Odbrana Srba u Srbiji

1
272

Bude li svako od nas, poput vojnika u gerilskoj borbi, morao sam da se bori za pravo da bude Srbin, brzo ćemo nestati sa lica Zemlje. Nužno je da iznova zasnujemo snažnu srpsku zajednicu


Eskalacija sukoba na istoku Evrope podigla je tenzije i poskidala maske – ideološka slika sveta i Evrope danas je potpuno drugačija od one u koju smo do juče verovali, ili su nas učili da verujemo. Odnosi liberalnog kapitalizma – globalizma sa ekstremnim levim i desnim ideologijama pokazali su svoju komplikovanu i uznemirujuću stranu. No, kod nas u Srbiji ovoj velikoj svetskoj demistifikaciji prethodio je čitav niz „manjih“ incidenata koji su zauvek jugoslovensko-titoističku a danas liberalnu NATO kvazielitu lišili prava da se naziva antifašističkom.

Najpre je, već početkom godine, „Nova S“ pokušala da podigne uzbunu zbog jednog kratkog dečijeg filma o Svetom Savi, no kako je interesovanje za ovaj hristoborni spin u javnosti bilo minimalno, od toga se brzo odustalo. Nakon toga, usledio je šokantni slučaj nastavnika Miloša Stojnića koji je suspendovan zbog toga što je srpsku decu nazvao srpčićima, a čemu su, između ostalih, svojim srbofobnim pozivima na linč i diskriminaciju po nacionalnom osnovu, kumovale novinarka Ana Lalić i Aida Ćorović, koja je nastavnika pride nazvala i „ološem“. Nastavnik je ubrzo nakon suspenzije vraćen na posao, ali srbomrzački mediji i ovu odluku nadležnih nisu propustili da isprate uvredljivim tekstovima o ovom čoveku lično i našem pravu na nacionalno izjašnjavanje i nacionalni ponos uopšte.

Usledilo je kultur-rasističko iživljavanje nad Stefanom Nemanjom i spomenikom koji mu je podignut, srpskom istorijom i stanovnicima Kaluđerice i Marinkove bare, o kome se u javnosti puno polemisalo, ali osim zgražavanja njenog zdravijeg dela, opet se stvari nisu pomakle – oni su nastavili da omalovažavaju, a građane niko formalno nije uzeo u zaštitu.

Drugosrbijanski ispadi

Ovaj fascinantni niz ispada nastavio je u velikom stilu Marko Vidojković svojom odista sramnom kolumnom u kojoj vređa Rome. Nakon reakcije više romskih udruženja i građana Srbije, list Danas, koji je inicijalno objavio ovaj grozni pamflet, povukao ga je, ali tu nije kraj. Odmah zatim, objavljena je i „odbrana Vidojkovićeva“ koju je sročio metaforično i bukvalno neumivena obraza Teofil Pančić, takođe i predsednik žirija za dodelu jedne od najčuvenijih, mada odavno ne i najprestižnijih književnih nagrada kod nas. No, kod nas u književnosti danas svakako preovladava anticivilizacijski i antiknjiževni pokret, u okviru koga jedna regionalna autorka izjavljuje da je naša, srpska akademija „nazadna“, a jezik nema žensku reč za pisca (?), jer ga akademija tretira kao neživu stvar (?). No, to je sada digresija – uglavnom, pošto je ovom (ne)prilikom uvređena nacionalna manjina, povodom Vidojkovićeve kolumne oglasila se poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković, uvek voljna da stane u zaštitu svih čija su prava ugrožena, pod uslovom da nisu Srbi.

Da Vas podsetimo:  Koja je opština mladima najpopularnija: Nekada su svi išli na Novi Beograd, ali nije više tako

Naposletku, sa ukrajinskom krizom histerija je doživela svoju kulminaciju – u dezinformisanju javnosti širenjem najbanalnije NATO propagande, na čijem smo udaru i sami bili tokom poslednje decenije dvadesetog veka (i tada su je ovi isti širili), i pokličima „slava Ukrajini“ (o kome se treba posebno raspitati) utrkuju se već danima „novinari“ i „intelektualci“ druge Srbije, ali ne samo oni. Pokazalo se da su NATO i Evropska unija nepoznate koje rešavaju jednačinu istovetnosti između autošovinista i nekih anglofilskih demokratskih „patriota“. Njihovo eksplicitno svrstavanje na stranu nacista u Ukrajini Nenad Čanak formalizuje postavljanjem ukrajinske zastave na zgradu Lige socijaldemokrata Vojvodine u Novom Sadu.

Za to vreme, NATO obožavalac i geopolitički analitičar Darko Obradović na Tviteru objavljuje da je „rusofilstvo bolest“, doduše, ne precizirajući da li joj ima leka i ako da, koji bi to lek bio. Možda bi adekvatnu terapiju predstavljao boravak u centrima za prevaspitavanje zatvorenog tipa, budući da je njegov NATO istomišljenik Slobodan Georgiev i ranije sanjao o logorima za Srbe. Sanjaju se istovremeno snovi o zabrani ruskih i proruskih medija, u duhu demokratije i poštovanja ljudskih prava, dok reakcija na vest o izraelskom državljaninu koga su nakon legitimizacije ubili ukrajinski nacisti ostaje bez odjeka. Uz puno uvažavanje mogućnosti da se radi o lažnoj informaciji, ipak je simptomatično to što drugosrbijanski „faktčekeri“, izgleda, proveravaju verodostojnost samo onih vesti koje bi mogle da raskrinkaju njihovo izopačeno fašističko lice (ovde se reč „fašizam“ upotrebljava u kolokvijalnom smislu, u kome je najradije i najčešće i oni sami koriste).

Ukrajinski nacionalisti sa bakljama i portretom Stepana Bandere tokom mitinga u Kijevu, 01. januar 2022. (Foto: AP Photo/Efrem Lukatsky)

Pisac nagrađen evropskom nagradom Dejan Tiago Stanković objavljuje veliku misao, da „Zapad brine o svojim građanima“, valjda želeći da kaže kako te, ukoliko postaneš nacista, nacisti verovatno neće dirati. Krvavu istoriju Portugala bi, ipak, morao da zna, kada je već nem da prokomentariše pogrome nad Srbima u prošlom, ali i ovom veku. Tu leži odgovor na pitanje zašto je njegov stav zastrašujući.

Da Vas podsetimo:  Srbija nema dovoljno auto-mehaničara, a zarađuju i do 200.000 dinara

Ovaj pregled uveliko je sveden na najflagrantnije ispade koji duboko uznemiruju srpsku javnost ne samo zato što otkrivaju ružnu i opasnu pozadinu antisrpske ideologije kod nas, već pre svega zbog toga što izgleda da ne postoji mehanizam koji može da ih spreči, zaustavi i osudi.

Kako protiv „duboke države“

Čini se da je naša „duboka država“ još uvek ne samo titoistička, već da se kroz istorijski susret ideologija i interesa razvila u aždaju sa stotinu glava. Ko će se obračunati sa njom? Kako?

Prihvatanjem nametnutih, podjednako diskriminatorskih zakona i normi koje nam nameću iz inostranstva oni koji zapravo čuvaju „leđa“ našim domaćim šovinistima i autošovinistima, militantnim feministkinjama i LGBTQ+ propagatorima? Papagajskim ponavljanjem o bezalternativnosti evropskog puta čak i sada kada se otvaraju druge, u kulturološkom smislu mnogo prirodnije, a i ekonomski sve primamljivije perspektive? Hoćemo li u osvit novog doba juriti voz koji ne samo što je prošao nego je upravo, čini se, i izleteo iz šina?

Suočeni sa porastom diskriminacije i oduzimanja elementarnih prava našem sopstvenom narodu, u našoj sopstvenoj zemlji, moraćemo nešto da preduzmemo, i to vrlo brzo. Imamo gorko istorijsko iskustvo sa ideološkim, a često se ispostavi i biološkim precima današnjih slučajnosrpkih šovinista.

Promena vlasti najverovatnije ne bi dovela, sama po sebi, do dekonstruisanja ove instalacije, osim u slučaju pobede struje koja bi bila spremna u potpunosti da raskine procese kulturnog, političkog, ekonomskog integrisanja naše zemlje u okvire sveta koji je ruski predsednik Vladimir Putin ovih dana nazvao „imperijom laži“. Bojim se da ne postoji perspektivna politička opcija kod nas koja danas otvoreno sme da se zalaže za autohtone vrednosti srpskog naroda, istorije i kulture. Čak i oni koji za sebe tvrde da su „desno“ koketiraju sa ljudskopravaškom ideologijom i nude kompromise, a svaki kompromis u ovoj situaciji znači opstanak repova starog poretka i srbofobije koji će pre ili kasnije opet oživeti.

Da Vas podsetimo:  Kladionice u Srbiji - bolest i nebriga

Nacionalna renesansa tako može biti ugušena iznutra i pre nego što je zapravo počela, suočavanjem sa sopstvenom nemoći naspram superiorne pozicije sa koje fondaši i strani agenti sprovode antisrpski i antihrišćanski inženjering neumorno i dosledno, eksplicitno i – kako smo videli u prvom delu teksta – bez ikakvih sankcija.

Bojim se da nemamo velike šanse ako sav teret borbe ostane na pojedincu, iako u našem koliko-toliko privatnom polju delovanja otpor mora postati misija i aktivizam. Bude li svako od nas, poput vojnika u gerilskoj borbi, morao sam da se bori za pravo da bude Srbin, brzo ćemo nestati sa lica Zemlje. Nužno je da iznova osnujemo snažnu srpsku zajednicu. Ne stranku, grupu građana, medij ili internet jedinicu, već jednu široku mrežu za uzajamno prepoznavanje i podršku koja mora da obuhvata sve društvene slojeve, profesije i kategorije.

Demonstranti sa srpskim zastavama tokom protesta u Nišu, 08. jul 2020. (Foto: Tanjug/Dimitrije Nikolić)

Kada budemo razumeli da ne štitimo samo nekakav okoštali sistem vrednosti nego živu zajednicu ličnosti od čijeg opstanka zavisi sudbina realnih pokolenja, pronaći ćemo i način da se izborimo sa zlom koje – ideološki sve složenije, ali uvek militantno i antisrpski nastrojeno – opet širi svoje čeljusti na nas da nas proždere.

Tajana Poterjahin rođena je 1987. godine u Beogradu. Diplomirala je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Autor je romana „Mučitelj“ (Novi književni krug, 2012), „Varoška legenda: Prvi sneg“ (Čigoja štampa, 2017; Dereta, 2021) i „Varoška legenda: Đavolji tefter“ (Dereta, 2021). Ekskluzivno za Novi Standard.

Naslovna fotografija: Tanjug/Milica Nikolić

autor:Tajana Poterjahin

https://standard.rs/

 

1 KOMENTAR

  1. Lekar bg
    23:14 02.03.2022
    Jedan od retkih dana kada covek mora da oseti stid zato sto je Srbin. Hvala predsedniku Srbije na tome. Mozda bi glasali za Rusiju da su nas bombardovali 1914,1941,1944,1999. Slava Rusiji,do pobede!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime