Parada ponosa

Opasna politička ujdurma

0
942

prajdProđe i 20. septembar. I Parada ponosa s njim. Prođe Parada, uz gotovo neznatan broj učesnika koje su, u odnosu na ranije parade, inostrani „faktori“, uz pomoć šačice domaćih „aktivista“ uspjeli da okupe. I skup transrodnih osoba takođe prođe.

Sve je, kažu i pišu, uz manje ekscese i uz neka hapšenja, i uz, za okupljanje ovakvih razmjera, prejake policijske snage, sve je prošlo u redu. I uz proteste građana i jednog broja sveštenika koji se ne slažu s popularisanjem i nametanjem homoseksualnosti kao nekakve vrijednosti i koji se ne slažu s paradiranjem tih „vrijednosti“.

Da, sve to prođe. A ostaše brojna pitanja koja se od prve parade postavljaju. Bez odgovora.

Iako bi trebalo da mi je odavno sve u vezi s tom Paradom ponosa jasno, ipak, da pitam: šta je to? zbog čega je to? zbog čega se to tako zove? zbog čega se to paradira i šta se to paradira, pokazuje? šta se tom paradom „poručuje“? za kakvu se to rodnu ravnopravnost i toleranciju bore ti koji paradiraju? kakvu to različitost i kome je dokazuju i pokazuju ti što paradiraju? kakva su tu ljudska prava ugrožena i od koga? i kakva to dječja prava, kad je homoseksualnost u pitanju, da se uče u školama? šta oni u stvari žele? itd.

Kao što oni imaju pravo da paradiraju i po medijima objašnjavaju svoju različitost, svoja ugrožena ljudska prava, i kao što imaju pravo da se ne slažu sa onima koji tu njihovu različitost drugačije shvataju i tumače, tako i ja imam pravo da se ne slažem s njima. I imam pravo da o svemu tome mislim drugačije. U stvari da mislim onako kako oduvijek o tome tako i mislim.

Kao prvo, ne postoji rodna ravnopravnost. Jer dok god neko bude rađan kao muško a neko kao žensko, rodne ravnopravnosti ne može biti. Priroda, Tvorac, Bog… tako su odredili a da nas nisu pitali. Ali zato postoji ravnopravnost. A to je nešto sasvim drugo. Odnosno, to je ono pravo. Neka se oni koji su to izmislili i od kojih nam je to stiglo, neka se oni izbore za što ravnopravniji položaj polova. Da žena i dalje bude žena, a muškarac muškarac. Da žena ne bude eksploatisana, da djeca (i ženska, naravno) na drugom, jugoistočnom dijelu Azije ne budu esploatisana od zapadnih multinacionalnih kompanija, tih nemilosrdnih proizvođača patika, majica, peškira… a našoj djeci poturaju da uče kako je vrijednost da istopolni imaju seksualne odnose i da se žene i udaju, usvajaju djecu. „Rodna ravnopravnost“ je čista nekulturna, nehumana izmišljotina koju nam podmeću. Kao što su drsko, perfidno nazvali bombardovanje SR Jugoslavije „Milosrdni anđeo“: on te sa 10.000 metara ubija (i tvoju djecu, naravno), a tebe uvjerava da je to za tvoje dobro. A sve zbog toga kako bi s vlasti skinuli Slobodana Miloševića. Ubiti 88 djece mlađe od 14 godina zbog jednog čovjeka, pa makar on bio i predsjednik, nije ništa drugo nego najteži oblik umnih poremećaja, ništa drugo nego najteži oblik krvopilstva, krvoločnosti. Tako i ovo: uništava ti porodicu, školstvo, zdravstvo, kulturu, jezik, pismo, tradiciju, vjeru, zakonodavstvo, državu… I priča ti da je to rodna ravnopravnost, tolerancija, pravo na različitost, da su to ljudska prava… Pa te prisiljava da učiš da je to tako, da donosiš zakone koji to ozakonjuju… Pa dokle?!

Da Vas podsetimo:  Rio Tinto ponovo jaše

Kao drugo, kome je to palo na pamet da to nazove paradom ponosa? Jer ako je to ponos, onda „ponos“ mora da ima i svoj suprotni „pol“. A taj je – sramota, stid. Druge nema. To znači da svi oni koji hodaju, koji se vole, zabavljaju i žene sa osobama suprotnog pola i rađaju s njima djecu… to znači da svi takvi potpadaju pod stid i sram – njima ne pripada bilo kakav ponos. Jer ponos je ono seksualno opredjeljenje, odnosno homoseksualno, koje paradira ulicama jednog tobože slobodnog dijela svijeta. U stvari izopačenog svijeta koji više ne zna ni šta će ni kuda će sa sobom. Pa zbog toga što ne zna – hajde u ratove, u rušenja tuđih država, u ubijanja, u uništavanja tuđih kultura, tradicija, u pljačkanja tuđih dobara (i kulturnih, istorijskih…), pa ako smo se mi, povezani homoseksualci zahvaljujući baš tome, tim „vrijednostima“, probili do najviših vrhova vasti u svojim neoliberlanim i porobljivačkim zemljama, pa hajde da mi to silom, isključivo silom! kao što smo neke i milosrdnim anđelom, uvedemo i kod njih. I da ih … u zdrav mozak kako su to te vrijednosti koje treba i kod njih zasaditi, koje treba i kod njih da rastu, da se šire. Da ih tako globalizujemo, da su svi kao jedan, koje će isključivo nama da služi. Dok ih ima koliko ih ima. A kad ih svedemo na milijardu – biće pjesma! I to od malih nogu da ih tom homoseksualizmu učimo: od vrtića, od škole!

Kao treće, nemam ništa protiv da svako ispoljava svoje seksualne sklonosti kako god želi, ali da to radi tamo gdje se to radi. Jer sutra će se javiti i oni koji to rade sa svojim psima, kozama, ovcama… pa incestoljupci… Svi su oni drugačiji. Svi bi oni, vjerovatno, da prošetaju, da ih vidimo, čujemo, da znamo ko su i šta su. Više to nije interesantno ako se radi u četiri zida, daleko od očiju javnosti.

Da Vas podsetimo:  Izbori – Jedna slika govori hiljadu reči

I kao četvrto, peto… ko njih, te drugačije, diskriminiše i ugrožava njihova prava? Da li bi njima trebalo omogućiti da imaju prednost pri upisu u srednje škole, na fakultete, pri zapošljavanju? Dodjeljivati im nacionalne penzije? Šta oni još hoće osim što žele da paradiraju?

Kod transrodnih osoba problemi su drugi i nemaju ništa zajedničko s Paradom ponosa.

Stoga bi nama, u Srbiji, bilo pametnije da se ostavimo parada. I da se uhvatimo posla. A to – ko će koga, gdje i kako: prepustimo svakome da rješava kako najbolje zna i umije.

Međutim, pretpostavljam, pare su u pitanju. A za dobre pare sluđivanje sopstvenog radnog naroda, a pogotovo naroda koji je ostao bez posla, više se nego isplati. Mada se i to osipa. Dobar dio učesnika prethodnih parada prozreo je šta se tu i zbog koga se to radi.

Iz svega što se 20. septembra događalo u Beogradu, može se zaključiti da je to bila još jedna opasna politička ujdurma, koju i narod Srbije masno plaća. Uz učešće dvojice vjerovatno najzainteresovanijih ambasadora (SAD i EU), dvoje ministara Vlade Srbije, gradonačelnika Beograda i još nekih srpskoj javnosti manje poznatih i nepoznatih lica.

A opet, što kazao narod, a Vuk zapisao: Iz vrane što ispane, teško soko postane!

Miloš Kordić

Intermagazin

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime