoj. Izazvati Austriju sada nije vreme, mada bi mi sa radošću dočekali taj dan. Ali mi smo dužni da se staramo o učvršćivanju novog položaja i da spremamo Srbiju za dan kada će Rusija reći – sada je vreme!”8)

Tadašnji kolonijalnijalni položaj Srbije prema Austro-Ugarskoj sprečavao je njeno životno nužno teritorijalno proširenje i političko i privredno osamostaljivanje. Kako su se srpski nacionalni interesi mogli uskladiti sa bečkim planovima kontrole Balkana, posle aneksije BiH, krisatalno jasno je objasnio načelnik austrougarskog Generalštaba, general Šemua: „Naš politički cilj može biti samo: bezuslovno sprečavanje jačanja («jugoslovenskih susednih») država, njihovo uvlačenje u našu sferu snaga, bar putem carinskih i trgovačkih saveza i vojničkih konvencija, i posednuće Kosova Polja za slučaj turskog sloma, da trajno razdvojimo Srbiju i Crnu Goru koje obuhvataju jugoslovensko područje Monarhije i da otvorimo za sebe put u Albaniju, koja bezuvetno spada u našu sferu”.9) U navedenom citatu treba samo reč Monarhija (Austro-Ugarska) zameniti rečju Evropska unija, carinske i trgovinske saveze skraćenicom SSP, a vojne konvencije skraćenicom NATO, da bi se dobio algoritam za odgonetanje konstante balkanske politike zapadne pseudoimperije.

Srpski narod, tačnije njegova intelektualna, politička i oficirska elita okupljena oko radikala i crnorukaca nije htela da pristane na tihu nacionalnu eutanaziju pod austro-ugarskim protektoratom. Po rečima M. Vojvodića, „vladajući radikali su 1904. i 1905. godine, u želji za ekonomskim i političkim osamostaljivanjem zemlje od Austro-Ugarske, napravili jedan široki program nacionalnih zadataka”.10)

Iz kritike ekonomske politike srpske države za vreme poslednjih Obrenovića koju je dao Milovan Milovanović, može se jasno zaključiti koji kurs je zauzeo srpski državni brod kada su na njegovo čelo stupili Milovanović i Pašić: „Srbija dobija sve jače karakter države koja nije svoj gospodar… opominje sve jače na one države pod tuđinskim protektoratom, kojima upravljaju ministri rezidenti država zaštitnica”.11) Za ostvarenje politike nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja trebalo je imati „dobre materijalne uslove, bilo je u planu da se što pre pristupi sređivanju finansija, nabavkama naoružanja i izgradnji železničkih puteva u zemlji”. Momenat u kome je trebalo započeti sa privrednim osamostaljivanje došao je 1905. godine sa istekom roka važenja dotadašnjeg Trgovinskog ugovora između Srbije i Austro-Ugarske. Beč je ponovo tražio za sebe jedan izrazito protekcionistički ugovor, vezujući njegovo zaključenje za zahtev da Srbija teško naoružanje kupi u Austro-Ugarskoj, čime bi i dalje ostala vojno i ekonomski, a to znači i politički, zavisna od Dunavske monarhije. I pored činjenice da je čak 90% tadašnjeg srpskog izvoza išao u Austro-Ugarsku, Pašić je između nametnutog i nepravičnog trgovinskog ugovora i vojne zavisnosti i carinskog rat – izabrao carinski rat. Tako se pokazalo se da je „rat”i u ekonomskim odnosima bio krajnje i nužno sredstvo za osvajanje nacionalne slobode.12)

Da Vas podsetimo:  Tesla je punih 7 godina čekao mesto u Beogradu

O novom, izrazito nacionalnom i istovremeno trezvenom pristupu u spoljnoj politici upečatljivo svedoči jedna službena beleška kreatora ove politike, ministra Milovana Milovanovića. Misli koje su u njoj izrečene imaju posebnu težinu, jer je ona sastavljena u junu 1909. godine, posle teškog nacionalnog iskušenja sa austro-ugarskom aneksijom BiH, kada je i Rusija nevoljno morala da ubedi Srbiju da ova nema drugog rešenja osim da prizna aneksiju. Milovanović u ovoj belešci, zapravo, utvrđuje smernice buduće Srbijne spoljne politike. Započinje osvrtom na razočarenje koje je zahvatilo srpsko javno mnjenje posle aneksije, a koje je najviše bilo usmereno ka carskoj Rusiji. „Otvoreni Austrofili sa Milanovskom tradicijom”, veli Milovanović, „a uz njih i oni koji svoje austrofilstvo pokrivaju maskom realnih političara ali pored njih i oni koji hoće da vrede kao realni političari a niti mogu dublje da zagledaju u stvari niti su u stanju da obuhvate raznovrsne interese, potrebe i neodoljivosti koje rukovode radnjama različitih činilaca, nego ih svode sve na jednu svoju osnovu – svi oni unisono propovedaju oslobodite se Rusije i ruskog uticaja, pogađajmo se sami s Austro-Ugarskom mesto da se ona za nas pogađa i to u svoju i bugarsku a ne u našu korist. – Drugi ozbiljniji realni političari, a uz njih pristaju i mnogi pravi stari rusofili, koji još vazda potpuno veruju u rusku dobru volju ali sumnjaju s jedne strane u umešnost naših državnika, da se s njom koriste, a s druge strane u germanske uticaje koji tu rusku volju pomućuju u najodsudnijim momentima traže: da se s Rusijom stvar izvede na čisto, da se Rusija pozove da se izjasni u čem i dokle Srbija može na nju računati i šta ona u naknadu od Srbije traži, drugim rečima neka vrsta ugovora savezničkoga za budućnost, koji bi u pogledu Srbije imao (da) obuhvati rešenje srpskoga pitanja kako prema Turskoj i balkanskim državama tako i prema Austro-Ugarskoj”. Dalje, ovaj pariski doktor prava, koji se ne može optužiti za nekritičko rusofilstvo, primećuje kako se može postaviti pitanje „da li je ruska politika pametno vođena (u vreme aneksije) i u tom pogledu mogu joj se činiti krupne zamerke”… „ali van svakog je spora iskrenost i stalnost kroz čitavu krizu ruske želje da se Srbija što bolje pomogne i da se njene želje i težnje u otvorenom bosanskom pitanju što potpunije zadovolje”. Kada je u pitanju buduća spoljna politika Srbije, Milovanović preporučuje da se utvrdi, „ne hoće li Rusija hteti nego hoće li moći nama da pomogne („besmislica je isticati potrebu da se Srbija s Rusijom objašnjuje o tome, do koje mere, do kojih granica ona čini srpske interese za opravdane”), naša je dužnost prema nama samima da učinimo sve što do nas stoji da se takav zadatak Rusiji omogući i olakša. Pre svega mi moramo što je moguće bolje organizovati našu vojnu snagu. Zatim moramo stvoriti sebi što povoljniju diplomatsku situaciju na Balkanskom poluostrvu. Moramo još da tečemo simpatije i prijateljstva u Evropi. Moramo takođe da izbegavamo svako zaoštravanje odnosa, svako izazivanje konflikta u nepovoljnim trenutcima za Rusiju i nas”.13)

Ruska podrška tokom Prvog balkanskog rata, potom u sporu sa Bugarskom oko arbitraže u vezi sa razgraničenjem u Makedoniji, a naročito u momentu objavljivanja rata Srbiji 1914. godine, pokazala je, rečju dr Milana Gavrilovića, da Pašićeva (i Milovanovićeva) „politika naslona na carsku Rusiju počela je da se isplaćuje”. Ovaj nekadašnji lični sekretar Nikole Pašića beleži kako je Pašića pre 1914. godine mnogo puta popuštao pod ruskim pritiskom, žrtvujući srpske interese: „on prima savete ruske, iako je svestan da mora da popusti. Prima ih i time moralno obavezuje Rusiju da ga ne ostavi, ni njega ni Srbiju, kada odlučni udar dođe. I u tome se nije prevario”.

Jedino u čemu Baja Pašić nije uspeo, to je da spreči povod za prevremeni rat sa Austro-Ugarskom, koji će nespremnoj Rusiji doneti revoluciju, a istrošenoj i od februara 1917. usamljenoj Srbiji utapanje u dugu jugoslovensku noć. To priznaje i M. Gavrilović, ističući kako je „narodni osećaj u svih Srba, i slobodnih i neslobodnih, bio toliko violentan da ga je teško bilo savlađivati i ranije, a pogotovu sada kada su balkanske pobede razvile i osećaj samopouzdanja. Dok se u Srba u Srbiji taj osećaj i mogao kanalisati – slučaj dr Milovanovića i Voje Tankosića – u Srba izvan Srbije on se nije dao kontrolisati”. Istovremeno, Pašićev sekretar daje jedan duboki uvid o suštinskom uzroku Prvog svetskog rata: „Ovde, u Balkanskom ratu, koji je počeo s blagoslovom carske Rusije, počinje naš uspon, ali tu u tom ratu baš zbog pomaganja Balkanskog saveza i potom Srbije, i baš zbog pobeda Srbije, počinje i pad carske Rusije”.14) Neko će reći aporija balkanske politike koja neprekidno obeležava perspektivu odnosa Srbije i Rusije, a za pisca ovih redova to je samo dokaz da se od pravoslavnih Srba i Rusa traži poseban stepen ozbiljnosti, pažnje i posvećenosti u izgradnji međusobnih odnosa, koji odgovara ulozi koju je Bog u istoriji dodelio ovim narodima-hristonoscima.

Da Vas podsetimo:  IZ LEDENOG SIBIRA ZBOG LJUBAVI DOŠLA U ALEKSINAC: Evo kako je Ruskinja Julija upoznala Srbina Miloša!

Jedno je sigurno, trebalo je da prođe dvadesetjedna godina od onog Pašićevog pisma predsedniku Slovenskog dobrotvornog društva iz Petrograda i samo deset godina od vremena kada je ondašnja zvanični Beograd, nalik Vučiću, svu svoju nadu u zaštitu Srba od arnautskih pokolja polagala u tzv. reformnu akciju velikih sila, da bi se dočekalo da Srbija izraste u državu koja je vojno, spoljnopolitički i privredno kadra da vodi samostalnu politiku nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja (problem jugoslovenskog opredeljenja je bio predmet jednog drugog našeg teksta, ovde).

Ovaj primer nacionalnog preporoda i pregnuća treba u mnogo čemu (u po nečemu i ne, naročito ne u oduševljenju zapadnom kulturom i ideologijom jugoslovenstva) da bude uzor današnjim generacijama Srba. Politička mudrost u situaciji u kojoj se danas našla Srbija svakao podrazumeva sprečavanje svake ishitrene, radikalne, a time i pogibeljne nacionalne akcije. Mudrost se, međutim, ne može izjednačiti sa politikom koja cementira kolonijalni položaj Srbije i koja pomaže da se srpsko pitanje po meri zapadnih interesa konačno zatvori na KiM, u BiH i Crnoj Gori. Sadašnje pretnje balkanskom miru, podjednako kao i pozivi da se taj mir sačuva po svaku cenu, ne znače ništa drugo nego poziv Srbima da se odreknu svih svojih interesa van Prokrustove postelje današnje Srbijice. Iako joj je mir neophodan zbog privredne i vojne emancipacije i snaženja, mir izgrađen na srpskom samoodricanju i samoponiženju je ustvari totalni rat objavljen ovom narodu, iz koga zvanična Srbija mora da izađe odmah. Ne želeći da bude jemac takvog balkanskog mira, Srbija bi pred svetom otvorila pitanje nove političke, bezbedonosne i teritorijalne rekonfiguracije Balkana, jer postojeća, nastala u uslovima unipolarnog sveta, ne može doneti stabilan i trajan mir Evroaziji.

Opredeljenje zvaničnog Beograda za politiku trajne kolaboracije, čije političke, idejne i kadrovske dokaze, i pored dobre volje, itekako vidimo na svakom koraku, ne ostavlja mogućnost Rusiji da se na velika vrata vrati na Balkan, ali što je još važnije ovakva politika ne ostavlja nikakvu nadu srpskoj mladeži u vaskrs Srbije i Srpstva, a onda ni njihovim roditeljima nadu da im dece neće otići u beli svet. Uostalom, nepravda svake vrste manje boli u tuđini, nego u Otadžbini pretvorenoj u koloniju. Pri tom, nije pitanje znamo li kako se stiče sloboda, već hoćemo li da između ropstva i slobode izabremo slobodu. Jer, nužda postaje ropstvo, kada kolaboracija iz privremenog preće u stalno stanje. Što se osvajanja slobode tiče, nju je moguće steći samo na onom zavetnom putu o kome je pevao dobri Aleksa Šantić: „Mi put svoj znamo, put Bogočovjeka”!

Zoran Čvorović

www.fsksrb.ru

_______

1) B. Peruničić, Zulumi aga i begova u Kosovskom vilajetu, Beograd, 1989, str. 17.
2) M. Pavlović, Srpska pravna istorija, Kragujevac, 2005, str. 484-485; R. Kalabić, Milovan Milovanović – Balaćko, facebookreporter.org/2012/01/20/%D1%80%D0%B0%D0%B4%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BD-%D0%BA%D0%B0%D0%BB%D0%B0%D0%B1%D0%B8%D1%9B-%D0%BC%D0%B8%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BD-%D0%BC%D0%B8%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9B/
3) Moskva – Srbija, Beograd – Rusija: dokumenta i materijali. Tom. 3, Društveno-političke i kulturne veze 1878-1917, Moskva-Beograd, 2012, str. 416.
4) Moskva – Srbija, Beograd – Rusija: dokumenta i materijali. Tom. 3, str. 420.
5) Moskva – Srbija, Beograd – Rusija: dokumenta i materijali. Tom. 3, str. 421-422.
6) M. Gavrilović, Narodni put – odabrani spisi, Novi Sad, 2015, str. 127.
7) D. Ćosić, Bosanski rat, priredila A. Ćosić, Beograd, 2012, str. 213.
8) Moskva – Srbija, Beograd – Rusija: dokumenta i materijali. Tom. 3, str. 84-87.
9) V. Ćorović, Odnosi između Srbije i Austro-Ugarske u XX veku, Beograd, 1992, str. 402.
10) M. Vojvodić, Samo svojim putem: Stojan Novaković u skupštinskom i javnom životu Srbije: 1905-1915, Beograd, 2015, str. 43.
11) R. Kalabić, Milovan Milovanović – Balaćko, facebookreporter.org/2012/01/20/%D1%80%D0%B0%D0%B4%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BD-%D0%BA%D0%B0%D0%BB%D0%B0%D0%B1%D0%B8%D1%9B-%D0%BC%D0%B8%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BD-%D0%BC%D0%B8%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9B/
12) M. Vojvodić, Samo svojim putem: Stojan Novaković u skupštinskom i javnom životu Srbije: 1905-1915, str. 43, 50-51.
13) Moskva – Srbija, Beograd – Rusija: dokumenta i materijali. Tom. 3, str. 388-393.
14) M. Gavrilović, Narodni put – odabrani spisi, str. 115, 120-121, 126.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime