Ovih se dana Nova Država Hrvatska bukvalno trese od nacionalističke euforije zbog „proslave“ 20 godina od dešavanja „vojno-redarstvene“ a genocidne akcije „Oluja“. Uz degutantno „narodno veselje“ širom njihove lijepe, i uz polupropalu vojnu paradu, desila se nova nacionalna homogenizacija dobrog dela Hrvata na onome na čemu se najčešće i dešava poslednjih stotinu godina – na antisrpstvu. Pa i još gore od toga – na slavljenju zločina nad, ni manje ni više, nego oko 300.000 svojih građana, koje je proterala samo zato što su – Srbi. Ljudi druge nacije i vere.
Međutim, srećom nisu svi Hrvati slavili ovaj pogrom. Neki su ćutali, ne učestvujući u „nacionalnom ludilu“, neki su gunđali, a neki se i glasno pobunili protiv poprilično bolesnog praznovanja.
U toj i takvoj proustaškoj novoj Hrvatskoj usred ove dobro orkestrirane „domoljubne“ opštenarodne predstave, desio se Hrvat koji je imao hrabrosti da se izvini Srbima za „Oluju“. I to – javno.
Tekst koji je povodom pokušaja pompeznog proslavljanja „velike“ hrvatske pobede iz 1995. postavio na svoj blog Domagoj Margetić je takođe protresao hrvatsku javnost, ali na drugačiji, ljudskiji način.
Domagoj je povodom proslave 20. godišnjice operacije “Oluja”, u stvari, uputio otvoreno pismo “pobednicima” u kojem im je poručio samo jednu reč – FUJ!
U tekstu prepunom emotivnog naboja i iskrenosti Margetić je prozvao čitavu Novu Državu Hrvatsku i Hrvate „ludima“, pišući, između ostalog i ovakve rečenice:
„Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno– slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompezne, bahate proslave tuđe nesreće…
… Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti – Odričem se Hrvatske!“…
A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost!
Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo.
A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove! Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“. Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?
Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni.
Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod.
Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.
Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kličete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.
Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.
Zato si uzimam slobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jedni pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?
A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?
A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!
Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa.
Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude.
Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj!
Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – J…Š SLOBODU! J…Š SLOBODU!
Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.
Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.
Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom.“
I šta reći posle ovakvih reči. Možda će zvučati patetično, ali će biti istinito – Domagoj Margetić, Hrvat za poštovanje.
Za one koji ne znaju – Domagoj Margetić je hrvatski novinar/istraživač i bivši političar, tako da se eto desilo i to čudo, da se za ratove devedesetih ne izvinjavaju samo srpski, već i bar jedan hrvatski, pa makar i bivši, političar.
Koga je sve u Hrvatskoj kritikovao i za kakve se sve slobode tamo borio je ne mala tema za neki poveći tekst, ali je minimum ovo: čovek koji se uporno i bukvalno bije sa ustaškim utvarama prošlosti, čovek koji se za slobodno novinarstvo borio 40-todnevnim štrajkom glađu koji mu je ozbiljno narušio zdravlje, koji je hapšen i zatvaran, koji se tukao sa hrvatskom policijom i koji je uspeo ono nemoguće do tada na jugoslovenskim prostorima, a to je da premijer jedne novonastale eksjugoslovenske-republike državice bude procesuiran ZA KRAĐU.
Naime, uvek treba podsetiti da je veliku međunarodnu bankarsku aferu, ”Hipo”, tokom koje je 47,7 milijardi evra iznešeno iz Hrvatske na tajne inostrane račune, otkrio upravo Domagoj Margetić. Na osnovu njegove dokumentacije koju je prvi predao Državnom tužilaštvu Hrvatske u aprilu 2008. godine o slučaju Sanader, pokrenuta je istraga, zatim i podignuta optužnica, a potom i doneta presuda protiv bivšeg premijera Hrvatske za delo “ratno profiterstvo“.
U Srbiji nezamislivo, zar ne?
Zlatko Bogatinovski
Fond strateške kulture
