O srpskom narodu

0
174

Veliki španski književnik, Migel de Unamuno, posvetio je 1918. godine jedan članak srpskom narodu, gde je na njemu svojstven način izrazio prirodu i težnje srpskog naroda koji se borio protiv razgoropađene nemani velikonemačkog imperijalizma.

Tekst prenosimo u celosti:

Migel de Unamuno – Za Srpski narod

„Prilikom posete italijanskom frontu u septembru prošle godine, obilazeći opustošeni i razoreni Karzo, sakupio sam tragičnu viziju tih malih sela sa slovenskim imenima i kastama, svedenih na jadne kosture, na bedne ruševine, koje povećavaju pustoš pejzaža. Ti jadni zaseoci raštrkani po pregibima nekih natmurenih planina govorili su mi o rezigniranom i sažetom pastoralnom miru koji je iznenada poremećen strahotama rata. I tada sam počeo da usmeravam pažnju na moralni problem – jer on jeste – Južnih Slovena, Jugoslovena, ili ako želite jasnije, Srba.

Od ovih, o Srbima, uopšte smo znali vrlo malo, nas koji smo jedva gledali zabačena i sabrana sela malih narodnosti, ali u meri u kojoj su zahtevali našu pažnju za svoj doprinos kulturi opšte civilizacije, za svoju književnost, umetnost, nauku, industriju ili političke institucije. Nejasno smo čuli za njegove divne epske pesme, koje su više od „Ilijade”, kao „Romansero”, kao i naša, španska. (…)

Ubrzo pre petnaestak godina ceo civilizovani svet dirnula je priča o tragediji u Beogradu, o ubistvu kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage, u njihovoj palati, 1. juna 1903. To nam se činilo katastrofom jedne Šekspirove drame i dogodilo se u zemlji legendi. I to je pomoglo da se mnogi potkrepe u uverenju da je reč o poludivljem narodu, konceptu koji je na Srbiju srušio zatrovanu austrijsku propagandu, raskošnu u klevetama za narode koje je Habzburško carstvo tlačilo i kvarilo to vreme. Zloglasna suđenja poslednjih godina dokazala su na dokazima austrijskih sudova da su austrijske diplomate koristile vanredna sredstva da diskredituju i ponize Srbiju.

Da Vas podsetimo:  Slovo H i hleb naš nasušni

Došao je i sarajevski napad u kojem je poginuo naslednik carske krune Austro-Ugarske, a oni koji su se sećali beogradske tragedije, kraja dinastije Obrenović, rekli su: „Bah, lutanja!“ (…)

Ovaj sadašnji rat je izbio, ne sme se zaboraviti, zbog tiranskih poniženja koje je Austrija, podržana Nemačkom, pokušala da nametne Srbiji, i odbrane koju je ova mala kraljevina napravila od svoje nezavisnosti i tog poraza koji je nanela austrijskoj armiji najpre su nas opet primorale da obratimo pažnju na dušu tog naroda.

Srbi su – piše gospodin Temperli („Istorija Srbije[1]“) oduvek bili veliki ratnici i njihov nesrećni položaj između dva kutnjaka nije bio ništa gori nego kod nekih drugih srednjovekovnih naroda (…)

Reći – nastavlja gospodin Temperli – da su slovenske institucije inferiorne od onih na Zapadu, isto je kao reći da je budizam inferiorniji od zapadnog hrišćanstva. Afirmacija se u oba slučaja odnosi samo na striktno praktičnu stranu institucija, a zanemaruje njihove idealne vrednosti. Kao vojna agencija, hrišćanstvo je pobedilo budizam, kao što je tevtonska politika pobedila slovensku. Ali ova izjava ne znači da rane srpske institucije ne poseduju različite elemente interesovanja, posebno u idealima koje predstavljaju.

Dalje, gospodin Temperli govori o srpskim zakonima koji su regulisali odnose muškaraca i žena, srpskom pokušaju da se poboljša položaj kmetova, prilagođavanju vizantijskog zakonika radi poboljšanja slovenskog zakona, kao i o muzici i poeziji. , imali sopstveni interes i originalnost.

Srbija je imala prednost u tome što su njene dinastije bile nacionalne, nastale od domaćih heroja, i nema sumnje da je seljački knez bolji od tudesanskog, kako kaže gospodin Temperli. I to mu, možda, nisu oprostili. (…)Ta istorija srpskog naroda, više nego srpskog, naučila nas je mnogo, a između ostalog i pravdi da se taj narod ujedini pod jedinstvenom vladom, dajući mu slobodan izlaz na more da dišu i plaćaju sa plodove sopstvene civilizacije one koje dobija od drugih civilizacija. To divno selo seljaka koje oseća demokratiju kao nijedno drugo, predodređeno je da unese u univerzalnu kulturu elemente slovenske duše koje joj drugi slovenski narodi ne bi doprineli. „Ako Srbin – piše gospodin Temperli – stavi polovinu neprijatelja u mirovna dela koja je koristio u ratnim, nema straha za budućnost svoje rase”.(…) I jeste, pre svega, delo pravde da se jednom gradu dozvoli da razvije sopstvenu ličnost, a ne da služi kao nakovanj u kome udaraju druge gradove ili kao polje na kome se spore. Iz ovog rata izaći će, između ostalog, i urušavanje planine kleveta koja je bačena na taj narod koji nije hteo da služi tuđim slugama.“

Da Vas podsetimo:  Saveznička pomoć

Vukašin Maksić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime