Kada kročite u Severnu Mitrovicu vidite da je sve poprilično zamuklo. Proces albanske okupacije severnog dela Kosova i Metohije bliži se kraju i u ljudima se odvija drama izbora koju su naši sunarodnici južno od Ibra odavno susreli i razrešili: otići ili ostati
Volio bih da sam se nakon svakog polusna u autobusu, u životu, probudio u Dečanima. Ono naporno i zgrčeno stanje, ni java, ni san, kao da je metafora svekolikog našeg života izvan Metohije i Kosova. I onda se probudiš gledajući sunce kako izlazi iznad Metohije. I znaš, cijelim bićem znaš: Tu si, Hriste, tu si Sveti Kralju, tu si ljepoto neopisiva, tu si, u primraku najkrasotnijeg od svih krasotnih Domova Spasovih. Ulaziš u oltar u kome o. Petar kroz koji čas počinje proskomidiju. Imena se redaju poretkom duše: pored tebe su časna trpeza a ispred ikonostasa još jedan oltar – mošti Svetog Kralja.
Liturgijsko bogoslovlje kaže da je svaka liturgija na svijetu častica jedne, nedjeljive Službe, bezrazlično da li je služe svi patrijarsi ili ubogi sveštenik na Aleutskim ostrvima. No kada god staneš pred dečansku časnu trpezu sjetiš se onoga nekadašnjeg sebe, sveštenoslužitelja prve revnosti, u kome plamti osjećaj najprisutnije Svetosti. Gledaš svetitelje. Gledaš borove, kroz dečanske prozore. Gledaš Hrista, Sunce pravde. Oltar ispred kojeg stojiš neposredno te uzvodi Otkrivenju. Da, dođi, Gospode Isuse. Da, dolazim skoro.
Subota je i dečanska crkva prepuna je mladog svijeta. Pored ove moje djece, studenata četvrte godine PBF Svetog Vasilija Ostroškog iz Srbinja, tu su još braća iz Valjeva, Beograda, Banje Luke… Osvjetljenje se uključuje tek kada se završila služba. Sada, kada smo krasotu sagledali unutrašnjom svjetlošću, i ona spoljašnja može da nam pokaže pigmente i poteze četkicom. I one se sastaju u sintezi netvarne Tajne i veštastva koje nadilazi svoju krhkost.
Nakon liturgije – gostoprimnica, razgovor sa ocem Amfilohijem: istorija Dečana kroz njegove riječi. Zanimljiv je paradoks Dečana: toliko stradanja sa najmanje fizičkog uništenja od svih naših srednjovjekovnih zadužbina. Podsjetnik da se nije žrtvovalo samo kada su nam boli oči freskama – stradalo se i kada se, naizgled, nije mnogo uništavalo.
Podsetnik apsurda
Nastavljamo prema Pećkoj patrijaršiji. Opet se susrećemo sa braćom koju smo vidjeli u Dečanima. Sunčan je dan. Svetinje nas prizivaju: mnogi su prvi put u Metohiji i na Kosovu. U kratkim putevima između svetinja razgledaju albanski svijet u Peći, Metohiji, Prizrenu. Ova moja djeca skreću mi pažnju na nešto što do sada nikad nisam opazio – čudnovat način na koji se Albanci „kače“ na strujnu mrežu.
Dečani su svedok da se stradalo i kada se, naizgled, nije mnogo uništavalo
Na svakoj trećoj kući postoji čitavo gnijezdo isprepletanih vodova. Naizgled, tu nema nikakvog poretka niti smisla – sve je improvizovano, plod potrebe i trenutka. Izvan svakog inženjerskog i estetskog rješenja. No očigldno da zasad funkcioniše. Kao neka živa predstava želje ondašnjeg svijeta da se, isprepletan, nadžidžan, ma kako, po ma koju cijenu, priključi onome što doživljava kao progres.
Mogao bih ovaj zapis da osjenčim sasvim bojama srpske raspetosti na Kosovu, naše zbunjenosti i uplašenosti, pa i očiglednih znakova posustajanja. Gotovo uvijek čujemo da je neko prodao imanje Albancima i iselio se. Zdravstvo i školstvo – koje, navodno, „ne bi smjeli da diraju“ – sve više su pod pritiskom prištinskih vlasti, a Srbi koji žive na Kosovu i Metohiji i dalje su u apsurdnom položaju da se moraju držati Beograda kao „države“ iako te „države“ sve manje ima.
Stvarnost kosovsko-metohijskih Srba pokazuje svu besmislenost argumenta da je „samo važno da se ne potpiše Ohridski sporazum“ – iako cjelokupno ponašanje i Prištine i Beograda pokazuje da se sporazum sprovodi, sa ili bez potpisa. Možda bi nas mogla tamom obaviti snažna podvojenost Prizrena i Srpske Mitrovice.
Prizren, pun turista, vrvi od života i trgovine; mlad svijet odjeven u svim varijantama orijentalne mode – od elegannto pokrivenih i naškinkanih Turkinja preko vulgarno hiperseksualizovane albanske omladine, mladi svijet tiska se bezmalo sudarajući se.
Mitrovica: korzo skoro pust, bez dječačke vreve čak i ispred Tehničke škole, ljudi u kafićima podozrivi prema nepoznatim prolaznicima, a preko nekoliko lokala ogromni plakati „Srpske liste“ kao podsjetnik apsurda koji čini mitrovačku stvarnost – svaki put kada dođemo, sve više je „rks“ tablica, sve manje srpskih zastava, o nekadašnjim muralima o tome da „nema nazad“ niko i ne govori.
Narod smrkao. Iako se odmah vidi da Srbi nisu orijentalna masa koja ispunjava prizrenske ulice (i moda i nošenje naše mladog svijeta očigledno više upućuje – na zlo ili na dobro – na onaj «globalni» ukus zajednički Moskvi i Milanu), sve je prilično zamuklo. Proces okupacije Sjevera bliži se kraju i u ljudima se odvija drama izbora koju su oni južno od Ibra odavno susreli i razriješili: otići ili ostati.
Pamćenje vekova
I možda na toj klacalici, teškoj i savršeno ljudskoj, mogao bih započeti i onaj neuporedivo jači bilans dobra i snage koji nas kupa svaki put kada odemo na Kosovo i Metohiju. Nigdje se snaga dobrote ne osjeća tako silno. U kazivanju pećke igumanije o teškom životu nekada i sad, o izazovima o kojima mati priča kao sastavnim dijelovima života i podviga – osjetiš onu pravu dimenziju zla i zlobe: ona je djelatna samo ako te poljulja. Ako si odlučan da joj se ne pripustiš, zlo postaje epizodno, ono se smješta u prošlost, iako postoji i danas.
Naše monaštvo, posebno, ima neko pamćenje vijekova. „Bilo je i tursko, pa prošlo“, posebno zvuči sa monaškim usana u Dečanima i Pećaršiji. Znaš da je tako i šta to znači. Doborte ima svugdje. Kako samo ona zrači iz gostoprimstva bratstva Svetih Arhangela! Nije svaki ručak na temeljima Dušanove svetinje samo mala gozba – on je mala krsna slava, trpeza ispunjena pažnjom, u slavu Božiju. Tu, uz samu Bistricu, razmišljam kako se samo tek pročitana priča o tajni sjemena Božijeg (Lk 8,5-15) i sama otkriva u istoriji.
Dečani su kroz povijest prošli gotovo neoštećeni. Ljeviška – podžamijana, premalterisana i iskopana, pregrađivana i spaljena – pa opet danas potresno lijepa i nedogledna i nenagledna. Arhangeli – raskopani do temelja i ispod temelja, raznošeni i raznešeni, pa opet: i dalje živi Dušanova zadužbina, najradosniji manastir od mnogih radosnih.
Banjska tek – kao neki zbir svih naših sudbina i dobri o. Danilo, naš domaćin, koji nas gosti pažnjom dok mačak Žuća traži pažnju svakog pojedinačno. Nikad ne znamo kada će i gdje sjeme niknuti, ali i kada će vaskrsnuti, kada se čini sasvim zagušenim. I ne samo manastiri i uvijek radosna Bogoslovija (dijele nam njihova izdanja – najljepše knjige srpske i pravoslavne teologije danas) – dobrote, one odlučne doborte, ima na svakom koraku ove svete zemlje.
Nigdje se snaga dobrote ne osjeća tako silno kao na Kosovu i Metohiji
Koliko je samo ima na Novom Brdu kod o. Steve Mitrića, dobrog prijatelja i hajduka, čovjeka posebnog kova, u kome su se podudarili epski patos Srpske i Novog Brda. Koliko je samo u Orahovcu odlučne dobrote, u dočeku koji svima priređuje o. Milan, kako je samo lijepo i veličanstveno kada Radići, u sred poslova i briga, ostavljaju rad i nalaze u svom orahovačkom dvorištu stolicu i čašu hočanskog vina za nas dvadeset!
Na njihovoj kapiji susrećemo Gavra Kujundžića – njega smo, izgleda, dozivali pjevajući njegove pjesme, one ispunjene čežnjom i odlučnom dobrotom, toliko svojstvenom metohijskim i kosovskim Srbima. U Gračanici – monahinje poju i duša ti se veseli i ukrepljuje. U Leposaviću ulazimo u crkvu Sv. Vasilija Ostroškog u trenutku dok ikonopisci još čine svoju svetu tajnu, a dobrotom nas grle braća sveštenici i dobri ljudi. Ne ide nam se od njih. Ne ide nam se sa Kosova i Metohije.
Srpska dobrota
U gostoprimstvu ondašnjih Srba ima ne samo one sveopšte naše prostodušnosti – postoji tu neka metafizička opčinjenost Srba dobrotom. U Arhangelima i u Crnoj Reci postoji jedna žitijska ikona sv. novomučenika Haritona. Na njoj je prikazano i njegovo stradanje.
Pa opet, ikonopisac je teroriste tzv „OVK“ prikazao blagorodnijim, ljudskijim, nego što su ikada bili. Lica im nemaju one kvrgave zvjerske fizionomije kojima se, tamo, uostalom, mnogi ponose: i dželati su likom ponešto plemeniti, onakvi kakvim bi mogli biti da nisu dželati.
Ikona i Srbi ljude uvijek vide boljim nego što jesu. Tu je ogroman dio našeg istorijskog usuda, tu je sav naš spas, put za Carstvo nebesko. Kada se popenjete na vrh spomenika na Gazimestanu, u onoj posudi u kojoj je pijesak u koji bi trebalo da prislužujemo svijeće, bezbroj ljudi zasijalo je opuške.
Možda smo i to mi, naša sjenka. Ali spuštamo se nazad tamnim i skoro sasvim istrulim stubama i neko u polumraku vidi ptičja jaja, golubija, najvjerovatnije. «Pazite, nemoj neko da ih zgazi!» govore studenti teologije, jedan drugome, sa sveštenom pažnjom. I to smo mi, onaj naš svijetli dio, koji će nam vratiti Kosovo, kada pobijedimo opuške tamo gdje stoje svijeće.
Nakon Kosova i Metohije, ulazimo u skoro usnulu Studenicu, nastavljamo prema Crnoj Reci, svetom Petru Koriškom i sveštenomučeniku Haritonu. U Rasu smo, ali i dalje na Kosovu i Metohiji. U tajanstvenom jezgru crnorečke svetinje osjeti se neraskidiva veza koju nijedno Jarinje ne može da prekine. Blagodat Hristove odlučne Svedobrote koja nas i dalje drži. „I kada mi duša u nevolji tone, znamo da si tu, sveti Haritone…“
Izvor: Blog o. Darka Đoga
