Okupacija će spasiti Kosmet

0
1529

Kosovo-je-SrbijaUbistvo (ostatka) države Srbije nakon punih šesnaest godina ulazi u poslednju fazu i ostalo je da zapadne sile, onako kako je to učinjeno ovih dana provokativnim i tempiranim otkrivanjem nacrta sadržaja pregovaračkog poglavlja 35, kao i pokretanjem mehanizama UNESKO za učlanjenje države „Kosovo“, povuku još nekoliko sudbonosnih poteza, nakon čega će preostati samo da Sinod naše crkve (koji, takođe, podržava put u Evropsku uniju, odbačeni Ahtisarijev plan i Briselski sporazum) održi oproštajno opelo.

Da li je zapadni, satanizovani i agresorski svet oličen u liku SAD, Velike Britanije, NATO i EU, u pravu, gde im je uporište i kako pronalaze moduse da nas ovako, ne samo čereče, već i ponižavju do beskraja?

Nažalost formalno su u pravu – vrlo lukavo i vešto koriste pogodnosti još uvek važećeg međunarodnog prava, na našu tragediju, uz saučesništvo svih srpskih marionetskih vlasti od petog oktobra, a posebno one s kraja 2007. i početka 2008. godine, pa redom, preko Tadić-Dačićeve družine, sve do ovih sadašnjih koji su etalon izdajništva i promiskuiteta.

Kako to čine i da li je moguće da se do sada niko od strane zvaničnika i srpskih „intelektualaca“ nije dosetio da na pravi način protumači tako ozbiljne stvari? Gde je „kvaka“?

Zapadne gazde Srbije su obezbedile komotnu poziciju vredno radeći na stvaranju „agenata od uticaja“ (o tome pri kraju teksta), tako da bez problema mogu povlačiti naizgled sulude poteze i uništavati nas, a da suprotna strana ne čini (jer joj to zabranjeno) skoro, pa ništa. Odnosno vuče poteze koji joj se nalažu, tako da organizovano i u uslovima pravog psihološko-propagandnog (medijskog) rata odvlači pažnju ne samo od istine, već i od rešenja koja su nam svima pred očima i na dohvat ruke.

Gde su rešenja i kako ih protumačiti i primeniti (kada zbacimo ove zapadne podanike sa vlasti, naravno)?

Izlaz je – proglasiti „ratnu okupaciju dela teritorije Srbije“ – Kosova i Metohije, tačno prema odredbama međunarodnog prava.

Ukoliko nakon prethodne rečenice krene drvlje i kamenje popularnim komentarima tipa – to je izanđala, patriotska, ideološka i ne znam koja floskula, da ništa novo nije rečeno, ili, da je suludo tako nešto i pomišljati, nećemo valjda ponovo ratovati, mi smo slabi i ne možemo protivu Amerike, to je naučna fantastika i priče za dežurne patriote, za malu decu… u nastavku teksta ozbiljno će se razočarati.

No, pre nego razmotrimo „ratnu okupaciju“ kao zvanični međunarodnopravni pojam i sadržaj (a ne plod mašte), da provučemo ukratko kroz skener pojam „država“ – šta su elementi državnosti, kako se do države dolazi i kako opstaje. I to kroz prizmu našeg slučaja sa Rezolucijom 1244.

Ta Rezolucija koja je još uvek na snazi (što nam je jedino preostalo ali samo na papiru i slaba je uteha), potpuno je devastirana u praksi i to tako da ne postoje mehanizmi u najvišem svetskom telu, koje ju je 1999.godine i donelo, da se primena iste revitalizuje (zbog zapadnih sila i prava veta) po svim tačkama i aneksima, i uloga UN ispuni do kraja.

Da tragedija bude kompletna, sve srpske vlasti od kada je proglašena država „Kosovo“ to i ne žele, odnosno, ne vuku poteze koji su se morali povlačiti. Od tada do dana današnjeg. Jer, još uvek nije kasno.

Uprkos toj rezoluciji kosovske ilegalne i samoproklamovane, ali od zapadnih sila direktno konstituisane i podržane vlasti, su početkom 2008. godine proglasile nezavisnost i u skladu sa tom nespornom činjenicom počele da deluju, stvorivši za kratko vreme pravu državu sa svim atributima. Kao očekivana posledica usledila su priznanja na bilateralnoj osnovi sa svih strana sveta i to je do sada značajno preko sto država.

(O Tadić-Jeremić tragikomičnoj farsi sa onom poznatom „pitalicom“ zbog koje je izgubljeno pune dve godine pred Međunarodnim sudom pravde, kao i o otvorenoj samoubilačkoj akciji nakon toga u vidu „zajedničke“ rezolucije EU i Srbije, i to pred Generalnom skupštinom OUN, ne vredi trošiti reči. Bila je to do tada neviđena izdajnička i destruktivna operacija, kakva nije zabeležena u modernoj svetskoj istoriji, čime su stvoreni uslovi da trojac Nikolić-Dačić-Vučić, nešto kasnije, sve onako „vojno neutralni“, krenu u zakivanje poslednjih eksera na „mrtvačkom sanduku“. Poduhvat koji još uvek traje, ali je na samom kraju.)

Činjenjem i osobito nečinjenjem naših tzv. vlasti, državana tvorevina pod nazivom „Kosovo“ neprestano, iz dana u dan, jača i staje na noge u punom kapacitetu. Sve to se dešava tako što srpski „junaci“ ne samo krše Ustav i brojne domaće zakone, već i međunarodno pravo, pravila i propise. Odnosno, ne žele (i ne smeju) da ih primenjuju.

Neprestano ponavljaju kako „nikada neće priznati nezavisnost Kosova“ i forsiraju tu, možda i najlukaviju i najkobniju zamenu teza, sve tešeći i hrabreći one iste, sluđene i obmanute birače koji se mere u milionima. Stavljajući im do znanja na pokvareni i prevaran način, da „Kosovo“ kao nezavisna država može jedino da zaživi ukoliko je srpska vlast navodno, svečano prizna. Pa, eto, otuda toliki pritisci, ultimatumi, ucene. Čeka se da Srbija klekne, a ona, je l’ te neće (sve dok ne potpišu sporazum o normalizaciji odnosa, a to je upravo to – priznanje). Pogotovu dok je vodi „nesalomivi“, kumovski dvojac na vrhu piramide.

Šta oni i svi ostali iz tog agenturnog legla, organizovano i prema scenariju kriju i zašto ne konstatuju propast, odnosno, neprimenjivanje Rezolucije 1244, što bi bio međunarodnopravni osnov da se deluje na jedini mogući način?
A to je proglašavanje „ratne okupacije“, jer to zaista jeste tako, zato što se dogodila oružana agresija NATO 1999. godine, kojom su stvoreni uslovi da se teritorija južne srpske pokrajine, korak po korak, dovede od 2008. u stanje istinske (iz našeg ugla) okupirane teritorije.

Da Vas podsetimo:  Sramne istine dovode do ludila…

Skrivaju činjenicu koja je utvrđena međunarodnim pravom i viševekovnom svetskom praksom, a to je, da bi neka samoproklamovana ili na druge načine organizovana tvorevina zaživela kao država, mora da ispunjava samo tri (nema četvrtog) elementa državnosti:

(1) stanovništvo,

(2) teritorija,

(3) suverenost.

Da li „Kosovo“ raspolaže navedenim elementima? Naravno i na žalost. I više od toga. Još od 2008. godine, od kada nas srpski vlastodršci obmanjuju da „Kosovo“ nije i neće biti nezavisno i da je „lažna država“.

Kategorije – stanovništvo i teritorija su u osnovi jasne i lako razumljive i potpunim laicima.

Suverenost je element državnosti koji je u našem slučaju ključan i on označava da državna, samoproklamovana vlast (pa još masovno priznata) vrši svoje funkcije na omeđenoj i definsanoj teritoriji i nad celokupnim stanovništvom.

Ukoliko je taj uslov zadovoljen, onda je novostvorena država kompletirana.

Borba za sever Kosmeta koju je naša tzv. vlast, ciljano i prema diktatu svojih mentora izgubila potpisivanjem Briselskog sporazuma (kao i u ranijim pregovorima), vođena je ne zato da bi se položaj tamošnjih Srba poboljšao, uredili odnosi, stvorili uslovi za normalan i bezbedan život i slično tome, već zato da bi šiptarska (i NATO) držvna tvorevina zaživela na celokupnoj teritoriji i bila uspostavljena suverena vlast, kao najvažniji elemenat državnosti.

Da bi neka paradržava tvorevina zaživela kao država, međunarodno pravo nam o tome svedoči, ne mora da bude primljena u članstvo Organizacije ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija i institucija, pa čak ni priznata od bilo koga.

Primeri – Švajcarske koja do skora nije bila članica (ali i drugih zemalja kroz istoriju UN) i posebno NR Kine, koja punih trideset godina nije primana u vrhovnu svetsku organizaciju, nedvosmisleno potvrđuju navedeno. Naravno, uvek je bolje i korisnije suprotno od toga.

Predstojeće učlanjenje nezavisnog „Kosova“ u UNESKO (koje je izazvalo pravi šok kod srpskih vlastodržaca, jer im taj deo scenarija nije blagovremeno predočen), najoriginalniji je primer napred navedenog. Upravo nam ova specijalizovana agencija, odnosno organizacija UN (telo koje nije pod vlašću najvažnijeg organa – Saveta bezbednosti, niti pod ingerencijama generalnog sekretara UN), kao nezavisna međunarodna institucija (kao i MOK i ostale brojne sportske organizacije i asocijacije) potvrđuje, da je nezavisnost države „Kosovo“ uspostavljena, tako što su ispunjena ona tri osnovna uslova, koje tretira međunarodno pravo.

To što je takav čin duboko nemoralan, nepošten i u ravni zločina, nije sporno. Međutim, forma je u današnjem nepravedenom i podmuklom svetu ipak najvažnija. To i koriste i začepljuju nam usta.

I tu ne pomaže „snažna diplomatska aktivnost“ i pregnuća aktuelnog vladara Srbije, uz potporu ministra vanjskih dela i predsedavajućeg OEBS-a, a sve uz melodramatičnu asistenciju vrhovnog komandanta, Tomislava „prvog“, koji, malo malo, pa saopštava po koju epohalnu misao. Čak i neprestano konstatuje da su nam „oteli Kosovo i Metohiju“. I, ovom prilikom da ga priupitamo – pa šta činiš predsedniče povodom toga, osim što u pauzama ktitorskih i ostalih brojnih duhovnih aktivnosti, sazivaš tužne skupove ambasadora i plačeš na njihovim ramenima?

Uostalom, u statutu UNESKO vrlo jasno stoji da ta organizacija može primati u svoje redove ne samo članice OUN, što je prirodno, već i nečlanice, pa čak i teritorije koje nemaju nikakvu državnost!

*

Da se vratimo na „ratnu okupaciju“, kao ključno rešenje naše teške tragedije i da vidimo šta kažu „knjige“ koje su priznate širom sveta. Još uvek.

Ratna okupacija je institut međunarodnog ratnog prava usmeren, prvenstveno, na zaštitu civilnog stanovništva u ratu i po završetku rata. To je stanje u kome jedna od strana u sukobu zauzme teritoriju ili deo teritorije koji pripada drugoj strani u sukobu i na toj teritoriji nesmetano vrši svoju vlast.

Jesmo li mi bili u ratu 1999. godine tako što smo napadnuti protivpravno od strane NATO (koji je još uvek u pokrajini) i njegovih saveznika pod nazivom OVK ili nismo, i je li se pojam okupacije od februara 2008. godine (mada i mnogo ranije) može tretirati baš ovako kako je definisan?

Okupacija je faktičko stanje. To znači da međunarodno pravo ne propisuje način uspostavljanja okupacije, ali uređuje odnose na okupiranom području, to jest, uređuje posledice okupacije. Da bi okupacija nastala, neophodno je da je neprijatelj zauzeo teritoriju i da na njoj vrši vlast, i to nesmetano. Da bi uopšte postojala okupacija, mora da prestane otpor vršenju vlasti okupatora, odnosno da okupator vrši vlast bez ozbiljnog osporavanja.

Ima li nas negde u ovim tumačenjima, odnosno, ima li gde našeg otpora?

Okupacija je privremeno stanje, što proizilazi iz čitavog niza ograničenja postupaka okupatora na teritoriji na kojoj vrši faktičku vlast, predviđenih pravilima međunarodnog ratnog prava. Da bi okupacija zaživela u punom obimu nije dovoljan proglas okupatora o tome, niti priznavanje okupacije od strane protivnika, ako teritorija nije zauzeta i ako neprijatelj na njoj ne vrši vlast. Ako se na toj teritoriji još vode borbe, onda nema okupacije – ta teritorija je vojište.

Iz ovoga možemo videti koliki je značaj borbe Srba na severu Kosmeta i u Štrpcu. Dok oni ne budu potpuno slomljeni, taj deo teritorije neće biti okupiran i neće pripasti državi „Kosovo“.

Okupatorska vlast je prvenstveno vojna vlast (izvršna uloga NATO i u vreme Ahitisarijevog delovanja i posebno sada, to potvrđuje) i privremenog je karaktera. Iz takvog karaktera okupatorske vlasti proizilaze i obaveze koje okupator ima prema pravnom poretku na okupiranoj teritoriji. Pre svega, zauzimanjem teritorije ne prenosi se suverenost nad tom teritorijom na okupatora. Iz toga proizilaze vrlo značajne posledice.

Okupator ne može da menja politički sistem i sistem vlasti na okupiranom području. Na primer, ne može da ukine monarhiju i proglasi republiku, ili obrnuto. Okupator ne može ni zakonodavstvo na toj teritoriji da zamenjuje svojim zakonodavstvom. Drugim rečima, prava koja ima kao okupator mora da vrši prema propisima koji su na tom području vladali pre okupacije. On može da suspenduje neke zakone koji su u očiglednoj suprotnosti sa institutom okupacije, ili dovode u pitanje bezbednost okupacionih snaga. To su pre svega krivični propisi, kao i neki propisi kojima se uređuje politički sistem.

Da Vas podsetimo:  Poslednji kosovski vitez!

Da li je nakon ovoga jasna borba NATO-a i šiptarske kamarile svih ovih godina, za eliminaciju ne samo srpske javne uprave na Kosmetu, već pre svega na polju neutralisanja srpskog pravosuđa?

Evo još jačeg dokaza u nastavku koji se tiče pravosuđa, kao stuba državnosti, čak i na okupiranoj teritoriji. Recimo, institug okupacije nalaže da sudovi zatečeni na okupiranoj teritoriji nastavljaju da sude kao i ranije u okviru svoje nadležnosti. Presude izriču u ime suverene teritorije, a ne u ime okupatorske vlasti.

Sudije imaju pravo, bez posledica, da odbiju da vrše svoje dužnosti za vreme okupacije. Redovni sudovi na okupiranoj teritoriji zadržavaju svoju prethodnu nadležnost i ne sude za povrede koje učine pripadnici okupacionih snaga (da li nas ova rečenica podseća na SOFA sporazum za ostatak Srbije?)

Što se tiče civilnog stanovništva (u našem slučaju Srba na Kosmetu i brojnih nealabanaca), okupator je dužan da se ophodi sa dužnim poštovanjem, da obezbedi poptuno poštovanje časti i ličnosti, da spreči bilo kakav vid zastrašivanja i nasilja i drugo. Činom okupacije okupator preuzima brojne obaveze prema civilima – odgovoran je za normalan život, za stvaranje uslova za sigurnu ishranu, zdravstvenu zaštitu, za sva ljudska, nacionalna i verska prava, zatim za uslove smeštaja i ostalo.

U vezi sa javnom i privatnom imovinom na okupiranoj teritoriji, okupator ima nešto šira ovlašćenja, pogotovu u vezi javne svojine. Međutim, okupator se smatra samo njenim uživaocem a ne i vlasnikom. Nema pravo da je prisvoji. O pitanjima carina, taksi, zatim o korišćenju privatne svojine, o rekviziciji i kontribuciji, bilo bi potrebno ispisati nekoliko desetina stranica. Ali, skoro sve stavke, naravno primereno okupacionom režimu, idu u prilog civilnog stanovništva zatečenog na okupiranoj teritoriji.

Posebno je interesantna oblast pod nazivom „završetak okupacije“.

Okupacija prestaje ako se područje koje je bilo pod okupacijom na bilo koji način vrati pod vlast države koja uživa suverenost na tom području (rezolucija 1244!), najčešće oslobađanjem područja nakon preduzetih akcija oružanih snaga (imamo li sada Vojsku za tako nešto nakon silnih „reformi, reforme, reformisanog sistema odbrane“ pod kontrolom NATO?).

Okupacija može prestati i dizanjem stanovništva okupiranog područja na ustanak. U tom slučaju okupator prestaje da nesmetano vrši vlast i to područje postaje ponovo vojište, odnosno područje borbenih operacija. Setimo se povodom ove kvlifikacije (i mogućnosti koje obezbeđuje međunarodno pravo!) barikada na severu Kosmeta i panike i straha NATO zlotvora (i šiptarske OVK bulumente) za nedovršeni okupacioni režim u tom delu pokrajine.

Konačno, okupacija može da prestane i završetkom neprijateljstva i zaključenjem mirovnog ugovora (šta su drugo Briselski i drugi sporazumi i posebno plan da se potpiše „normalizacija odnosa“ po germanskom ultimatumu, nego upravo završni „mirovni ugovor“), kojim se rešava i pitanje okupiranih teritorija – bilo da se uspostavlja pređašnje stanje i to područje vrati pod vlast države koja je vršila suverenu vlast pre okupacije, bilo da se prizna aneksija teritorije državi koja je izvršila okupaciju.

Prestankom okupacije, ako se ponovo uspostavi vlast države koja je teritoriju kontrolisala pre okupacije, država stiče sva prava koja je imala i pre okupacije. Odluke vlasti i sudova donete za vreme trajanja okupacije ostaju na snazi, osim ako su donete pod pritiskom okupatora i suprotno pravilima međunarodnog prava.

Odluke vojnih sudova okupatora (sudovi EULEKS-a su pandan njima) donete za vreme trajanja okupacije su ništavne, osim ako se mirovnim ugovorom ne odredi drugačije.

**

Dovoljno je (za onoga „ko ima oči da vidi i uši da čuje“) iako se u vezi stanja okupacije mogu ispisati stotine stranica. I baš u vezi sa tim, pretpostaljam da će uslediti primedbe onih komentatora s početka teksta, recimo – da, sve je to tačno, ali je moglo da se primeni ‘99-te godine kada smo kapitulirali i kada smo okupirani, ali sada nikako.

Nije tačno – niti smo tada kapitulirali (o kapitulaciji kao institutu međunarodnog ratnog prava, u posebnom tekstu) niti smo okupirani. Vojno-tehnički sporazum (dakle, sporazum ravnopravnih strana) i Rezolucija 1244, su tako nešto nedvosmisleno potvrdili.

Stanje okupacije teritorije Kosova i Metohije je uspostavljeno tek 2008. godine, ne voljom srpskog naroda. I tek od tada je mogla da krene napred opisana dinamika.

Da li proglašavanje okupacije dela teritorije podrazumeva rat i pripreme? Apsolutno ne. Da li će zbog toga ponovo doletati tomahavci? E, tek to, nakon najnovijih događaja u Siriji, sigurno neće.

Da li bi, hipotetički, proglašavanje okupacije, zaintrigiralo bratsku Rusiju, koja, vidimo valjda, reaguje na takva privremena stanja u skladu sa međunarodnim pravom, i naravno – na poziv saveznika. To bi u ovom slučaju, kao saveznik, bila (neka druga) Srbija, odnosno, srpska vlast. Ova, sigurno je da tako nešto niti hoće, niti sme da uradi.

***

U narodu i svekolikoj javnosti od davnina su poznate tri kategorije (uslovno, zbog tačke 2.) otpadnika iz vlastitih redova i to su:

1) kvinslinzi,

2) okupacioni namesnici ili službenici,

3) agenti od uticaja i ostale kategorije agenata (i špijuna kao nižerangiranih poluga).

Na pitanje – koja je kategorija najopasnija – verovatno bi se ogromna većina složila sa navedenim redosledom i drvlje i kamenje osula po kvinslinzima i posebno po okupacionim namesnicima. Međutim, to je velika greška. A evo i zašto ukoliko konsultujemo domaće i međunarodne propise i iskustvo.

Da Vas podsetimo:  Srpsko pitanje u Sloveniji

Kvinslinzi su otpadnici od vlastitog naroda na političkoj, ideološkoj i svakoj drugoj osnovi i na platformi suprotne, neprijateljske, agresorske strane. Izjašnjavaju se neskriveno, time se ponose i u praksi deluju u korist novouspostavljenog stranog režima. Dakle, u njihovom ponašanju i delovanju nema femkanja, laganja, prenemaganja, pričanja praznih priča (o EU kominterni, recimo), već otvorenog i bezpogovornog veličanja okupatora. I sve je svima kristalno jasno. Nema zabune i smutnje.

Okupacioni namesnici, nameštenici, službenici i drugo osoblje – od ministara, preko birokrata u državnom aparatu i u lokalnim samoupravama, sve do sudija, pripadnika javnog reda i mira, osoblja u prosveti i ostalih organa koji su se zatekli u okupiranoj državi – su lica koja su prinuđena sticajem više sile (a ne tako što su izabrani na „demokratskim izborima za parlament Kosova“, prema Ustavu te, nažalost, države) da izvršavaju svoje redovne obaveze kako bi mogao da funkcioniše život civilnog stanovništva u novonastalim okolnostima. I oni to svoje angažovanje ne kriju, niti mogu, niti za tim ima potrebe. Njih štiti i međunarodno i domaće pravo. Takve narod ne simpatiše, ne blagosilja ih, ali mu je savršeno jasno koja je njihova uloga. I ponovo nema nikakvih nejasnoća.

Agenti od uticaja (rezidenti, agenti kontrolori, hendleri, agenti izvršioci i druga „službena“ lica) koje na vezi drže strane obaveštajne službe (u našem slučaju zapadne) ili izaslanici pojedinih nadnacionalnih, globalističkih (kriznih) tela – najprljavija su, podmukla, potpuno ili delimično prikrivena kategorija, (polu)profesionalno su vezani za svoje subverzivne mentore i kao takvi veoma opasni i krajnje nepredvidivi (a odabrani iz tih redova su planski predvidivi) u delovanju protiv vlastite države.

Zašto?

Zato što većini biračkog tela tako nešto nije poznato iz objektivnih razloga, teško je razumljivo (narod, jednostavno, ne može da poveruje da državni aparat radi protivu njega), stvari se odvijaju perfidno i umiveno uz bezbroj laži i prevara i takva lica voljom tih istih glasača osvajaju vlast, odakle kreću u napred opisani pohod, koji je do samog kraja adekvatno legendiran i sprovodi se putem strahovitog psihološkog (medijskog) rata.

Za to vreme običan svet njihove poteze karakteriše ili kao neznanje („kupljene diplome“) i nesnalaženje ili probleme podvodi pod nepravdu, koja će se „snažnom diplomatskom aktivnošću“ i „aktivnom politikom“ ispraviti. I ne sluti da je reč o prefriganim majstorima kojima znanje i iskustvo (za ovu vrstu poslova) ne manjka i koji ni jedan potez ne vuku na svoju ruku i bez odobrenja. Zna se od koga.

Agenti od uticaja stupaju u odnos sa obaveštajnim i drugim službama: (1) slobodnom voljom i željom, retko iz ideoloških, češće iz materijalnih razloga, ali i iz neznanja, zato što su u početnoj fazi obmanuti ili (2) pod moranjem, na tzv. kompromitujućem osnovu.

I u jednom i u drugom slučaju bogato se nagrađuju u novcu ili u naturi. Kako vreme odmiče, s obzirom da se kontakti i podela zadataka pod obavezno dokumentuju (video, foto, fono, priznanicama, pisanim dokumentima i na druge načine) i odnos prelazi u visokoprofesionalnu, nadograđujuću formu, jedna i druga kategorija se slivaju u jedinstvenu kolonu. Vrlo brzo svi bivaju kompromitovani i uvezani „u čvor“. A odatle nema izlaska. Bar ne miroljubivo i bez posledica.

Kako ih prepoznati i denuncirati (za vek vekova)?

Ukoliko kao papagaji ponavljaju do iznemoglosti da ćemo bez Evropske unije i Partnerstva za mir, bez naših zapadnih „prijatelja“ zaustaviti razvoj (i pogotovu ukoliko se ne ratosiljamo, recimo, „Telekoma“) i biti zaustavljeni u „reformskim“ procesima, znajte da je reč o njima. Imaju naizust naučene instruktaže, drže ih u malom mozgu i isti se dopunjavaju na dnevno-noćnim brifinzima od strane „deliveri junita“.

Ukoliko se pozivaju na volju birača kako bi opravdali destruktivnu politiku koju su vodili i vode, a kada zagusti (ili kada se menja subverzivni scenario) najavljuju vanredne izbore kako bi „pitali narod“ o novonastalim okolnostima, i kako bi, tobož’, biračko telo odlučilo o načinu „borbe“ sa Federikom Mogerini i Hašimom Tačijem, znajte da su oni agenti od uticaja.

Ako potegnu za referendumom (bar u najavi) na kojem bi „pitali“ narod „da li su za EU ili Kosmet“, dakle, ukoliko im je Kosovo i Metohija tek tako, jedno od od najobičnijih pitanja kao što su, recimo, izgradnja vodovoda, kliničkog centra ili nacionalnog stadiona, a ne zaostavština Nemanjića, svetog kneza Lazara i hiljada izginulih junaka (kako njih pitati za stav?), ako to stave na isti kantar sa zlokobnom, nadnacionalnom tvorevinom, čija je velika većina članica nedvosmisleno poručila ‘99-te kako nas doživljava, onda postoje samo dve solucije – ili su posredi ozbiljni psihopatološki problemi ili je reč o agentima. Trećeg nema.

Evo još jednog primera u prilog navedenom – ukoliko u studiju nacionalne televizije, u nekoj od emisija koje svakodnevno gledamo (recimo, „Oko“), sedi odabrano društvance (a tako je bukvalno svakodnevno) i raspravlja o poglavlju 35 i omči koja nam je nametnuta, trudeći se da crno prikaže belim a belo crnim (ili crvenim), u očiglednoj nameri da minimizira domete nezavisnosti „Kosova“, a jedan od učesnika je potpisan i oslovljava se kao – zamenik premijera Kosova – bez ikakvih ograda, navodnica ili bar sa onim „tzv.“, o čemu se tu radi?

O drskoj, izverziranoj prevari, prevari „oči u oči“, o ponižavanju i ubijanju zdravog razuma. Jer, ne zaboravimo, represivni aparat – policija, službe, vojska, naravno i komunalne, finansijske, izvršiteljske i ostale soldateske, pod njihovom su kontrolom i upravljanjem. Mogu da rade šta god požele, jer moćne zapadne sile stoje iza tog aparata.

Da, te sile su moćne. Ali, samo dotle dok ne krene lavina obespravljenog i omalovaženog naroda.

Za takvu nepogodu nemaju odgovore i nikada ih neće pronaći.

Goran JEVTOVIĆ

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime