Oni o Vuku, – a istina na vratima!

Iz Mitropolije Crnogorsko-primorske i brojnih NVO, više puta su napominjali, kako je na Cetinju Vuk Karadžić ostao bez svoje ulice, i to je bio jedan u nizu dokaza totalne antisrpske politike crnogorskih vlastodržaca! Ovdašnji lokalni ”autošovinisti” voljeli bi da zaborave na taj besprizorni kulturocidni gest cetinjskih opštinara, kako bi ”mirnije savjesti” mogli da se okome na Srbe i njihove budvanske bilborde. Jer, kako druge optužiti za istorijski plagijat i preinačavanje sopstvene istorije, – ako je iz vaše kuhinje izašao takav izmet kao što je otimanje ulice jednom od najpoznatijih Srba u crnogorskoj istoriji? Eto na takvim su se ”mukama” našli najagilniji kuvari pomenutog proizvoda, Šuković i Todor, onomad u sjedniku na Prvoj tv, pa su pokušali da se izvuku tvrdnjom – ”Vuk Karadžić je krao i otimao crnogorsko kulturno blago”!!?? Ovaj zadah su ispustili iz usta, bez ijedne potrebe da kažu bilo kakvu drugu napomenu o Vukovoj djelatnosti u Crnoj Gori.

A šta mene tjera da izigravam vodoinstalatera u ovoj njihovoj kanalizaciji? Pa upravo želja da njihov govnotok odvojim od izvora crnogorske slatke i pitke vode. Ostalo je zapisano da je Vuk Karadžić, na samrti, svojoj kćeri rekao kako mu se čini da bi ozdravio ako bi uzeo samo gutljaj vode sa Ivanovih Korita! Toliko je volio Lovćen i svoje biće vezao za Crnu Goru, – ali ne staje njegov odnos prema Crnoj Gori samo u taj romantični prizor sa kraja života.

Hajde na tren da preskočimo kolosalnu činjenicu kako savremeni Crnogorci imaju zahvaliti trudu Vuka Karadžića na sopstvenoj pismenosti i izražajnosti ( pa i na činjenici da, poput ove dvojice mogu jesti ”proizvode sopstvene kuhinje” na čistom srpskom jeziku ), i da bi, – da nije bilo Vuka, – i Šuković i Todor morali na časove crkvenoslovenskog jezika kod Visokopreosvećenog Amfilohija, ako bi željeli da čitaju i pišu. Pređimo na čisto i usko crnogorske teme vezane za Vuka.

Vuk Karadžić je uz izdašnu institucijalnu i personalnu pomoć Njegoševu u štampariji Cetinjskog manastira 1836.g. štampao ”Srpske narodne poslovice”. Prije nego što je ovo kapitalno djelo ugledalo svjetlost dana ( ah kako bi pomenuta dvojica prodali sve što imaju, samo da se to nikad nije dogodilo na Cetinju, ali …avaj! ), Njegoš je sa svojim saradnicima prikupio bar trećinu njegovog gradiva. On je lično upoznao Karadžića sa Todorom Ikovim Piperom i Savom Matovim Martinovićem poznavaocima epskih crnogorskih pjesama, od kojih je Vuk sabrao preko 100 narodnih umjetničkih kreacija ove vrste. ( O kakve krađe! I kakvoga „nasilnog posrbljavanja“ Crnogoraca…. kakve velikosrpske agresije od strane hromoga srpskog putopisca, na sred ravnog Cetinja !!!! )

Izučavajući Crnu Goru, Vuk Karadžić je sabrao zanimljiv etnogarfski materijal, koji je objavio u Lajpcigu 1837.g. pod naslovom ”Crna Gora i Crnogorci”. Ovo djelo je prikazalo tadašnjoj Evropi crnogorsku tradiciju, narodne priče i običaje ( naročito obimno predanje vezano za Ivan bega Crnojevića ). Pljačka nad pljačkama!!!

1838.g., Vuk je, zajedno sa Njegošem, štampao „Srpsku gramatiku-sastavljenu za crnogorsku mladež“! Da su kojim slučajem danas živi Vuk i Njegoš, ne bi mogli izbjeći kritiku Šukovića i Todora, – da su izdajnici, koji rade protiv sopstvene crkve, naroda, države….

Karadžić je održavao prijateljske odnose kako sa Njegošem, tako i sa kneževima Danilom i Nikolom. On je bio neka vrsta diplomatske spone između ovih crnogorskih gospodara i dinastije Obrenovića u Srbiji. Zamislite, niko se, od ove trojice, ne sjeti da optuži Vuka za ”krađu crnogorskog blaga”, – nego ova dvojica rodoljuba nepostojeće, anti-srpske Crne Gore!

E sad, što se tiče one priče da je Vuk uzimao nešto od manastirskog crkvenog balga iz Crne Gore ( pominju se neke knjige i sl. ), i da je isto prodavao i poklanjao po evropskim gradovima, – zaista bi to trebalo ispitati i dokazati, samo ne takvim „istinoljupcima” kao što su Šuković i Todor, jer ovi, – ne trepnuvši – dokazani zločin Petrovića u Kučima, aboliraše borbom za državno ustrojstvo! Ej – pa i za ovo sadašnje mafiokratsko ustrojstvo, oni su spremni da čine zločine.

A kad smo kod nedokazanog Vukovog iznošenja crkvenih predmeta izvan Crne Gore, i brige „montenegrina” u vezi sa tim, jedan prijatelj mi je iznio duhovitu i praciznu opasku:

„Pa i ako je to uradio, – dobro je učinio! Sad su te knjige sačuvane, ili u nekom od evropskih muzeja ili u nečijoj privatnoj zbirci. Uglavnom – postoje. Ovako, – postojala bi osnovana opasnost da ih spale ili razbucaju ideološki (a možda i biološki) preci Šukovića i Todora, u naletu revolucionarnog ateizma, kada je utvrđivana i stvarana crnogorska nacija, a nestajale bogoslužbene crkvene knjige”!

Boško Radović

in4s.net