Odgovor novinarke Olivere Kovačević predsedniku Aleksandru Vučiću

3
132

Pismo novinarke Olivere Kovačević prenosimo u celosti:

Predsednik Aleksandar Vučić u emisiji Ćirilica na TV Hepi, nije odoleo da me ne spomene, kao ne sećajući se mog prezimena, ali znajući da sam podržala studente. U tom mučenju, izuzetnom balansu između nekompetentnosti i neznanja, potrudio se da me zlonamerno optuži, pa je izabrao tri neverovatne neistine.

Da sam član ili bliska DS-u, Đilasovoj partiji, da sam ukinula glasanje na Pesmi za Evroviziju i da sama biram pobednika, kao i to da sam deo neke elite, koja se po kafanama dogovara ko će da vlada Srbijom, jer tobože ne priznajemo glasanje, ali pošto nam on to ne dozvoljava, mi ćemo ga ubiti. Bože sačuvaj i sakloni!

Nije prvi put da Vučić javno provlači moje ime u neprijateljskom tonu. Navodio je kako ja kritikujem njegov Beograd na vodi, kako vedrim i oblačim na RTS-u, što valjda znači da ga vode opozicionari. Moje ime je jedino s RTS-a koje permanentno spominje u negativnom kontekstu. Nisam mu odgovarala dok sam bila glavna i odgovorna urednica Zabavnog programa, jer nisam želela da se moji odgovori tumače kao stav RTS-a.

Već više godina nisam nikakav rukovodilac, savetnik, pomoćnik, niti zamenik direktora i slične izmišljotine koje serviraju i šire njemu bliski tabloidi, nego sam samo jedna od mnogih urednica u Zabavnoj redakciji, a ne u Informativnom programu gde sam radila godinama. Moja autorska politička emisija Da Možda Ne ne emituje se već više od pet godina, što predsednik vrlo dobro zna, a zna i kako i zašto.

Sada svojim imenom i prezimenom mogu da poručim i objasnim predsedniku da sam više godina urednica i supervizorka RTS-ovog izbora za Pesmu Evrovizije, koji je najbolji festival u regionu i jedan od najboljih u Evropi. Radimo ga po evrovizijskim pravilima gde glasaju i građani Srbije i žiri, a glasove broji nezavisna kompanija i overavaju notari. Dokazali smo da se u Srbiji, barem za Pesmu Evrovizije, može pošteno glasati, a da se svi učesnici takmiče pod ravnopravnim uslovima. Razumete li ovu malu asocijaciju? Inače, slične optužbe o „nameštanju“ pobednika na moj račun iznosili su predstavnici vama omiljenih tabloida Informer, Alo, Hype TV Saše Mirkovića i pevač Aca Lukas, pa sam ih na sudu sve dobila. Nadam se da ćete se vi s jačim argumentima pojaviti na sudu, jer ću zbog iznetih laži uskoro podneti tužbu protiv vas.

Da Vas podsetimo:  Naše je da mi njih pritiskamo

To što me optužujete i da sam deo neke elite koja želi da vas ubije i da tako odredi ko će biti vlast u Srbiji, to nije normalno i to me pomalo plaši. Ne za vas. Vi ćete nadživeti sopstvenu biografiju. Plašim se za zemlju u kojoj živim. Plašim se za medije koji su pregaženi i koji su postali kasarne. I na kraju, pozdravljam vas studentskim pozdravom – niste nadležni.

Olivera (kako ono beše) Kovačević novinarka

3 KOMENTARA

  1. Kratak ali ubojit odgovor Olivere Kovacevic predsedniku Srbije
    koji Srbe konstantno deli u dva tabora :
    1 – poslusne podanike koji se apsolutno povinuju njegovoj volji – koje nadzire i nagradjuje
    2 – gradjane koji imaju drugacije misljenje od njegovog – kojih se plasi i koje javno mrzi

  2. Američki novinar i publicista Vejn Medsen tvrdi da su „SAD širom svijeta organizovale 64 ‘obojene revolucije’ i prevrata, uključujući i svrgavanje predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića”.Pravi cilj Petog oktobra bio je uništenje poslednje države na Balkanu koja je pokušavala da vodi relativno nezavisnu politiku i da zadrži neke oblike društveno ekonomskog sistema koji se nisu uklapali u neoliberalne obrasce,uz dovođenje na vlast kooperativne grupe kupljenih i ucenjenih političara. Lične harange protiv Slobodana Miloševića bile su paravan da bi se od većine građana prikrila stvarna agenda prevrata– radikalni gubitak državnog suvereniteta i masovna pljačka nametanjem neoliberalnog modela .Posle Petog oktobra, obećanje ‘demokratije’ pretvorilo se u šaradu rotiranja na vlasti pripadnika samoprodužavajuće klike čija se politička delatnost svodi na izvršavanje direktiva stranaca koji su ih doveli i održavaju na vlasti. Lažno obećanje ‘života kao ostali svet’ pretvorilo se u košmar još veće materijalne bede i dubljeg beznađa…

    Državni udar ili puč je po definiciji iznenadna smena vlasti u nekoj zemlji i to protivustavnim sredstvima.Nezavisno od vremena i prostora u kome su se odigrali, uočeno je da se državni udari odvijaju u nekoliko faza i da im obavezno prethodni neka društvena kriza, koja može biti proizvod protivurečnosti unutar same države, ili češće unutrašnja kriza potpomognuta spoljnim faktorom.Posle puča, bio on uspešan ili ne, ostaju značajne posledice, traume i naravno žrtve.Riječ je o istorijskim epizodama kojih se neke države i društva naizmenično kroz istoriju stide, ili se njima ponose. Zavisi ko je na vlasti i ko tumači istoriju.Vilijam Montgomeri, bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u Srbiji i Crnoj Gori i Bugarskoj rekao je da su „SAD u hrvatskom gradu Cavtatu imali brod sa ekipom Centralne obavještajne agencije (CIA) čiji je jedini posao bio da spasi tadašnjeg (i sadašnjeg) predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića ako tadašnj predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Slobodan Milošević krene na njega”.On je rekao i „da je bilo teško prikupiti sredstva za finansiranje Đukanovićeve vlade, pa su kako kaže počeli da dopuštaju krijumčarima duvana da operišu iz Crne Gore.Svi su znali šta se događa, ali su to puštali jer je to donosilo novac koji je Đukanoviću trebao protiv Miloševića.Đukanović je najsposobniji, najagilniji političar u regiji. Gledao je iz kog smjera vjetar duva i prilagođavao se tome. Ako pogledate njegov život vidjećete da je započeo kao lojalan komunista, potom bio lojalan Miloševiću, a u određenom trenutku shvatio je da Milošević neće pobijediti pa je promijenio stranu, okrenuo pogled na zapad tražeći podršku.”…

    U Srbiji su već formirane infrastruktura lažnih ‘nevladinih organizacija’ sa zadatkom da budu u pripravnosti da bi se na mig inostranih naredbodavaca uključile u podsticanje nereda i podrivanje ustavnog poretka.Među finansijerima ovih grupa nalaze se uobičajeni prenosni kaiševi logističke podrške subverzivnim udruženjima koja se u raznim državama formiraju da bi na terenu, pod lažnom zastavom spontanih narodnih buntova, sprovodili zapadnu politiku ‘promjene režima’.To su, između ostalih, National Endowment for Democracy (NED), U. S. Agency for International Development(USAID), Fond za otvoreno društvo (Soroš), kao i ambasade SAD,Velike Britanije, Norveške i drugih zapadnih zemalja.Bivši podsekretar za privredu SAD u vladi predsednika Ronalda Regana, Pol Kreg Roberts (Paul Craig Roberts), kao vašingtonski insajder vrlo dobro poznaje mehanizme uticaja na raspolaganju državi kojoj je služio.U nedavnom osvrtu na sektor koji se izdaje za nevladin, a u stvari promoviše politički program vlada koje ga finansiraju, dr Roberts ističe:“Nevladine organizacije koje finansiraju SAD i EU su pete kolone sa zadatkom da ruše nezavisnost zemalja u kojima deluju. Neke od njih glume ‘organizacije za zaštitu ljudskih prava’. Druge vrše indoktrinaciju pod plaštom ‘obrazovnih programa’ i projekata za ‘izgradnju demokratije’. Mnoge,posebno one koje su pod neposrednom kontrolom CIA,specijalizuju se za izvođenje provokacija”…

    Da bi lažne nevladine organizacije mogle uspješno djelovati u pogodnom ambijentu, potrebno je da budu dva uslova ispunjena. Prvo, medijska sredina se mora korumpirati u dovoljnoj meri da svojim uticajem u targetiranom društvu obezbjedi naklonost kritične mase javnosti. Drugi uslov je da znatan deo društva bude podvrgnut uticaju jedne dominantne iluzije. Sprega ‘nevladinih organizacija’ i korumpiranih medija eksploatiše opčinjavajuće dejstvo iluzije za proizvodnju masovne energije koja se, zatim, fokusira prema potrebi.Monopol nad medijskim prostorom, što se obično postiže strateškim finansijskim investicijama, ključan je za kontrolu protoka informacija prema targetiranoj javnosti. Ljudi raspolažu uglavnom onakvim informacijama kakve primaju preko medija.Malobrojni imaju mogućnost da nešto lično provere ili samostalno istraže.Većina učesnika su obmanuti konzumenti ‘šargarepe’, ili dominantne iluzije koja se u konkretnom izvođenju „obojene revolucije“ koristi kao sredstvo za masovnu mobilizaciju. Oni su korisne budale režiranih nereda. Njihovo prisustvo je dekorativno i služi proizvodnji utiska da je prevrat odraz raspoloženja većine, ili bar znatnog djela društva.To što se sada događa u Srbiji(2025.godine) je veoma nalik na ponavljanje “buldožer revolucije” koja se dogodila 5. oktobra 2000. godine.Zato što protesti koje gledamo ne izgledaju kao stihijski već se čini da su to unapred organizovani skupovi.U prve redove se istura omladina što je jedna od karakteristika obojene revolucije.Najpre se mladi ljudi gurnu pod pendreke i vodene topove policije a onda se izbaci parola “biju našu djecu”!…

    To je tipična tehnika.Sledeća tehnologija karakteristična za savremene obojene revolucije je mrežno upravljanje protesnim grupama i pokretima, kod koje se pomeranje protesnih grupa po gradu upravlja i koordinira uz pomoć nekog medijskog kanala.Posebno treba obratiti pažnju na “tehnologije konfliktne mobilizacije”. Pod ovim tehnologijama se imaju u vidu tehnologije uvlačenja običnih građana u proteste.Kod savremenih obojenih revolucija ove tehnologije se koriste pod isprva političkom agendom.To jest, ljudi se ne izvode na ulice uz političke parole, već uz parole protesta protiv siromaštva, korupcije, krađe i drugog.Kada masovni protesti koji počinju kao demonstracije a kasnije se pretvaraju u masovne nerede, krenu da se pojavljuju u svim većim gradovima u provinciji. I koliko god da vlast ima policajaca njih svejedno ne može biti dovoljno ako istovremeno sve gori u državi,a zatim ti protesti mogu biti iskorišćeni da se naprave kolone koje bi krenule prema Beogradu. I tada se koristi druga tehnika, takozvani “pohod na Rim”. To je tehnika koju je prvi primenio Garibaldi, a zatim i Musolini.Ukoliko je obojena revolucija već počela, lider države više i nema drugih mogućnosti, on će morati da se bori do kraja, a da u suprotnom, vrlo lako se može dogoditi da prođe kao Mubarak, Gadafi, Milošević koji su odbijali da se bore. Mogu se, naravno, razumjeti ljudi koji su nezadovoljni ovim ili onim stranama života, životnim standardom, ekonomijom, siromaštvom, jer probleme ima svaka država. Nema tog lidera u svijetu i šefa države koji ne pravi greške. Ali u ovom slučaju scenario koji se sada(2025.godine) odvija u Beogradu je veoma nalik na klasičnu obojenu revoluciju koja se već odigrala u Srbiji 2000. godine.

    • Све је то тачно,дамо има једно АЛИ.Да би се разумели сви ти догађаји,морамо се сетити шта је било са Гадафијем,Садамом и њима сличним,да би се видело шта је са Милошевићем.Прво,Гадафи је и сам дишао на власт извршеерм пуча и обичним дивљањем,за шта су после имали изговор да га свргну,као и Садама.Тако је било и са Милошевићем,који је био титовац и комуниста,што је само штетило нама Србима.Он није штитио Српског домаћина и Србију,већ се здушно залагао за комунистички терор над Српским домаћином.Са њим је пуном паром започело уништење Српског села и Српског домаћина,што је само био наставак титовог комунистичког лудила,те тако индиректно помогао потпуно исељење Себа из Хрватске. Милошевић је исто радио што и ови и они предходни,на перфидан начин уништење Срба и Србије.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime