Oda fantomki

0
1651

FantomkaImam ekipu, ortaci s „faksa“, i njima bake fantomke dale, „učimo“ zajedno, menjamo skripte, svratimo ponekad do Savamale… A Savamala puna budala, sve puk „narkoman“ i go hipsteraš, pa zarad dobra i višeg cilja – bejzbolku uzmeš i sve rasteraš!

Hvala ti, bako, za ovu kapu što otvor za oči i nosić ima,

pod njom se osećam silan jako, pod njom postojim, pod njom me ima.

Nosim je zimi, nosim i leti, pod njom nikada nije vruće,

nosim kad treba da se preti, da se bije il’ ruše kuće.

Imam ekipu, ortaci s „faksa“, i njima bake fantomke dale,

„učimo“ zajedno, menjamo skripte, svratimo ponekad do Savamale…

A Savamala puna budala, sve puk „narkoman“ i go hipsteraš,

pa zarad dobra i višeg cilja – bejzbolku uzmeš i sve rasteraš!

Nije, bako, ni meni lako, grebe vunica, sav se osujem,

pa „alergija“ učini tako da nekog razbijem, da malko psujem.

Zabodem poneki posô sa strane, čisto da prekratim bogu dane,

sačekušica il’ rutinski prepad iz mraka – posao brz a para laka.

Perem na ruke, kô što si rekla, i fenom sušim da se ne skupi,

penzija mala, znam, moja bako, a igle i konac u krv skupi.

Sećam se dana, klinac sam bio, kad sam je prvi put stavio,

ušô u školu, pravac u zbornicu, pa malo smrada iz mate davio…

Znaš, bako, mi mu dođemo nešto kao obespravljena manjina,

svi od nas beže, skiče kô svinje, a duša plače, pusta širina…

Pesnička, da tako kažem, dok radim volim da bacim ep,

čisto da onog koga gazim doživljaj bude nežan i lep.

Al’ ljudi su stoka, nemam reči, to nikakvih nema manira,

ja ga nabadam a on dreči, nemaju komšije od njega mira.

Da Vas podsetimo:  Draža Mihailović ponovo među Srbima

Uvek se setim tvojih reči: „Od poštenog posla nema stida“,

ja ga, bako, pošteno radim – lupam im glave kô lopte od zida.

Dajem i garancije na svaku šljaku, nemam nijednu reklamaciju,

nekad koristim i selotejp traku, kô poklončić ih šaljem na reanimaciju!

Šljakam za neke baš fine ljude, i oni vole tu „etno“ žicu:

pletena kapa, bejzbolka, jelek – kolo kad zaigram po nečijem licu…

Al’ boli me predrasuda, nepravda prema „predačkoj“ kapi,

često prevrćem porodični album, pa neka seta ćapi…

Pod fantomkama sve nasmejana lica – srećna porodica,

čuvari starih zanata: ćale, kum, ja i bata.

Sad je sve palo na moja pleća, fantomkom jednom decu hranim,

al’ ne dam obraz, sve za kodeks: slabije lomim, a jače branim!

Pritisla kriza poštenog čoveka – ma nije kriza, to je brat Kiza,

nisam mu poznô kapu u mraku dok lema obesnog deku i baku!

Za šljakere došlo zadnje vreme – svi se sad kao pitaju ko smo,

samo smo pošteno radili svoje za gazdu koji nas tamo i poslô…

Ništa bolovanje, ništa socijalno, ništa regres – s fantomkom ustaneš,

s fantomkom legneš, više i ne znam šta mi je lice: da li od kože il’ vunice?

Fantomka nas je održala – njojzi hvala, čuvaj je, bako, za svoje dete,

sada izvini, moram da žurim, neke gladnice štrajkom prete…

Ali za kraj znajte i ovo, fantomkom ne skrivam lice već suze,

jer i kad divljački sirotinju bijem – pod vunom plačem i suze krijem!

Fantomska je tuga pregolema – podra mi se kapa a baka vunice nema!

A nema jer smanjili su joj penziju, a nepravda boli i stvara mi tenziju,

Da Vas podsetimo:  O nezavisnosti Srbije

odoh načas do Savamale da gledam u reku i mlatim budale…

Mihailo Medenica

Nedeljnik

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime