„Obojene revolucije“ i Republika Srpska (1)

Prenosimo jedan nadasve zanimljiv i intrigantan članak autora Borislava Radovanovića na temu „obojene revolucije“. Reć je o jednom „nesvakidašnjem“ viđenju srpske stvarnosti, posebno one na prostorima zapadno od Drine, preciznije – u Republici Srpskoj. Možda će nekome (ili većini) jedna ovakva nesvakidašnja geopolitička, pa i vojnostrateška analiza, koja na (in)direktan način „predviđa“ neke „neverovatne“ događaje u skoroj budućnosti Srpske i ovog dela Balkana, delovati fantastično i praktično nemoguće.

Ipak, kada se uzmu u ozbiljnije razmatranje neki događaji iz bliske prošlosti: pripajanje (ponovno vraćanje) Krima Rusiji, rat u Ukrajini, sirijska kriza, otvoreno gomilanje NATO trupa i naoružanja na granicama Rusije – dolazimo do zaključka da se tu ono „nemoguće“ uveliko dogodilo i događa se pred našim očima svakodnevno. Svet je, izgleda, zakoračio u eru enormno brzih promena na globalnom planu. Događaji prestižu jedni druge, a ono što je koliko juče ličilo na fantastiku, danas je realnost na koju smo se već privikli, tako da onu „nemogućnost“ od juče uopšte ne primećujemo.

______________________

Ko izvodi “obojenu revoluciju” nad Republikom Srpskom?

Odgovor na naslovno pitanje vrlo je jednostavan: Vladimir Putin, Sergej Lavrov, Sergej Šojgu, general Leonid Ivašov, akademik Aleksandar Dugin… U aktuelnom ruskom “igrokazu” ključne marionete su Milorad Dodik i Mladen Bosić.

Ukoliko sam uvodom privukao čitalačku pažnju – odlično! Nemam namjeru nikog ponaosob ubjeđivati u osnovanost mojih sumnji, no, nadam se da ću uspjeti bar dio javnosti ponukati na razmišljanje, jer u ovako kompleksnoj situaciji ozbiljno promišljanje čini ključnu pretpostavku naše budućnosti i našeg opstanka.

Svaka iole ozbiljna analiza počiva na kvalitetno odabranom polazištu. U ovom slučaju opredijeliću se za jedan navod koji mjesecima dominira u sferi medija, javnog diskursa i spoznaje uopšte: Republika Srpska je ugrožena „obojenom revolucijom“. Svi ti silni stručnjaci kakvi tvrde da je Srpska ugrožena ovakvim oblikom prevratničkog djelovanja (valjda terminom „revolucija“ upućuju na nasilne i radikalne promjene!?) nalaze se u problemu neadekvatnog terminološkog poimanja problema. Ukoliko doista žele ustvrditi da Sjedinjene Države, NATO ili drugi relevantni subjekti Zapada nastoje Srpsku destabilizovati korištenjem specijalnih oblika dejstava prethodno primijenjenih u Siriji, Ukrajini, Libiji i ino, onda treba da i koriste adekvatan naziv Foreign Internal Defence ili FID operacije. Znači, primjereni prevodi naziva bili bi: „Operacije koje nemaju ratni karakter“, „Operacije iz svih dimenzija“ ili „Operacije izvan oružanog stanja“ – kako su Amerikanci preimenovali „Strategije sukoba niskog intenziteta“ nakon 1993. godine i to jasno definisali kroz Pravilo Pentagona FM 100-5. Zašto naši uvaženi stručnjaci ne koriste ovakve nazive? Možda zbog znanja da FID operacije svojim potpisom odobrava ili nalaže lično predsjednik Sjedinjenih Država i nedostatka hrabrosti da prozovu Baraka Obamu? Ili, prije će biti, svoje manipulacije ili zablude zadržavaju na nivou „lokalne upotrebe“?

Sljedeći navod koji dominira našom instrumentalizovanom sviješću i funkcionalno treba da nas zastrašuje, homogenizuje, polarizuje i (ukupno) destabilizuje jeste: Pogledajte šta se dešava u Makedoniji! Pri tom „stručnjaci“ redovno aludiraju se na identičan scenarij, na iste ino finansijere, ciljeve, planove i ino. Nemaju ovakvi navodi mnogo veze sa zdravim razumom, ali (eto!) prolaze kod ionako ksenofobnog puka. Dakle, razriješimo dileme oko Makedonije.

Prošle godine, mnogo prije bilokakvih naznaka krize, više puta sam pisao o tome kako će makedonski politički zaokret prema istočnim partnerima, a posebice zbog podržavanja mega-projekata Turskog gasovoda i Puta svile, rezultirati američkom FID operacijom ozbiljne političke i bezbjednosne destabilizacije. Najavu predsjednika Ivanova da će se odazvati Putinovom pozivu za obilježavanje Dana pobjede (vojnoj paradi) okarakterisao sam kao „okidač“ nakon kog će uslijediti čak i primjena terorističkih akata od strane instrumentalizovnih albanskih ekstremista. Na moje žaljenje i makedonsku nesreću kumanovski teroristički napad „u dan“ je potvrdio moje sumnje.

Kasnije objavljene silne dezinformacije o tome kako je makedonska vlast organizovala ovaj napad i slično upravo su najbolji pokazatelj kako je ovde u pitanju FID operacija i to regionalnog karaktera – izvedena istovremeno nad Makedonijom, Turskom i Grčkom. Moramo znati da su u to vrijeme činjeni snažni pritisci na Tursku i Grčku da odustanu od Turskog toka i sve jače „sprege“ sa Putinom. Na kraju je destabilizacijom Makedonije upravo Turskoj i Grčkoj upućena jasna poruka da ovaj gasni koridor „završava“ na njihovim granicama, pa ma šta oni (zajedno sa Putinom) činili. Kako to obično biva – američke zamisli uspijevaju i ubrzo je ideja Turskog gasovoda „smrtno skončala“, zajedno sa svim političkim, ekonomskim i bezbjednosnim procesima povezanim sa ovom idejom, a kakvi su mogli i trebali čovječanstvo mijenjati nabolje.

Ovim dolazimo do današnjih dešavanja u Makedoniji. Kako sam mnogo puta pisao instrumentalizovane krize ili „Operacije iz svih dimenzija“, baš kao i svaka druga društvena kriza, uvijek sadrže uključivanje različitih domaćih i inostranih subjekata (političkih, obavještajnih, manipulativnih i ino), te kanalisanje krize u pravcima interesa uključenih aktera. Deaktiviranjem projekta Turskog gasovoda Sjedinjene Države, bar na nivou političkog vrha, prestale su biti zainteresovane za dalju destabilizaciju Makedonije, a posebno zbog posvećivanja novim i mnogo težim izazovima. No, time kriza nije okončana, nego je nastavljena od strane različitih „igrača“ koji u svemu tome traže neku šansu, korist ili interes. Nemaju aktuelna makedonska dešavanja apsolutno nikakve veze sa Republikom Srpskom, a ponajmanje na način kakav se manipulativno sugeriše javnosti.

AMERIČKA FID OPERACIJA NAD BOSNOM I HERCEGOVINOM

Da bi shvatili esenciju današnjih događanja moramo se vratiti nekoliko godina unazad – konkretno na 2013. godinu i na tada aktuelni projekat Južni tok (uobzirivši i mnoge druge ruske i kineske projekte). Suštinski, nad Bugarskom su Sjedinjene Države primijenile identičan obrazac kakav sam prethodno opisao. U okviru pritisaka na bugarske vlasti započeta je destabilizacija šireg zapadnobalkanskog prostora, a početkom sljedeće godine posebno fokusirana na BiH. Jasno je predočeno gdje Južni tok „završava“ i Bugari su sasvim logično odustali od ovog projekta – izvora krvoprolića. Instrumentalizovana destabilizacija fokusirana je na BiH iz vrlo pragmatičnih razloga: destabilizacija BiH uvijek znači regionalnu destabilizaciju, ova zemlja je nastala na krizi i kriza je ovde „prirodno stanje“, postojanja vrlo razvijene američke logistike, nefunkcionalnog sistema bezbjednosti i ino.

No, za shvatanje današnje situacije ključno je znati da FID operacije započinju primjenom političkih, finansijskih, obavještajnih, medijskih i inih instrumenata, ali i da planovi operacija uvijek sadrže direktno oružano uključivanje kao konačnu mjeru realizacije zacrtanih ciljeva. Ukoliko Amerikanci željene ciljeve uspiju ostvariti neoružanim dejstvima tim bolje po njih i po zemlju koju napadaju, no sve njihove doktrine zasnovane su na primjeni oružane sile, a njihova moć počiva na činjenici da su u realizaciji svojih nauma uvijek spremni na „bombardovanje“. Pa bilo to i u formi „milosrđa“, mirovnih misija ili kako god. Odavno nije važno šta Amerikanci doista čine, nego kako to globalnoj javnosti prezentuju.

U februaru 2014. godine izradio sam zaista sveobuhvatnu analizu ugroženosti Republike Srpske tadašnjom eskalacijom protesta, uz apostrofiranje kako je u pitanju realizacija američke FID Operacije na planu zaustavljanja rusko-kineskih projekata i integrativnih procesa kakvi proizilaze iz istih. Upozorio sam kako dalja radikalizacija krize može biti zloupotrebljena na način da dvojica članova predsjeništa (preglasavanjem trećeg) upute apel za pomoć NATO snagama zarad „stabilizacije“ prilika. Pri tom sam pojasnio kako se treba pribojavati da je takav ishod „krize“ unaprijed dogovoren, da je za realizaciju intervencije potrebno vrlo kratko vrijeme i relativno male snage jer su svi generatori krize pod direktnom američkom kontrolom i ino. Ponovnom okupacijom BiH upravo se Srbija (kao sljedeća i ključna tačka Južnog toka) dovodi u krajnje nepovoljnu situaciju izbora između destabilizacije južne pokrajine (šiptarskim ekstremizmom) ili povinovanja američkim zahtjevima. I ova FID Operacija je onovremenski uspjela, samo danas vidimo njene krajnje neočekivane refleksije u vidu ruskog odgovora.

Na drugoj strani, već prve naznake nasilnog zaustavljanja Južnog toka kod ruskog državnog i vojnog vrha bude svijest o manjkavostima sopstvenog sistema bezbjednosti, geopolitičkog (re)pozicioniranja, nekoordinisanosti između ekonomskih i bezbjednosnih subjekata i ino. Novi ministar odbrane Sergej Šojgu već 2013. godine u okviru Glavne obavještajne uprave (ponovo!) formira Snage za specijalne operacije, pandan američkim snagama. Upravo formiranje ovakvih jedinica ukazivalo je na bitno drugačiji ruski pristup globalnim izazovima, uz napomenu da je Sovjetska armija nekada imala čak 11 brigada za specijalne operacije od kakvih je zazirao cio svijet. Svjesni svoje slabosti u domenu informacionog ratovanja Rusija započinje sa razvijanjem kapaciteta potrebnih za ovakav vid djelovanja (na već globalno prepoznatljivi RT formira se i agencija Sputnik). Nivo ruske zainteresovanost za Balkan možda ponajbolje oslikava upravo „poplava“ proruskih medija na našim prostorima. Ovim (napokon!) dolazimo do suštine aktuelnih dešavanja i razloga emitovnja ovog teksta.

RUSKA DESTABILIZACIJA BALKANA

Da ne živim u Republici Srpskoj i da ne strahujem za budućnost ponovo bih Vladimiru Putinu čestitao za maestralno odigranim geopolitičkim i geostrateškim potezima. Za vrlo kratko vrijeme (zadnjih dvije godine) na planu informacionog ratovanja ostvario je zavidne rezultate i to u iznimno nepovoljnim uslovima. Na bukvalno svaku američku ili zapadnjačku medijsku „bombu“ on danas odgovara korištenjem sopstvenih, pa čak i protivničkih, resursa. U kontekstu sirijske intervencije demonstrirao je izvanrednu koordinaciju političkih, vojnih i masmedijalnih kapaciteta – kako prednje rekoh za takvu namjenu pripremljenih. Ma šta njegovi protivnici govorili i ma kako pokušavali manipulisati jedno je nepobitno – Putina na globalnom planu percipiraju kao heroja, kao najmoćnijeg pojedinca današnjice. Istovremeno, više niko ne negira da je Rusija svjetska sila. Svijet je postao bipolaran!

Na onom najvažnijem lokalitetu pozicioniranja velikih sila, na crnomorskom regionu, aneksijom Krima Vladimir Vladimirović je dodatno ojačao rusku poziciju. Na području Mediterana sirijskom intervencijom sačuvao je ruske baze i čak ih dodatno ojačao (pravdajući to intervencijom). Možemo nabrajati i druge primjere geostrateškog djelovanja, no fokusirajmo se na Zapadni Balkan i na Putinov odgovor prema ranijim/opisanim američkim dejstvima. Ukoliko aktuelne poteze želimo posmatrati kroz stručno-bezbjednosnu prizmu, onda nedvosmisleno možemo reći da su u pitanju odlične reakcije na iznuđenu situaciju.

Šta se ovde tačno događa? Vrlo vještim političkim, medijskim, obavještajnim i drugim sredstvima Rusija se „nakačila“ na prednje pomenutu američku destabilizaciju Balkana. Sad proizvedenu krizu kanališe u pravcu sopstvenih interesa i geostrateških zamisli, a sve se suštinski svodi na stvaranje pretpostavki za eventualnu rusku intervenciju na Balkanu. Rusija stvara pretpostavke za vlastito vojno pozicioniranje u „srcu“ Balkana, baš po identičnoj matrici kakvu su Amerikanci pripremali i to (vrhunski!) koristeći tuđe prethodno destabilizaciono djelovanje za maskiranje svojih dejstava. Inače, takvo djelovanje u bezbjednosnoj terminologiji poznato je kao primjena „lažnih zastava“. Upravo na tom planu pokazala se opravdanost formiranja niza proruskih medija kakvima svjedočimo u posljednje vrijeme.

Znači, ranije američke projekcije da destabilizuju eksjugoslavenski prostor i to iskoriste za eventualnu (u slučaju potrebe) intervenciju i vojno pozicioniranje, danas Putin koristi za identičnu svrhu. Zbog čega to radi? Prosto, da Sjedinjenim Državama demonstrira da nisu odabrali dobar način sprečavanja njegovih energetskih i ekonomskih projekata. Ovim pokazuje da i on može destabilizovati Balkan do nivoa upućivanja „apela za pomoć“. Čijeg? Pa Republike Srpske i njenog predsjednika Milorada Dodika! Kako će se sve ovo reflektovati na Sjeverni tok 2, na reaktiviranje ideje Južnog toka, pa na još uvijek aktuelne kineske projekte Put svile i Kina + 16, te na druge međusobno povezane i prepletene mega-projekte ostaje da se vidi, no, jedno je „zacementirano“ – Amerikanci više nemaju „ekskluzivitet“ na destabilizaciju Balkana.

Elem, moramo ideju ruske intervencije na Balkanu posmatrati i kroz trenutne NATO aktivnosti jačanja snaga na evropskim granicama Rusije. Sjevernoatlanska alijansa trenutno djeluje na sjevernom pravcu (baltičko-poljskom ili istočnoevropskom), te na južnom – crnomorskom. Oba pravca nose svoje opasnosti i teškoće, no, manje-više svi su saglasni da je sjeverni pravac za ruske protivaktivnosti mnogo jednostavniji. Tu svi akteri strahuju od ruske široke vazdušno-kopnene ofanzive kakva će „zbrisati sve pred sobom“. Problem je razmještanje raketnih sistema u Rumuniji i kako uopšte odgovoriti na ovom pravcu napada(?), a u pitanju je crnomorski region kao polazište svih velikih/istorijskih oružanih pohoda. Zapitajmo se: koliko bi nekakav ruski „konjičev skok“ na teritoriju Republike Srpske iz temelja promijenio aktuelne zamisli i dešavanja? U kom pravcu bi onda bile usmjerene rakete iz rumunskih baza?

Nastavak…

Borislav Radovanović