Od mirenja do umiranja

Srbija sa i bez Kosmeta

4
1393

Toma i zakletvaU Srbiji, dobija se utisak, ne postoji način da se predvidi ponašanje njenih vodećih političara. U jednom od prošlogodišnjih predizbornih govora Tomislav Nikolić je rekao:
„A kada dođem na vlast, kunem se Bogom i časnim Krstom (krsti se), neću se smiriti dok god Kosovo i Metohija ne bude ponovo u sastavu Srbije!“

Ne tako davno, predsednik Nikolić je tvrdio da on nikada neće biti predsednik u Prištini, ali ni predsednik „privremenih vlasti u Prištini“ (Atifeta Jahjaga) nikada neće biti predsednik u Kosovskoj Mitrovici. Na kraju, kada smo pomislili da će se barem prvi deo takve predsednikove tvrdnje ostvariti (da on neće biti predsednik u Prištini), Toma se „predomislio“ i još jednom „okrenuo ćurak“. Nakon što je saslušao reči finskog ministra inostranih poslova Erki Tuomija, kojima ovaj hvali „hrabrost i pragmatičnost“ (čitaj, spremnost na kolaboraciju s Evroatlantiđanima) srpskog državnog vrha, Toma se odnekud okuražio i rekao:

„Mi smo svesni da ćemo teško preživeti bez članstva u Evropskoj uniji, ali smo isto tako svesni da bez Kosova i Metohije ne možemo preživeti“.

Dakle, predsednik je rekao nepobitnu istinu; onu koju državni vrh, otkako je krenuo putem „brzo-puzećeg“ priznanja natovsko-šiptarske paradržave, pokušava da sakrije kako zna i ume. U „prevodu“, to znači da Srbija može da preživi bez članstva u Evropskoj uniji, ali nikako ne može da preživi amputaciju Kosova i Metohije.

Zašto je Tomislav Nikolić danas osetio potrebu da pomenutu istinu saopšti svom „voljenom“ narodu, može samo da se nagađa. Možda smatra da treba održati onu unutrašnju vatru i nadu kod običnog srpskog čoveka, da naši elitni političari dobro znaju šta rade. To jeste, ako ja ne znam i ne vidim šta je dobro u aktuelnoj politici Srbije (i ako mi se čak čini da tu sve ide naopako), to ipak nije tako: Toma je „srpski domaćin“ i on nikada ne bi učinio nešto što bi se kosilo s interesom zemlje i naroda. Moguće je da su ovakve „patriotske“ reči predsednika Srbije usmerene samo ka tome da se još jedno vreme u svesti birača očuva iluzija o tome da vladajuća srpska vrhuška neće nikada ostaviti (zaboraviti) „sveto srpsko Kosovo“.

Da Vas podsetimo:  Tri meseca od masovnog ubistva u "Ribnikaru" - šta sve (ni)je urađeno

Vreme prolazi, a vremenom, to Nikolić sasvim dobro zna, ljubav i slepo poverenje naroda počinju da jenjavaju. Treba očuvati postignuti rejting, pa ako on ne može da se poveća, tada treba videti da se on što manje okrnjen sačuva za dolazeće vreme izbora, koji će morati da se dese, verovatno na proleće iduće godine, ukoliko se „rekonstruisana“ vlada ne raspadne i ranije.

Mediji, koji su najvećim delom pod apsolutnom „državnom“ kontrolom, dozirano „ocrnjuju“ koalicione partnere SNS-a, posebno SPS i Ivicu Dačića. U SNS-u kao da se odnekud boje nekakve iznenadne popularnost i „proboja“ socijalista. Uporno se pokušava stvoriti slika o liderima SNS kao jedinim „časnim i poštenim“ srpskim političarima. Svi drugo se može preispitivati, ali se ne sme dirati idilična slika „srpskih spasitelja“, oličenih u Tomislavu Nikoliću i (još više) Aleksandru Vučiću.

Otuda, gorepomenuta izjava predsednika Srbije, da Srbija „ne može da preživi bez Kosova i Metohije“, može se razumeti samo kao marketinški trik. Odnosno, kao pokušaj da se mase potencijalnih birača drže na blagoj vatri, ali dovoljno podgrejani da bi u određenom trenutku mogli da se raspale uz pomoć medijskog propagandnog meha. I baš kada je narod počeo lagano da se miri sa Dačićevom vizijom Srbije bez Kosmeta („šta tamo imamo da izgubimo“) – onom vizijom koja nam pomaže da se ratosiljamo i kosovskog mita i kosovsko-dačićevske „laži“ – u pomoć nam priskače naš predsednik, da nas očinski ukori i da nas opomene da na takav čin predaje ne bismo smeli ni da pomišljamo.

Oni koji znaju koliko politička sudbina Tomislava Nikolića zavisi od Evropske unije verovatno će se naći u neverici. Kako je moguće da Toma sme da kaže da ćemo teško preživeti bez članstva Evropskoj uniji, jer time implicira da bismo ipak mogli nekako da preživimo bez društva tog evroatlantskog Levijatana. Setimo se kako je pre nekoliko meseci, tada žestoki, a danas primireni (utišani) Eliot Nes, duboko afektiranim tonom konstatovao „da bez Evrope mi ne možemo da preživimo“.

Da Vas podsetimo:  Šta se krije iza napada na Pavlinu?

Što smo bliže Evropskoj uniji, sve smo dalji od Srbije onakve kakvoj se Srbi potajno nadaju – sve dalje smo od dostojanstvene i ekonomski stabilne zemlje. Zapravo, u jednom je Tomislav Nikolić potpuno u pravu (iako je on to kazao sa drugačijim motivom) – Srbija ne može da postoji bez Kosova i Metohije. Ili, drugačije, neće moći dugo da preživi bez tog dela svoje zemlje. Parčanje zemlje je nezaustavljiv proces. Tome svedoči istorija. Ono što se jednom načne, neminovno je podložno daljem raspadanju i truljenju.

U srpskom slučaju ne radi se samo o tome da opasnost dolazi spolja. Ovde je daleko važnije slabljenje one emotivne potke i gregarne kohezije unutar srpskog nacionalnog bića i stvaranje navike da neko može nešto nasilno da nam uzme, a da se mi s takvim otimanjem lako mirimo. Od takvog mirenja do umiranja deli nas samo korak.

Petar Petrović

4 KOMENTARA

  1. Što se mene tiče, Nikolić me je preveslao kao vola. Nikad sebi neću oprostiti što sam glasao za njega i što sam naseo na njegove laži. Mislio sam, samo da se rešimo Tadića, jer gore ne može biti. Kad ono, ovaj uradi ono što, čini mi se, ni Tadić, onakav kakav je, ne bi hteo/smeo da uradi.

  2. Čak i kada je postao predsednik, negde sredinom jula 2012. godine, Nikolić je, u vezi priznanja nezavisnosti šiptarske paradržave, izjavio sledeće:

    „Kad bismo prihvatili takav uslov (priznanje Kosova), ličili bismo na čoveka koji živi u velikoj i prostranoj kući, ima sve, ali je bolestan. Kakav je to život? Onaj ko bi to učinio zapamtila bi ga pokolenja kao nekog ko je istoriju Srbije bacio pod noge. Za mene je Kosovo deo Srbije. Moram da branim svoj Ustav, a ne da ga rušim.“

    To je, zapravo, ponavljanje iste one zakletve sa mitinga iz februara 2008, samo drugim rečima.

    Desetak meseci kasnije predsednik Nikolić je definitivno i nepovratno pogazio svoju zakletvu iz 2008. godine, kada je priznao da je „zamolio predsednika Skupštine i Ustavni sud da pre ocene ustavnosti briselskih sporazuma sačekaju dogovor sa Prištinom i da iz njega proistekne zakon o suštinskoj autonomiji, pa da onda ocene ustavnost predloga tog zakona“.

    Teško je oteti se utisku da se Nikolić takvim činom stavio na stranu zagovornika „nezavisnog Kosova“, jer, u suprotnom, ne bi branio briselski sporazum od Ustavnog suda. A zašto ga je branio, jasno se vidi iz Ustava Srbije:

    Član 166.
    „Ustavni sud je samostalan i nezavisan državni organ koji štiti ustavnost i zakonitost i ljudska i manjinska prava i slobode.
    Odluke Ustavnog suda su konačne, izvršne i opšteobavezujuće.“

  3. Lepi Cane je u pravu. Nikolić je prvi put na takav način govorio 21. februara 2008, ali je sličnu priču nastavio i kasnije, sve dok nije postao predsednik Srbije,kada je uveliko „obrnuo ćurak“:

    Evo tog Nikolićevog govora sa mitinga u Beogradu od 21. februara 2008:

    „Deo Srbije!
    Deco Kosova i Metohije!
    Večeras ovde svako na svoj način, mi govorom a vi sluhom i srcem,polažemo Kosovski zavet. I ja vam, u ime svih građana Srbije koji su pokazali da misle kao i ja, obećavam:

    Tako mi Boga, neću se smiriti dok Kosovo i Metohija ne bude pod kontrolom Srbije. Nije mogao Hitler da ga uzme, neće ni ovi današnji. I mi to dugujemo sebi, da bismo mi živeli, i našoj deci, da bi naša deca živela i da bi imala razloga da imaju svoju decu. I mi to dugujemo onima koje pominjemo s ponosom da bi nas kroz više vekova novi Srbi pominjali sa ponosom. I danas smo svi isti i danas među nama nema razlike. I danas svi u srcu nosimo samo Kosovo i Metohiju. I kažemo, uselili ste 17. februara u mnoge srpske domove tugu, vi iz Amerike i iz Evropske unije. Gurnuli ste Albance sa Kosova u veliku neizvesnost, u jedan težak potez koji će da ih košta. A mi vam kažemo, samo smo dva dana tugovali, trećeg dana Srbi su na Kosovu spalili punktove. Četvrtog dana okupili smo se na najvećem mitingu koji je Srbija ikada videla. I dugujem da pozdravim i one građane koji još uvek stoje na Brankovom mostu…

    Srbija će sačuvati svako svoje dete na Kosovu i Metohiji, svaki pedalj svoje teritorije na Kosovu i Metohiji. Ne bude li Kosova neće biti ni Srbije. Ima li Srbije ima i Kosova i Metohije. Zapamtićemo ko je priznavao nezavisnost. Zapamtićemo i podići ćemo nove spomenike zahvalnosti onima koji ne priznaju nezavisnost Kosova i Metohije. I Rusiji i Španiji i Kini i Indiji i svim slobodarskim narodima u svetu. I dok živimo i postojimo pevaćemo kao što pevaju ovih dana studenti, deca, sportisti, navijači. Da vas čujem: Kosovo je srce Srbije!

    Nema zamene za srce, nema veštačkog srca za Kosovo i Metohiju. Razmišljaj Evropo, imaš vremena. Vrati se svom prijateljstvu prema Srbiji i prema srpskom narodu. Ne zaboravi, Srbi znaju da praštaju kad imaju kome, a kad nemaju kome onda ni praštanja nema. Molim vas, pokažimo mi njima ko je stari evropski narod. Pokažimo da kad se okupimo, kad izražavamo svoju srdžbu i svoj gnev mi to činimo kao Srbi. Nemoj da nas diraju da im pokažemo kako se za Kosovo i Metohiju i borimo kao Srbi. Ne treba im to. nemoj da nas teraju da dođemo na miting negde na Kosovu i Metohiji, da nas dođe ovoliko koliko nas je danas ovde.

    Danas političari slušaju vas, danas je vaša reč zakon. Ko ne poznaje taj zakon nemoj ni da se poziva na druge zakone.

    Još jednom:

    KOSOVO JE SRCE SRBIJE!“

    http://www.youtube.com/watch?v=lhovlU9fAvY

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime