Od Vladete do Dobrice

1
219
Foto: Predrag Trokicić

Ima neke simbolike u tome što deo domaće opozicije u kontinuitetu sa strankama iz devedesetih na izbore u Beogradu izlazi pod imenom Vladete Jankovića, dok – nazovimo je tako uslovno – nova opozicija na iste izbore izlazi s Dobricom Veselinovićem na čelu. Čitalac, moj vršnjak, sada se već seća pomalo kao kroz maglu da je pad starog režima počeo 1996. na lokalnim izborima. Dobila je tada opozicija Beograd, Niš i niz drugih gradova što su se kasnije ujedinili u asocijaciju slobodnih gradova. Trebalo je nekoliko godina rada i organizovanja, da bi se od te pobede stiglo do pobede na izborima iz 2000.

Seća se čitalac i kako je netom po konačnom osvajanju Beograda, posle višemesečnih demonstracija, Zoran Đinđić smenjen s mesta gradonačelnika – izdao ga je tada SPO. Pa se centar institucionalnog (lokalnog) otpora ondašnjem režimu premestio u Niš. Zebe čitalac da bi slično moglo da se dogodi i sada. O tome ćemo ako se desi. Podsećamo se tek da bismo po analogiji još naglasili važnost novih izbora u Beogradu za rušenje tekućeg režima i tako opravdali simboliku o kojoj će dalje biti reč. I samo još jedna ograda: Janković i Veselinović sami po sebi nisu tema ovog teksta, zanimaju nas njihove javne figure.

Nazovimo opoziciju u kontinuitetu sa strankama iz devedesetih zarad jednostavnosti – starom opozicijom. Zajedno s novom opozicijom, ona se s dobrim razlogom može nadati samo pobedi u Beogradu. Na predsedničkim i parlamentarnim izborima, pobeda kandidata opozicije bila bi ravna čudu. Čuda se događaju, ali im se ne treba nadati. Stoga, sasvim razborito, obe opozicione kolone najjače karte bacaju na beogradske izbore. Šta nam o staroj opoziciji govori to što je kao svoj glavni adut izvukla Vladetu Jankovića? Barem nekoliko stvari, dobrih i loših.

Vladeta Janković političku karijeru gradi od ranih devedesetih. Od početka je bio jedan od uglednijih opozicionara. Reputacija mu je još porasla kada se kao profesor principijelno suprotstavio režimskoj reformi Beogradskog univerziteta u drugoj polovini devedesetih. Njegova politička figura u tesnoj je vezi s političkom figurom Vojislava Koštunice. Njih dvojica, tako je barem izgledalo, bili su bliski saradnici. Iako sebe predstavlja kao nacionalistu, bio je u oštroj opoziciji nacionalističkom režimu Slobodana Miloševića. Sva je prilika pak da bi Janković i onda i sada rekao da Milošević nije bio (pravi) nacionalista.

Da Vas podsetimo:  Vreme je za novi pristup

Tekući režim obnovljeni je stari režim iz devedesetih. Samo bi se na osnovu toga i uz mnogo dobre volje mogao razumeti inače groteskni predlog da Vojislav Koštunica bude (ponovo) kandidat opozicije za predsednika. Naime, ljudi koji su jednom srušili stari režim, pretpostavka je, jedini mogu ponovo da ga sruše. Reklo bi se da isti rezon stoji i iza isticanja Vladete Jankovića kao prvog na listi za Beograd stare opozicije. Rezon bi mogao da radi. Ta opozicija iz devedesetih mučila se i mučila, ali i istrajavala i na kraju je stigla do cilja. Ne treba sumnjati, istu upornost i istrajnost Janković će demonstrirati ponovo.

Rezon bi radio odlično, da nema jednog „detalja“. Da se 2022. neposredno nadovezuje na 2000, sve bi imalo smisla. Ali, između 2000. i 2022. ne stoji hijat. Stoje dve decenije. U prvoj, Janković više nije hrabri i principijelni opozicionar nego je čovek vlasti. Tih prvih deset godina 21. veka vreme je izneverenih očekivanja i prokockanih šansi. Sve i da je Jankovićeva odgovornost za to minimalna, a teško da može biti takva (što uopšte ne mora da znači da je tada prestao da bude principijelan), on taj teret nosi sa sobom kao što nosi i opozicionu slavu s kraja devedesetih.

Da je opozicija iz devedesetih bila bolja posle 2000. ne bismo dobili 2012. A od 2012. do 2022. iz redova stare opozicije nije izašao nijedan drugi političar ili političarka za koje njihove kolege veruju da mogu privući birače, zadobiti njihovo poverenje i ostvariti pobedu na – recimo to tako – za žitelje Srbije egzistencijalno važnim izborima. Mogu se sad dati dobri razlozi zašto je to tako. Tekući režim nemilice je gazio po staroj opoziciji. I ona sad pred birače izlazi s onim što joj je ostalo najvrednije – s opozicionim političkim kapitalom iz devedesetih. Treba se nadati da su birači spremni da im oproste dvehiljadite.

Da Vas podsetimo:  Istorija koju uporno zaboravljamo

Nova opozicija pak ne regrutuje se iz političkog polja. Ona stiže iz takozvanog nevladinog sektora. Dobronamerni čitalac rekao bi da nije ni mogla da stigne iz nekog drugog polja. Sve ostalo, što je bilo na neki način naslonjeno na državu a još i opoziciono, tekući režim satro je nemilice. Moglo bi se reći da je nova opozicija svojevrsni plod nagona za političko preživljavanje zajednice. Kada je stara opozicija praktično nestala – a tako se u jednom trenutku učinilo – na političku scenu izašla je Inicijativa Ne davimo Beograd. Čitalac se toga već malo bolje seća, bilo je to 2016, odmah posle rušenja u Savamali.

Primarno zainteresovani, kao Ministarstvo prostora, za gradske politike, bilo je logično da članovi Ne davimo Beograd zakorače jednom i u „pravu“ politiku. Za mnoge je njihova sposobnost da mobilišu veliki broj žitelja Beograda bila iznenađenje. To čudo ipak bi se dalo objasniti sretnim spojem u nesrećnim okolnostima – žiteljima Beograda bilo je potrebno da artikulišu svoje nezadovoljstvo, a Inicijativa im je tu artikulaciju spremno ponudila. Ali, brzo se ispostavilo da aktivizam nije isto što i političko delovanje: otrežnjenje je stiglo 2018, na prošlim beogradskim izborima.

Od tada do danas, Ne davimo Beograd je trebalo da se transformiše iz nevladine organizacije u političku stranku. U aprilu će se odmeriti dokle su na tom putu stigli. Dobrica Veselinović, kao najavljeni kandidat nove opozicije za gradonačelnika Beograda otelovljuje ovo Janusovo lice Inicijative Ne davimo Beograd. On je izuzetno ubedljiv i dopadljiv kao aktivista iz nevladinog sektora. Ali, taj aktivizam je buntovnički i bez obaveze da položi račun jer se praktično ne preuzima nikakva odgovornost. Veselinović se do sad nije našao u prilici, kao uostalom ni njegove kolege, da preuzme obavezu i zadobije ili izneveri poverenje.

Da Vas podsetimo:  I posle Latinke Latinka ili o "samoviktimizaciji i žrtvenom narativu srpskog naroda"

Da zaključimo. Stara opozicija se mora osloniti na nešto što bismo za ovu priliku mogli nazvati selektivnim pamćenjem birača: trebalo bi da se birači sećaju onoga što je ta opozicija uradila dobro i što se na kraju svodi na pobedu na izborima i velike demonstracije od 2000. S druge strane, bilo bi dobro da zaborave sve što je došlo kasnije. S novom opozicijom je problem što u institucionalnom smislu u vezi s njom nema šta da se pamti. Treba se nadati da će im birači dati to poverenje. Janković se u svojim prvim nastupima kao (još nepotvrđeni) kandidat stare opozicije pozvao na jednu novozavetnu alegoriju.

Bilo je to dopadljivo, a imalo je i nekog smisla. Ali, za uspeh stare opozicije na izborima biće potrebno mnogo više. Ako se zadržimo u novozavetnim okvirima – ta bi opozicija na beogradskim izborima u aprilu trebalo bezmalo doslovno da uskrsne. U političkom smislu, nova opozicija bi tek trebalo da se rodi. To bi bila simbolika s početka teksta – u Srbiji od 2012. naovamo nema praktično političkog života: on je na granici da se rodi ili uskrsne. To radi tekući režim – politički, i ne samo politički, on ubija Srbiju. Zato izbore u aprilu zaista treba shvatiti kao golu borbu za život. S Vladetom i Dobricom na čelu, kad nam se tako dalo.

autor:DEJAN ILIĆ

https://pescanik.net/

1 KOMENTAR

  1. Besmislena je usporedba predstojećih izbora sa izborima 2000 g. ukoliko se pravite „nevješti“, pa „navodno“ zaboravite spomenuti glavni i najjači faktor koji je srušio Miloševića !! AMERIKANCE – sa hrpom dolara, bazom u ambasadi u Budimpešti, koja je organizirala nesposobnu srpsku opoziciju i naravno , Dzo (Joe ) bageristu ! Ova činjenica objašnjava i ono što autor „nije u stanju da obijasni“, onaj njegov vakum koji nastaje, kako pridobiti povjerenje gradjana, za stare – nove rušitelja vlasti. Gradjani su tada 2000. g. imali velika očekivanja, a dozivjeli su pravi debakl, krenula je valanga VELEIZDAJE DRZAVNIH I NACIONALNIH INTERESA , naročito poslije uklanjanja sa političke scene , Koštunice ( na ovaj način ) i Djindjića ( na „onaj“ način) !! Neće se više ni zapad ni amerikanci posebno mješati u ove izbore, iz prostog razloga, što pod svojom komandnom palicom drze i poziciju i staru opoziciju ( koja jedina ima šanse)…….. Za njih je sasvim svejedno Kurta ili Murta. Sve se čini da do stvarnih promjena NE dodje . Zbog toga je i izlaznost na izborima toliko niska . Nemojte više praviti analize tako da izostavite ono što se izostaviti ne moze. U BiH zive tri konstitutivna Naroda, Muslimani koji sebe sada nazivaju Bošnjacima, Srbi i Hrvati. Ne mozete opisivati BiH , tako da „zaboravite“ najbrojniji ,Bošnjački Narod. Isto tako, ne mozete pričati o padu ili rušenju Miloševića bez ………………..Dzo (Joe ) bageriste………( a i amerikanci su tu malo pripomogli) !?!?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime