Okolo dođoh, vođo, potokom topovskom rovu

2
1572
Cvijetin Milivojević / Foto:YouTube Screenshot

A, lepo bogami: Primio se Vrhovnik naš nasušni na moje prošlonedeljno upitnopisanije „A da vatročuvari prošetaju i do Sestara Karmelićanki?“, pa je, ne časeći časa, bacio kletvu na kadijstvo i tužibapstvo srpsko i srbijansko! Sve busajući se u prsa junačka kako, eto „niko ništa o tome (upiši sam o čemu, prim. C.M) ne sme da pisne!“ – samo on sme! Samo on je smeo da pisne, da pomene, samo on ovo, samo on ono…

Pa je onaj prilježni Dečko, državni tajnik doskorašnje pomoćne sudijinice, danas popečiteljke svekolike srpske pravde i nepravde (u daljem tekstu: Pravdoljupke), ekspresno ponudio rešenje i za to: Da naš budući poevropeizirani ustav propiše da sudije i tužioce postavlja Vrhovnik lično, da tako naše „nezavisno“ pravosuđe dobije (ni po babu ni po stričevima) „eksternu kontrolu“, jerbo iste takve nadležnosti u Franciji i Galiciji ima i „Emanuel, bre, Makron“!

Zbog čega je nesrećni Vrhovnik, od Dečkovog „viška neopreznog adrenalina“ (da li baš?), morao nevešto da se „vadi“, čak iz tradicionalno zavejanog Davosa, sve zaklinjući se da „ne želi kontrolu nad sudijama i tužiocima, to izmišljaju oni koji ne znaju šta drugo da izmisle“! Falilo je samo ono „neću, Tita mi“, što je bila omiljena pionirska zakletva moje i Vrhovnikove generacije…

A govorili ste da preterujem, kad kao politikolog (čitaj: pravni laik), godinama pevam o „Sestrama Karmelićankama“ one Canetove stihove „tamo gde je srce – tamo sija sunce; tamo gde je strah – tamo živi mrak“!

A tvrdili ste da grešim kad pišem kako se Vrhovnik bavi svim i svačim osim onim čime bi, po Ustavu Republike Srbije, predsednik Republike mogao i trebalo da se bavi. A mislili ste da preterujem kad kažem da je naš Vrhovnik i premijer i popečitelj spoljni i ministar policajni i glavni finansijski revizor i najvažniji tužilac i prvi sudija u državi i glavni advokat, gde zatreba, i trener FK „Zvezda“ i glavni arhitekta Srbije i predsednik svih opština i tome slično…?

Niste mi verovali da je pravosuđe, poglavito Ustavni sud Srbije (U-se-se) najljući ustavni kerber legalno i legitimno izabranog predsednika Republike Srbije, aktuelnog našeg vladara koji se bavi svim i svačim osim onim što bi, prema Ustavu Srbije i Zakonu o predsedniku Republike, trebalo i morao da radi! I koji iz takvog svog rada, odnosno nerada, činjenja, odnosno nečinjenja, crpi i gradi ovoliku količinu moći, takoreći apsolutizma.
A jeste li, na istom tragu, na Jovanjdan u Narodnom sobranju, čuli još jedno neoprezno (?) priznanje iz usta onog elektroinženjera, javnosti poznatijeg u funkciji nastavnice zdravstva na Visokoj školi za medicinske sestre u Đupriji, koji je rekao da je – citiram – „dualno obrazovanje u Srbiji lično osmislio predsednik države!“ Orlić se vika taj, još jedan, napredni Doktor.

Biće da se bebeći Institut za javne i nejavne politike i tome slične vrhovne istine, u dosluhu sa sličnim takvim Blerovim „institutom“ za „deliveri junitse“, ma šta to značilo – u zidanju i održavanju Vrhovnikovog imidža svemoćnika i nije nešto potrudio da bude originalan.
Jer, u predstavi onoga šta sve naš Vrhovnik (jedini!) ume, može, hoće, ali i sme, među natprirodnim moćima našega vođe fali samo jahanje jednoroga ili pronalazak leka za rak, po čemu se pročula severnokorejska dinastija Kim!

Da Vas podsetimo:  NVO u Srbiji - isti narativ i isti akteri iz devedesetih

Deda Kim Il Sung, osnivač dinastije, bežeći od svog proleterskog i seljačkog porekla, upisao je u svoj natprirodni životopis i pisanje libreta za opere „Devojka sa cvećem“ i „More krvi“. Njegov sin i naslednik Kim Džong Il je komponovao čak šest opera, a samo za vreme studija napisao 1.500 knjiga, sve remek-delo do remek-dela, pošto je prethodno prohodao u trećoj nedelji života, a progovorio u osmoj nedelji. Navodno je i i samo njegovo rođenje proizvelo čudo: rođen je u podnožju svete planine Paektu, kada se na nebu pojavila dvostruka duga i nova zvezda. Između ostalog, on je izumeo i hamburger i nevidljivi telefon i postao svetski rekorder u golfu tako što je – jednim udarcem pogodio 11 rupa!
No, nije to ništa spram ovoga, što se nekome ovdašnjem zlobniku može učiniti i odnekle poznatim: Kim Džong Il je „mogao da kontroliše prirodu“ i – pošto je imao „nadljudsku sposobnost“, nikada (!) nije imao potrebe da ide „tamo gde i car ide peške“!

Unuk i sin, današnji severnokorejski svevladar Kim Džong Un nadmašio je čak i slavne pretke. Tamošnji đaci već uče (šta li čeka naše popečiteljstvo prosvete?) o tome da je vunderking Un naučio da vozi automobil kada je imao tri godine, pobeđivao u trkama jedrilica sa devet godina, a sa nepune tri i po decenije života već se bio dokazao kao vrhunski multidisciplinarni umetnik!

Un već konroliše prirodu, ali i – vreme! Nedavno se, jašući u lakovanim cipelicama na belom konju, uspeo na 2.750 metara visoki, debelim snegom zavejani, vrh rečene Paektu planine, a kad god uzjaše gore „to nagoveštava objavljivanje velikih odluka“. Ovo mu je pošlo za rukom jer je bio „lep i sunčan dan bez presedana, a za lepo vreme zaslužan je upravo komandant koji kontroliše prirodu“. Tamošnja ilegalna „Telegrafska agencija Nove Jugoslavije“ izvestila je da se, dok je ono jahao konja, Un „sa velikim emocijama, setio naporne borbe koju je prošao kako bi izgradio moćnu, čvrstu i visoku zemlju kao planina Paektu“.

Nije zgoreg podsetiti da je i tamo daleko, opet zaslugom tamošnjeg Najvišeg Državnog Rukovodstva, već otkriven izvor čija je voda eliksir mladosti, a usput leči i rak i sidu, dok su arheolozi pronašli gnezda jednoroga koje su jahali vladari drevnog kraljevstva koje je prethodilo ovom današnjem!

Dakle, i tamo i ovde: najveći u istoriji. Jedinstven. Neponovljiv. Ma, skoro kao Vrhovnikov premijerski ekspoze, ono onomad, „najbolji u povijesti, naučno delo“, što reče onaj napredni Prof.dr s manjkom znanja srpskog jezika! Unikat!
I, ko bi tome i takvome savršenome sutra mogao na crtu da, nekim čudom (pu-pu), odluči da, shodno zahtevu bojkot – opozicije, odloži parlamentarne izbore, ali zato, vanredno, raspusti sam sebe sa mesta predsednika Republike?

Da Vas podsetimo:  I posle Latinke Latinka ili o "samoviktimizaciji i žrtvenom narativu srpskog naroda"

Nema tome mnogo, negde krajem prošloga leta (koga više zanima, ponešto je u mojoj knjizi „Duhovna kolaboracija“, str. 113), u tekstu pod naslovom „Glumac je glumac je glumac“, pitao sam: Šta to trenutno snima Serž Trifo? Da, onaj iz Pe-se-žea! Je li u Aspenu bio tek samo na skijanju ili na „visinskim pripremama“ za nešto visoko? Šta bi Glumac Anarhista učinio da ga, eto, recimo, kao nastavnika Vasilija, tj. današnjeg predsednika Jukrajine, đaštvo, radništvo, seljaštvo i poštena inteligencija nominuju za prvog „slugu naroda“?

Je li Anarhista, naš Glumac, zapravo – Glumac Projekat?
Nije da se hvalim, ali mnoooogooo pre Zelenskog, upravo ja sam, kao odgovorni urednik ondašnje „Demokratije“, nagovarao jednog saradnika našeg lista da, kao kandidat grupe građana, „izađe na crtu“ Slobodanu Miloševiću koga je tadašnji federalni parlament kanio, bez protivkandidata, izabrati za predsednika Savezne Republike Jugoslavije. Skupili smo potpise građana, predali kandidaturu, odradili kampanju, naš kandidat se rukovao sa hiljadama građana (zvao se Dragan J. Vučićević), ušao u samo finale izbora, ali neka fantomska komisija, sve „radi zaštite Miloševićevog imena i dela“, sprečila je da pokojni Sloba ima protivkandidata na glasanju!

Kad je cela farsa oko tih „izbora“ okončana, 17. jula 1997, u „Demokratiji“ sam objavio tekst pod naslovom „Đavolji dil i čiste ruke“ (videti u knjizi C. Milivojevića „Na prvu loptu“, str. 158).

Tražio sam od opozicije da se izvini Miloševiću, jer nije on bio taj koji je, na prepad, zaverenički, izabrao sam sebe za predsednika SRJ, već su ga izlasali „njegovi zemljaci Crnogorci, kako oni poraženi Momovi, tako i oni „proevropski“ Milovi „reformisti“ kojima se divio dobar deo opozicije u Srbiji“. Tvrdio sam zato da, ako je Milošević ta glavna kočnica za povratak naše zemlje u svet, „onda se prvi krivac zove Milo Đukanović“, dok je drugi kolaboracionista tzv. demokratska opozicija u Srbiji koja je „naivno ignorisala činjenicu da se Milošević popeo stepenicu više“, bez obzira što su njegova ovlašćenja protokolarna, pošto „ne verujem da je Milošević dobar pisac čestitki i telegrama sučešća“.
Vraćamo se na glavnu tezu.

Pošto Vrhovnik, bez skrupula, uzurpira svoje ustavne (ne)nadležnosti, a U-se-se, kadijstvo i tužibapstvo plus Najviše mu Državno Klimoglavstvo, sve to dopušta, pa ga čak i ohrabruje da to i dalje i sve više čini – kako bi morao da izgleda onaj koji bi mu stao na crtu?
Teorija (i praksa potvrđena u studiji slučaja Koštunica protiv Miloševića, 2000!) kaže da bi fotorobot protivkandidata morao da liči na sve ono najbolje što sadašnji Vrhovnik ima od vrlina i na sve suprotno od mana, barem u percepciji Vrhovnikovih trenutnih glasača.
Hajde da se pretvaramo da čak ni ne slutimo ko bi mogao da bude Onaj Koji Izlazi Na Crtu (OKINC). Hajde da pođemo od pretpostavke da, u ovom trenutku, pojma nemamo da li uopšte postoji neko „ko sme da vas (nas) pogleda u oči“…

Da Vas podsetimo:  Genocid i sramne pretnje direktora Muzeja žrtava genocida

Šta mislite, zašto je prošle godine, u ovo doba, Vrhovna komanda paradržavne propagande, bila proglasila sezonu lova na rečenog Serža Trifoa?
Pa, na akademika Teodorovića?
Zašto je, u proleće, sa Anarhiste, nišane svojih paramedijskih cevi, preusmerila na Fašistu?
Najmanje mesec dana vođena je hajka protiv Marinike Tepić.
Dva meseca, u „prajm-tajm“ terminima i na naslovnim stranama TV trovačnica i vučićoida, bila su besplatno rezervisana za uzbunjivača (ili „bugarskog špijuna“) Aleksandra Obradovića.

Verujete da je, tek tako, krajem 2019, izdata paramedijska teralica za Bjelogrlićem?
Jeste li razmišljali čemu ovolika povika na sudiju Miodraga Majića?
Šta ja pisah u tekstu „Glumac je glumac je glumac“?

Vrhovno Državno Klimoglavstvo je, do tančina, upućeno u činjenicu da je Tajkunu (mislim, Đilasu), kao nekoć Đinđiću, glavnom menadžeru Koštuničine predsedničke kampanje, cilj premijersko mesto i da je on, kao i onomad Đinđić, svestan da na neposrednim izborima ne može da pobedi u predsedničkoj trci?

Svojevremeno je nama nekolicini urednika „Demokratije“, beše to potkraj zimskih građanskih protesta 1997, pokojni Đinđić „poverio ekskluzivu“ da njegov fotorobot predsedničkog kandidata udružene opozicije liči na neku „snažnu, a neuprljanu vanstranačku javnu ličnost“ koja se, u tom trenutku, odazivala na ime Duško Kovačević, dramski pisac.

Bilo je to pre onih izbora na kojima je (aktuelni) Zamenik Gradonačelnika, onomad Đinđićev Domali, vodio „žutu bojkot kampanju“, sa sve slikovitim upoređivanjm građana sa magarcima, zbog čega je, na kraju, pobedio Vojvoda Šešelj, ali je, pod izvesnim uslovima, prihvatio lažiranje tih izbora u korist Mlekceta Milutinovića.
A jeste li primetili čije ime (ne računajući opozicione partijske lidere, dakle, one koji mu, u ovom momentu, nisu ni do kolena, u potencijalnoj predsedničkoj trci) najduže i sa najviše žuči Vrhovnik pominje?

Mlađan Đorđević je čovek za koga Vrhovnik tvrdi da, uz podršku Rusa, ruši, Vrhovniku bratsku, vlast u Crnoj Gori, smenjuje i postavlja vladike i (opet uz rusku pomoć!) mešetari nešto po Kosovu Tačiju i našem Vrhovniku iza leđa! A, što je još gore, uz sve to – Đilasov je kum!

Ime vam ništa ne znači?
Meni nešto više. Pamtim ga sa fakulteta.
Ali, možda ništa više ne znam, ali znam ko sve najbolje zna! A ako Vrhovnik kaže da je taj opasan (a Srbin je sa Kosova, dobar sa Rusima, pa još kadrira u Crkvi – dakle, sve ono što obožavaju trenutni birači Es-en-esa!), onda, do daljeg, zapamtite to ime!
Ako je trećerazredni glumac Regan ušao u Belu kuću, ako je to uspelo i jednoj estradnoj muškoj starleti (Tramp), ako se posrećilo i jukrajinskom atelanu Volodimiru Zelenskom, zašto i u Srbiji ne bi imao izgleda na uspeh, možda ne baš pravi glumac, ali, makar, neko izvan svetlosti reflektora?

Onako, iz potaje, „okolo dođoh, vođo, potokom topovskom rovu“, što bi rekao Trifo.

Cijetin Milivojević
Izvor: cvijetinmilivojevic.blogspot.com

2 KOMENTARA

  1. Za mene je veliko iznenađenje da su nekoliko poslednjih tekstova Cvijetina Milivojevića sve teži za razumevanje. Mnogo toga je zavijeno u neke šifre, konspiativne konstrukcije i neka para-imena. Šteta, jer raniji njegovi tekstovi su bili jasni, sa važnim poentama i porukama i rado čitani u širem krugu čitalaca. Sumnjam da će to biti slučaj sa poslednjih nekoliko tekstova. Čekamo na povratak „starog“ g. Milivojevića.
    Dr Miodrag Kulić, Nemačka

    • Пролупао Цвијетин, штета, многи мисле да је езоповски речник безбеднији.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime