O okupaciji i kapitulaciji

0
1055

IMG_1458-s-700x467Ne znam da li je tekst „Okupacija će spasiti Kosmet“[i] objavljen na portalu FSK inspirisao gospodina Ratka Dmitrovića, glavnog i odgovornog urednika „Večernjih novosti“, da napiše kolumnu pod nazivom „Kaži ono što vidiš“[ii], u kojoj se zalaže da se konačno prizna „da je Kosovo okupirano, a da je Crna Gora Srbiji neprijateljska država“. U svakom slučaju, hvala mu na trudu. Makar to bio simboličan i pre svega neprecizan pokušaj.

Da bi bilo koristi od ovakvih, zakasnelih „suočavanja sa istinom“, kako tvrdi gospodin Dmitrović (kao i mnogobrojni srpski intelektualci i umovi)[iii], stvari se moraju postaviti na jedino mogući ispravan način, a pojmovi, definicije i potezi koji se predlažu i eventualno povlače (od čega nema vajde dok imamo neskrivenu marionetsku vlast), dovesti u potpuni sklad sa međunarodnim i sa domaćim pravom i ustaljenom, jedino mogućom, međunarodnopravnom i istorijskom praksom.

Dakle, ključ je ne samo u tome da „vidimo“ i da se „suočimo sa istinom“, već da država (a sa njom i svi mi zajedno) povuče prateće (i obavezne) poteze u skladu sa tim. Ali, ne tako što će se voditi „snažna diplomatska i politička ofanziva“, već vući potezi koji imaju veze sa pravom, a ne sa mlaćenjem prazne, političke slame. U protivnom, samo od konstatovane istine i pravilnih definicija, slaba je ili nikakva vajda.

Ukoliko nam se to ne dogodi i dalje ćemo imati šizofreno stanje koje inače karakteriše Srbiju punih petnaest godina. To je stanje iz kojeg je proizašla sveopšta smutnja, neznanje ali i namera da se u isti koš potrpa sve i svašta, izjednače uzroci i posledice, pobrkaju veoma važni pojmovi, izvrće istina, svesno ili nesvesno legalizuju prevare i potpiruje defetizam i beznađe. I to je onda ambijent u kojem tzv. međunarodna zajednica i evroatlantski „prijatelji“ love u mutnom i na naše oči otimaju Kosmet i razbijaju Srbiju po svim šavovima. A mi smo, upravo zbog napred navedenog i, podrazumeva se, zbog marionetskih vlasti koje vladaju u naše ime svih ovih godina (a poslednja je neprevaziđena), potpuno nemoćni i izgubljeni u vremenu i prostoru.

(Da budem jasan, nemam ništa protivu glavnog urednika „Večernjih novosti“. Upravo suprotno, držim da je iskreni rodoljub i da je njegova borba za Srpstvo, pa tako i za srpski Kosmet, poštena. Bez obzira što predvodi režimske novine i što je to činjenica koja napred navedenom stavu i ne ide baš u prilog).

Navedena kolumna je svojevrsni lakmus (iz toga razloga je i koristim kao šlagvort) zato što je izbacila na površinu ključne predrasude i nerazumevanja u javnosti, jer su posredi upravo stavovi i pogubna, samodestruktivna paradigma koja nam je nametnuta nakon petog oktobra, što za posledicu ima ogoljeni defetizam i mirenje sa tzv. realnošću.

A evo o čemu se radi i šta valja rastumačiti, ali na pravilan način, kako bi za sva vremena arhivirali sopstvene zablude i energiju preokrenuli u pozitivnom smeru. U protivnom, kao i u najnovijem slučaju tzv. izbegličke krize, čekaju nas nove (i kobne) prevare, zloupotrebe i samovolja marionetskog režima i u finišu definitivno satiranje Srbije. Posledice koje se ne daju ispraviti.

U tekstu gospodina Dmitrovića piše (i to je ključna greška): „Ako neka oružana sila, u ovom slučaju NATO sila, upadne u jednu državu, u ovom slučaju Srbiju, zauzme deo njene teritorije (Kosovo i Metohija), poništi ustav i zakone te države, protera njenu vojsku i policiju, i većinu naroda, uvede svoje zakone i svoje oružje, kako se to stanje zove? Vojno, leksički, logički – okupacija.“

Da li je bilo ovako i da li se to, prvobitno stanje, može nazvati okupacijom?

Nije bilo ni izbliza tako, a pogotovu se nije desila klasična ratna okupacija dela teritorije, jer bi njoj morala da prethodi formalna i strogo vojnička kapitulacija. A kapitulaciji prethodi delimični ili totalni vojni poraz. Je li bilo vojnog poraza? Naravno da nije. Naprotiv.

NATO je, te 1999.godine, izvršio oružanu agresiju, a ne bombardovanje (jer to ni blizu ne odslikava stvarno stanje, a pojmovno i suštinski je veoma različito), ali nije „upao u državu i zauzeo deo njene teritorije (Kosovo i Metohiju)“, i pogotovu nije poništio Ustav SRJ (i Srbije) i zakone, i proterao vojsku i policiju.

Zlokobna alijansa je zaustavljena vojnički na granicama države Jugoslavije (da ne zaboravimo kopneni deo agresije u pravcu Kosmeta, čija je dužina fronta bila preko 100 kilometara), tako što su joj naneti ne mali gubici u borbenoj tehnici ali i u ljudstvu, zato što je njen saveznik – teroristička OVK, predstavljala njenu a ne našu pešadiju.

Od Ustava i zakona Srbije na Kosmetu su, korak po korak, perfidno i smišljeno, prema zadacima svojih mentora, odustajale, ne državne vlasti do petog oktobra, već ona (i one) nakon izvedene obojene revolucije. Zato je udar, uostalom, i izveden.

Počelo je tako što je prvo ugašeno privremeno Ivršno veće Kosova i Metohije, koje je i nakon ulaska KFOR-a funkcionisalo u južnoj srpskoj pokrajini, kao i 19 potkomiteta tadašnje Savezne vlade. Preko Nebojše Čovića i Koordinacionog tela, a zatim i preko ostalih državnih poluga, uz manje ili više protivljenja ali ne čineći ništa više od toga, prihvatani su Kušnerovi, Hekerupovi i politički i nadripravni eksperimenti i ostalih globalističkih činovnika, koje je Savet bezbednosti (samo formalno) postavljao da igraju ulogu protektora.

Da Vas podsetimo:  Prihvatanje mandata sa pokradenih izbora značilo bi izdaju građana i priznanje legitimiteta čitavog izbornog procesa

Na tom putu je sa naše strane bilo otvorenog sabotiranja Rezolucije 1244 – od projekta „više od autonomije, manje od nezavisnosti“ (šta god to značilo, a destruktivno je svakako), do rasformiranja Kosmetskog odreda (u vreme Koštuničine a zatim i Tadićeve „reforme sistema odbrane i vojske“) i odustajanja od vraćanja snaga bezbednosti, koje nam je garantovano i dan danas.

Da bi neka država bila okupirana nakon oružanog sukoba ona mora prethodno da: (1) vojnički kapitulira na celokupnoj ili na delu teritorije, ili (2) da činjenjem, odnosno nečinjenjem omogući da oružana sila protivnika, sa pratećim sadržajima, a to je u našem slučaju NATO, pred kojom se nije zvanično kapituliralo jer nije bilo vojničkog poraza, zavede svoj okupacioni režim tako što će permanentno, u dužem trajanju, kršiti i zloupotrebljavati međunardno pravo, obaveze i konkretne propise, što je u ovom slučaju Rezolucija 1244 SB OUN.

Šta se u našem slučaju dogodilo?

Upravo ono iz tačke (2) i za to je bilo potrebno skoro osam godina priprema i delanja, a da druga, srpska strana, ne čini skoro pa ništa. I baš zato je i morao da nam se dogodi peti oktobar. U protivnom, Kosmet bi i dan danas nedvosmisleno bio u sastavu Srbije.

Glavna floskula dežurnih, sveznajućih analitičara i eksperata, posebno onih dosmanlijske provenijencije, je – da je Milošević kapitulirao 1999.godine, da je počinio delo (vele)izdaje i da je Kosmet pustio niz vodu, tako što je poražen od NATO-a i što je bio prinuđen (ili iz svog ličnog hira) da povuče vojsku i policiju, kao i celokupnu vlast iz južne srpske pokrajine. A nakon toga ide ono što je „krem na tortu“ – zašto je ulazio u rat kada je unapred znao da će da kapitulira, kada je bio kukavica, kada mu je bilo jasno šta će se dogoditi i kada je predao (prodao) Kosovo onako kako je to uradio sa Krajinom…

Prvo, Milošević nije vojnički kapitulirao, niti je mogao prema međunarodnom pravu da to učini lično, čak i da je želeo. Drugo, nije on (tj. državne vlasti tadašnje zemlje) ulazio u rat, već je činio sve da do njega ne dođe. Rat je po svaku cenu, brutalno i neskriveno izazvala suprotna strana – severnoatlantska alijansa i prinudila nas na odbranu kakvu nam je nalagao tadašnji Ustav i Zakon o odbrani.

Treće i najvažnije – čak i da je zvanično kapitulirao, da je teško poražen i politički i vojnički, da je formalno priznao okupaciju (a nije mogao čak i da je želeo) i pristao na secesiju dela teritorije – pitanje za dnevnoanalitičarske i političke pametnjakoviće – pa da li bi bila sramota izgubiti od 600 puta jačeg neprijatelja?! Da, baš tako, najmanje 600 puta vojnički jačeg, a prema ostalim parametrima, posebno kada se ukalkulišu ekonomski, odnos snaga te ‘99-te bio je 872 prema 1 u korist 19 članica alijanse i 7 okolnih, komšijskih satrapa (sadašnjih „prijatelja“) koji su stavili na raspolaganje: teritoriju, nebo, akvatoriju i sve moguće kapacitete, a neki od njih, kao što je Albanija, i značajnu soldatesku.

Oni koji govore o kapitulaciji, a njih je, nažalost, u ogromnom broju u zemlji Srbiji i srpskom narodu, i to mišljenje je zahvaljujući psihološko-propagandnom ratu koji se punih 15 godina intezivno vodi, potpuno zaživelo, morali bi znati neke osnovne činjenice o tom pojmu, koji isključivo izvire iz važećeg međunarodnog prava i prakse, a ne iz kafanske geopolitike. Pa da vidimo šta je u vezi sa tim najvažnije.

Za razliku od „sporazuma o primirju“ – što jeste bio Vojno-tehnički sporazum u Kumanovu (podrobnije u nastavku), koji može imati različite ciljeve, „kapitulacija“ je ugovor koji se odnosi na predaju trupa, branjenog mesta, dela vojišta ili vojišta i ratišta u celini.

Kapitulacija je isključivo vojni sporazum i u njega se mogu unositi samo odredbe vojne prirode. Ako se u sporazum o kapitulaciji ugrade i odredbe političkog karaktera, one su ništavne i nemaju pravne posledice, osim ako ih naknadno odobre vlade zaraćenih strana.

Kapitulacijom se ugovaraju uslovi pod kojima se predaju trupe, branjeno mesto ili deo vojišta, Međutim, predajom protivničkoj strani dela ili cele teritorije ne prenosi se na nju i suverenitet na tim područjima.

U različitim državama se različito odnosi prema isključivom pravu vojnih komandanata (dakle, ne političara i civila) da zaključuju kapitulaciju. Neke države ga dopuštaju, neke zabranjuju. U Ustavu tadašnje SR Jugoslavije nije postojala zabrana kapitulacije, ali je takva zabrana bila sadržana u Zakonu o odbrani.

(O ovome se može polemisati do iznemoglosti, međutim, oni koji su jeli vojnički hleb od devet kora, odlično znaju šta znači kada u borbi, posebno onoj izrazito neravnopravnoj, dođe trenutak – ogromni gubici, neutralisanje borbenih efektiva, potpuno okruženje i slično – kada se dalje, jednostavno, ne može).

Dakle, kapitulacija je institut međunarodnog prava koji predviđa ovlašćenja (isključivo) vojnih komandanata (najčešće nivoa divizija – korpus – armija) da zaključuju ugovore o predaji trupa, branjenog mesta, dela ili celokupnog vojišta, odnosno ratišta, i takav ugovor je, bez obzira na unutrašnje pravo države u ratu, pred međunarodnim pravom važeći i valjan.

Da Vas podsetimo:  SNS dovodi i Vranjance da glasaju na izborima u Beogradu

Ukoliko se napred navedeno makar površno pročita, pitanje glasi – da li je Milošević, a sa njim i vojna sila od oko 450 hiljada sjajnih boraca, potpisao kapitulaciju – a to znači, između ostalog, predao trupe: razoružavanje i zaplena borbene opreme i tehnike, zarobljavanje ljudstva i sve drugo što u vezi sa tim pod obavezno ide?

Šta se desilo te 1999.godine kad već nije bilo vojničkog poraza i kapitulacije, i iz kog razloga nismo mogli da proglašavamo okupaciju, za koju su se uslovi stekli tek 2008.godine (i nadalje, do dana današnjeg)?

Desio nam se, u skladu sa Poveljom OUN i primenom Glave VII, međunarodnopravni institut pod nazivom -„primirje“. Šta je primirje?

Primirje je sporazum o obustavljanju borbenih dejstava, koji se može zaključiti usmeno ili pismeno. Uz sporazum o primirju prilažu se karte o položaju trupa u trenutku zaključenja primirja, odnosno njegovog stupanja na snagu. Takođe se može ustanoviti neutralizovani pojas između sukobljenih strana (šta su tzv. kopnena i vazdušna zona bezbednosti u sporazumu iz Kumanova, nego upravo to).

Svaka povreda primirja ovlašćuje drugu stranu da otkaže ugovor o primirju. Kao ozbiljna povreda primirja smatraju se – nastavljanje borbenih dejstava, zauzimanje dela teritorije koju drži druga strana i svaki drugi – odbratimo pažnju – podmukli postupak koji ima za cilj izigravanje sporazuma.

Da li nas ovo poslednje, a to je – „podmukli postupci koji imaju za cilj izvgravanje sporazuma“, podseća na ponašanje i delanje vodećih članica SB OUN, UNMIK-a, komandanata KFOR-a, NATO-a (i skoro svih članica ponaosob) i šiptarske strane, od, recimo, 2001. pa sve do 2008. perfidno, a onda i potpuno otvoreno i zvanično?

E, sada, ono najvažnije.

Za razliku od primirja o kome se sporazumevaju strane u sukobu (dakle, formalno pravno i strogo prema međunarodnim propisima a ne kako nam tumače raznorazni analitičari i vojni komentatori i eksperti), primirje koje se zaključuje uz posredovanje ili pod okriljem Organizacije Ujedinjenih nacija, po pravilu, smatra se definitivnim obustavljanjem borbenih operacija. Posle zaključenja takvog sporazuma ni jedna strana u sukobu ne sme ponovo započeti borbena dejstva!

Tih ’90-tih minulog i u prvih nekoliko godina ovog veka, na našu žalost, Savet bezbednosti OUN (kao i skoro sve međunarodne organizacije i institucije), nalazio se pod potpunim patronatom zapadnih sila, predvođenih SAD i Velikom Britanijom. Ruska Federacija, na čijem čelu su se nalazili prozapadni lideri, bila je skoro pa na kolenima i politički i ekonomski i, posebno, vojno, kao i saveznik zapadnih agresora.

U takvom ambijentu, u uslovima kada nismo mogli da obezbedimo saveznike posebno na vojnom polju, nelegitimna oružana agresija je veštim potezima globalista preokrenuta u humanitarnu intervenciju, a zatim su, uz silovanje međunarodnih propisa na očigled slobodoljubivog sveta obezbeđeni uslovi, da se primeni Povelja OUN i to Glave VII, kojom je regulisano, između ostalog, da svaka država ima pravo na odbranu u ratu, ali je takvo pravo ograničeno i praktično se suspenduje onog trenutka kada Savet bezbednosti (koji je vrhovno svetsko telo i koga moraju priznavati i nečlanice UN, pa čak i gerilski i ostali pokreti!), odluči da (1) mirnim putem rešava sukob ili tako što će (2) primeniti oružanu silu u skladu sa Poveljom, ukoliko mirovni napori ne urode plodom.

Da li je te istorijske ’99-te godine bilo drugačijih mogućnosti i boljih rešenja, i da li smo bili u poziciji kao potpuno izolovana i smoždena država, da ne poštujemo odredbe Povelje i u skladu sa tim postupanje vrhovnog svetskog tela?

Ukoliko se protumači napred navedeno, osim onoga što smo ostvarili u takvim krajnje neravnopravnim uslovima, a to je – primirje iz Kumanova i Rezolucija 1244, nije bilo moguće bilo šta drugo uraditi, a da ne izazovemo bes Saveta bezbednosti, nakon čega bi se potpuno legitimizovala oružana agresija NATO-a i proširila unedogled. I to, da tragedija bude kompletna, uz podršku zvanične Rusije, makar na papiru.

I ne samo to – nismo ni bili u poziciji da tada proglašavamo okupaciju. Niti bismo smeli, niti bi to bilo prihvaćeno i imalo bilo kakvu snagu i pravnu valjanost. I ne bismo smeli ne od bilo koga, već od strane najmoćnijeg svetskog organa – Saveta bezbednosti OUN.

Tek 2008. godine kada je formalno proglašena nezavisnost „Kosova“, koju su podržale upravo najmoćnije članice Saveta bezbednosti i priznale tu državu, kada je Rezolucija 1244 (a sa njom i vojno-tehnički sporazum kao zvanično i trajno primirje), korak po korak devastirana, odnosno nakaradno i smišljeno izvrtana ruglu, upravo u skladu sa međunarodnopravnom, napred navedenom odrednicom – „svaki drugi podmukli postupak koji ima za cilj izigravanje sporazuma“, stekli su se uslovi da Srbija proglasi stanje „ratne okupacije dela teritorije“.

Umesto što su organizovani mitinzi (protivu koga usred Beograda i drugih srpskih gradova?), donošeni unapred propali tzv. državni planovi, a Vojska nastavljala svoju reformu (uništavanje) pod komandnom palicom NATO instruktora, trebalo je alarmirati i upozoriti taj isti Savet bezbednosti zvaničnim dokumentom koji ima međunarodnopravnu snagu, zahtevati primenu Rezolucije 1244, pa ukoliko do toga ne dođe, a tako nam se i zbilo, zvanično obavestiti celokupan svet da Srbija proglašava i prihvata, u skladu sa međunarodnim pravom – stanje ratne okupacije dela svoje teritorije (Kosova i Metohije).

Da Vas podsetimo:  Oklevetani patriotizam

Onako kako je recimo to uradio davne 1974. godine Kipar, proglašavajući stanje ratne okupacije nad severnim, ne malim delom svoje teritorije, od strane Turske. Stanje koje je i dan danas važeće i to tako da je grčki deo Kipra 2004. godine učlanjen čak i u EU i ekonomski (bar do nedavno) po svim parametrima, jedna od najačih država ovog dela sveta. U isto vreme severni Kipar, osim Turske, niko nije priznao u svetu, niti sa tom okupiranom teritorijom i paradržavom ostvaruje bilo kakve međunarodne odnose.

Da li bi se u tim uslovima dogodila brzopotezna priznanja „Kosova“ od strane nekoliko desetina najjačih država zapadne alijanse (naših sadašnjih „prijatelja“) i njihovih saveznika, koje pod kontrolom drže prozapadni marionetski režimi? A do sada je bilo ukupno 106 takvih priznanja.

Da li bi nam se dogodio UNESKO [iv] i zločinačko otimanje naših svetinja, da smo 2008. (ili kasnije) proglasili ratnu okupaciju Kosmeta? Da apsurd bude kompletan, sve do početka novembra ove godine, za tako nešto još uvek nije kasno! Jer, „Kosovo“ se prima u tu svetsku organizaciju, samo zato što raspolaže sa sva tri potrebna elementa državnosti – stanovništvo, teritorija i suverenost. I nije zvanično od strane Srbije proglašeno okupiranom teritorijom.

Da li bismo lomili koplja oko izdajničkog Briselskog sporazuma (prvog i drugog i niza drugih, „tehničkih“) i oko strašnih posledica tog sramnog i samorazarajućeg čina?

Nikada.

Da li bi „Kosovo“ bilo primljeno u Međunarodni olimpijski komitet i brojne sportske asocijacije i organizacije, kao ravnopravna država (a ono to, nažalost, zahvaljujući nečinjenju Srbije jeste), i da li bismo došli do toga da upravo sledi potpisivanje tzv. Sporazuma o asocijaciji i pridruživanju tog i takvog Kosova, sa birokratama EU iz Brisela? A takvi sporazumi se potpisuju isključivo sa državama.

Ništa se od svega navedenog ne bi dogodilo, zato što je odrednica – „okupirane teritorije“, hteli to da vide srpski vlastodršci i tzv. intelektualna elita i srpski mozgovi ili ne, ima izuzetnu snagu u još uvek organizovanoj međunarodnoj zajedinici i, da paradoks bude veći, od strane zapadnih sila se i te kako poštuje.

Tako nešto nam najbolje svedoči primer Sirije, koja je, radi oslobađanja okupiranog dela zemlje pozvala u pomoć, kao saveznika, Rusku Federaciju. Da li je to zapad, doduše nevoljno, prihvatio? Naravno i skoro bez pogovora.

Da li bi zapadne, prema Srbiji neskriveno neprijateljske sile, morale da prihvate hipotetički, intervenciju Rusije ukoliko bi mi zatražili njenu pomoć oko okuprane teritorije – Kosova i Metohije? Naravno. Drugog izbora i ne bi imale.

Institut „ratna okupacija dela (ili celokupne) teritorije“ garantuje suverenost zemlje kojoj je oteta teritorija, pravosuđe ostaje u zatečenom kapacitetu i presude se donose ne u ime okupacionih vlasti, već u ime suverene teritorije, okupacijom se ne sme prejudicirati eventualni mirovni ugovor, moguće je zanoviti borbe kada okupirane teritorije postaju ponovo „vojište“, sve do mehanizma da ugroženi narod, to jest pripadnici suverene zemlje koja trpi okupaciju, imaju pravo na ustanak protivu okupacionih vlasti i niz drugih međunarodnopravno regulisanih pitanja – ljudska, nacionalna, verska pitanja, imovina i ostalo.

Briselskim sporazumom, koji, u stvari, predstavlja svojevrsni „mirovni ugovor“ (okupacija se završava ili na takav način, ili se oružanim putem proteruje okupator!) kojim se okupatoru priznaje pravo na okupirani deo teritorije i prihvata secesija, napred navedena prava ne da nisu garantovana, već naprotiv, ona, jednostavno, ne postoje. Uz sveopštu otimačinu srpskih svetinja i celokupne srpske imovine – kako lične tako i državne i verske. A ona se meri stotinama milijardi dolara, ako je uopšte moguće novčano procenjivati nešto što cenu nema.

I na samom kraju, da bi ova priča imala bilo kakvog smisla, trebalo bi (a najispravnije) postaviti pitanje proglašavanja i prihvatanja ratne i one meke (perfidne) okupacije, ne samo nad Kosmetom, već nad celokupnom Srbijom. Pre svega nad krugom dvojke. Jer, tu i samo tu, leže koreni ove tragedije.

Kada to bude razumelo bar nekoliko miliona Srba, onda postoje šanse da se primene svi međunarodnopravno priznati mehanizmi okupacije – od ljudskih i ostalih prava, do pravosuđa, zanavljana vojišta, sve do (i osobito) ustanka obespravljenog naroda.

Do tada, molimo se Bogu da nas nekako sačuva.

Pored čuvanja i odbrane od strane podkancelara Marka Đurića, sa tek obelodanjenom „snažnom“ internet-državnom kampanjom zaštite srpskih svetinja[v], kojom će na kolena da pobaca ne samo šiptarsku, terorističku bulumentu, nego i NATO savez kao takav.

Goran Jevtović

fsksrb.ru

[i] http://www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/ostalo/okupacija-ce-spasiti-kosmet/

[ii] http://www.novosti.rs/%D0%B2%D0%B5%D1%81%D1%82%D0%B8/%D0%BD%D0%B0%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B0/%D0%BF%D0%BE%D0%BB%D0%B8%D1%82%D0%B8%D0%BA%D0%B0.393.html:573339-%D0%9A%D0%B0%D0%B6%D0%B8-%D0%BE%D0%BD%D0%BE-%D1%88%D1%82%D0%BE-%D0%B2%D0%B8%D0%B4%D0%B8%D1%88

[iii] http://www.nspm.rs/politicki-zivot/nedostatak-znanja-ili-zasto-akademik-kostic-treba-da-podnese-ostavku.html

[iv] http://www.politika.rs/vesti/najnovije-vesti/Dacic-Istina-i-pravo-na-nasoj-strani-ali-to-ne-znaci-uspeh.sr.html

[v] http://www.nspm.rs/hronika/marko-djuric-pokrenucemo-internet-kampanju-o-srpskom-nasledju-na-kosovu.html

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime