“Oproštajnom” diplomatijom do zaborava i pravdanja hrvatskih zločina nad Srbima

0
422
Predstava za narod

Ovih dana nenamerno zapazih kako poneko u Državi Srbiji, čak i iz “zvaničnih” krugova, tuguje zbog nečega što su hrvati pre nešto više od četvrt veka imenovali kao bljesak, a što je uistinu predstavljalo čin državnog terora i genocida nad srbskim narodom iz Zapadne Slavonije, severozapadne oblasti Republike Srbske Krajine. (Teško je i zamisliti šta bi se tek desilo da se ta Oblast tada nije nalazila pod “zaštitom” Ujedinjenih nacija).

Čudo neviđeno jer je Država Srbija pre nepunih devet meseci stavila na znanje “gradu i svetu” da ne poznaje Republiku Srbsku Krajinu, niti priznaje da je nešto tako uopšte postojalo.

Učinjeno je to na nedvosmislen način, nekakvim vrlo svečanim skupom na mostu kod Sremske Rače, a trag o tome pokušao sam da ostavim pismom Aleksandru Vučiću, predsedniku Republike Srbije, pisanom na Preobraženje Gospodnje 2020. godine i istoga dana poslatom elektronskom poštom.

Podrazumeva se da je odgovor izostao.

Evo toga teksta:

“Gospodine Predsedniče Republike Srbije,

Kad sam 4. avgusta 2020, na sajtu Radio-televizije Bijeljina (https://www.rtvbn.com/3989423/raca-srbija-i-srpska-danas-obiljezavaju-stradanje-srba-u-okuji) pročitao da će Republika Srbija i Republika Srpska obeležiti ‘Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe u Hrvatskoj vojnoj akciji Oluja” iz 1995. godine, da će ‘centralna komemorativna svečanost biti održana kod mosta na Rači s početkom u 19 časova i 30 minuta, gdje će biti prisutni i patrijarh srpski Irinej, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Vlade Srbije Ana Brnabić, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednik Republike Srpske Željka Cvijanović’, te da je ‘Predsjednik Srbije najavio prošle sedmice da će Srbija i Republika Srpska danas zajedno obilježiti veliku srpsku tragediju – progon 250.000 Srba iz Hrvatske’, u prvi mah se zapitah šta je to Srbe iz Republike Srbije i Republike Srpske nagnalo da svečarski obeležavaju pad Republike Srbske Krajine.

Pa kad stigoh do zaključne ‘misli’ da neimenovani (ali zato do danas u Srbiji nepoznati i nepriznati) ‘predstavnici Srba prognanih tokom oluje, kao i politički predstavnici Srba u Hrvatskoj očekuju da u toj zemlji konačno počne procesuiranje zločina nad srpskim civilima i pored činjenice da se u Hrvatskoj oluja slavi kao oslobodilačka akcija, a 5. avgust je hrvatski državni praznik’, zapitah se nisu li se Srbija i Srpska dogovorile da, bez u Srbiji nepoznatih i nepriznatih ‘predstavnika Srba prognanih tokom oluje, kao i političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj’, tom svojom ‘olujnom’ svečanošću umilostive ‘neke’ u Hrvatskoj, ne bi li započeli sa kakvim-takvim procesuiranjem (bilo šta da to znači).

Pri naivnoj pomisli da je navedena ‘svečana’ vest saopštena kuso, koji minut kasnije pokajah se zbog takvih ‘jeretičkih’ misli, ali, za svaki slučaj, obećah sebi da ću se u rečeno vreme zablenuti u televizor.

A dotle, tek da se nađem u divanu, na portalu ‘Sremskih novina’ otkrih da se Aleksandar Vučić pre ravno pet godina ponadao ‘da će Srbija moći od sada slobodno da kaže da je to bio zločin… da se zločin mora oprostiti, ali nikako ne sme i ne može zaboraviti’, te da je poželeo ‘da reči mržnje, sukoba i osvete’ ne remete odnose sa Hrvatskom kojoj je poželeo ‘najbolje odnose u budućnosti’ i dobro prijateljstvo ‘u zajedničkoj kući Evropskoj uniji’.

Ko zna zbog čega, pouku da se ‘zločin mora oprostiti’ brzopleto sam razabrao manje kao mešanje u Božju nadležnost, a više kao priznanje Države Srbije da zločin nad krajiškim Srbima baš i nije bio potreban, ali kada se zločin već desio – mora se ‘braći’ Hrvatima oprostiti jer im se to ‘slučajno’ omaklo – treći put u 20. veku.

Obećana ceremonija ‘obilježavanja Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u hrvatskoj oružanoj akciji oluja, na mostu na Sremskoj Rači’ započela je tako što su se tamo sreli “srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te predsjednik Srpske Željka Cvijanović i premijer Srbije Ana Brnabić. Dodik i Cvijanovićeva su krenuli od strane Republike Srpske, a Vučić i Brnabićeva od strane Srbije, tako da su se sreli na sredini mosta, a potom su se pozdravili sa patrijarhom srpskim Irinejem’.

Budući da se hrvatska (i, naročito, mnogosaveznička) oružana akcija ‘oluja’ desila u Srbskoj Krajini, očekivao sam da će se taj ‘susretni’ ceremonijal izdramatizovati pojavom čelnih ličnosti Skupštine i Vlade Republike Srbske Krajine u progonstvu (do daljeg nastanjenih u Zemlji Srbiji), da li ispod mosta, da li isplivavanjem iz brze, mutne i krive Drine pa u Savu, da li padom sa neke kruške nadvijene nad mostom.

Nažalost, ništa od toga, šta Srbska Krajina ima tu da traži, njen pad, ili njenu propast, slave i obeležavaju oni koji su uspeli da prežive njene propasti i padove: na jednoj strani hrvatska i svi domoljubni hrvati, na drugoj – Država Srbija (Republika Srpska ‘nek je više vojske’) s organima zaduženim za odlučivanje, što pravno, što naučno.

Tek onda se setih da su mi neki od onih koji su se razumevali u međudržavne odnose, još pre petnaestak godina priznali da i Država Srbija i nekakva družina udomljena u beogradskoj Ulici knjaza Mihaila 35, navodno zabavljena nekom samo njoj razumljivom ‘naukom’, nisu čuli da je postojala Republika Srbska Krajina, da je sticajem nekih čudnih okolnosti tamo ‘nešto palo’, da se njenih (i iz hrvatske brozovije) osamsto hiljada (800.000) žitelja na razne načine obrelo u Zemlji Srbiji ili prošlo kroz nju, te da su i sadašnje i nekadašnje čelne ličnosti Skupštine i Vlade Republike Srbske Krajine u progonstvu (do daljeg nastanjenih u Zemlji Srbiji, neki i pod zemljom), bezbroj puta uzaludno pokušavale da i jednima i drugima, i Državi Srbiji i onoj družini iz beogradske Ulice knjaza Mihaila 35, stave do znanja da u Zemlji Srbiji (ili pod njom) postoje i oni, kakvi-takvi predstavnici, i one stotine hiljada izbeglih i prognanih Srba.

Pokazuje se da te činjenice ne pasuju ni Državi Srbiji ni onoj družini iz Ulice knjaza Mihaila 35, tako da su se proteklih četvrt veka i jedna i druga vrlo trudile da se ne mešaju u sopstvene poslove, te da se, stoga, obe ponašaju kao da je Republika Srbska Krajina bila i ostala strano telo na srbskom nacionalnom biću.

Prva, Država Srbija koja je Nemačku, onu što svojim ‘radnim posetama’ Srbskoj Zemlji tokom dvaju svetskih ratova, uz genocidnu hrvatsku pomoć, ‘ukide’ bar tri miliona Srba, onu što prva priznade hrvatsku nezavisnost i kroz brzopotezno učlanjenje u Evropsku uniju svih svojih saveznika iz pomenutih ratova otvori put svojoj naknadnoj pobedi u istim tim ratovima, proglasila srbskim ‘prijateljem’ i nije se bilo uputno zamerati neoustaškom nemačkom štićeniku. Naprotiv, trebalo je povlađivati i nemačkoj i hrvatskoj državi, naročito ovoj drugoj, tako da se, ne bi li nezapaženo prošlo da se Hrvatska vratila frankovačkim, starčevićevskim, budakovskim i pavelićevskim izvorima (zabrana ćiriličnog pisma, dozvola za ‘Srbe na vrbe’, ‘za dom spremni’, za prebijanje srbskih ‘gostiju’ po Hrvatskoj, za rimokatoličenje preostalog srbskog življa, naročito ‘urbanog’…), hrvatima i ‘hrvatima’ u Srbiji čine ustupci upereni protiv srbskog nacionalnog bića i srbske duhovnosti.

Tako, na primer, niko se u Državi Srbiji ne pita kako se moglo desiti da po popisu iz 1931. na području današnje hrvatske države bude oko trideset posto Srba, te da pedeset godina kasnije broj hrvata bude uvećan za 106 posto, a broj Srba tek za 25 posto.

Ili, zašto se Državi Srbiji još nije dalo da poništi naredbu kojom su 14. maja 1945. godine svi Bunjevci i Šokci rimokatoličke veroispovesti, do tada Srbi, ‘unapređeni’ u hrvate, kao što joj se nije dalo ni da, kao pravni slednik Brozove Jugoslavije, poništi rešenje kojim su, ne bi li se dostigao ‘uljudbeni’ nivo Pavelićeve ‘Zakonske odredbe o nekretninama t. zv. dobrovoljaca’ od 14. aprila 1941, srbski dobrovoljci iz srbskih oslobodilačkih ratova 1912-1918. godine proglašeni profašističkom organizacijom.

Ili, zašto se u Državi Srbiji niko još nije upitao otkud to da od oko 58.000 dobrovoljaca iz prekomorskih zemalja, u ratove 1912-1918. godine dođe više od 23.200 sa područja današnje Hrvatske (Srba preko 97,5 odsto, hrvata manje od 0,7).

Ili, kako to da se računajući tu i one ‘ostale’, prebege i iz zarobljeništva, samo ‘iz Koreničkog i Udbinskog sreza našlo u Velikom ratu oko 3.000 solunskih dobrovoljaca’.

Ili, iako je sve bilo pripremljeno da se na Miholjdan 2003. godine, u Sremskim Karlovcima, uz blagoslov Njegove Svetosti patrijarha srbskog Gospodina Pavla, Fruška gora proglasi Svetom Gorom, niko se ne pita da li se od toga odustalo ne bi li se ugodilo rimokatoličkoj crkvi, odnosno Hrvatskoj koja Srem (čiji naziv znači isto što i Srbija) smatra ‘hrvatskom zemljom’.

Da Vas podsetimo:  Zbogom ljubavi prema voljenoj ženi, muškarcu,zemlji,pa i oružju …!Po Zakonu o rodnoj ravnopravnosti koji je Srbija usvojila više se ne rađaju muška i ženska deca!

Pa se, ‘unatoč svemu tomu’, Država Srbija hvali kako će u Petrovaradinu biti utrošeno milion i trista-četiristo hiljada evra za otkup i uređenje rodne kuće hrvatskoga bana Josipa Jelačića, bivšeg Srbina (čiju porodicu hrvatski političar Vladko Maček, u pismu knezu Pavlu, dovodi u srodstvo sa Karađorđevićima), onoga koji je iz Novog Sada, ‘u noći 11. jula 1849, i sutra dan 12-og, otvorio iz topova vatru na tvrđavu (petrovaradinsku – IP), topovi sa tvrđave uzvratili su mu daleko većom merom i s punim uspehom’. Jelačić je, zapravo, raspolagao sa svega četiri mala topa i tim ‘pucketanjem’ koje tvrđavi nije moglo naškoditi, samo je hteo da izazove Madžare i pruži im izgovor da bombarduju Novi Sad. Madžari su pruženu priliku do kraja iskoristili, tako da je sa Varadina počela snažna artiljerijska vatra; najveći deo grada bio je uništen i spaljen (od ukupno 2.812 kuća ostalo ih je svega 808 ), a sa njim i neprocenjivo kulturno bogatstvo srbskog naroda, između ostalog i biblioteka Jovana Hadžića-Miloša Svetića (1799-1869), advokata, jednog od osnivača Matice srpske, sočinitelja prvog srbskog građanskog zakona iz 1844, s oko 3.000 knjiga i ‘dragocena građa za srpsku istoriju’; za srbsku kulturu i istoriju srbskog naroda bio je to gubitak po mnogo čemu uporediv i s uništenjem Narodne biblioteke u Beogradu, 6. aprila 1941. godine.

I, tako, marta 2012. mogli smo pročitati da se ‘nakon pritiska iz Hrvatske obnavlja kuća bana Jelačića’, sredinom oktobra 2017. ‘predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da je hrvatskom nacionalnom veću Vojvodine uplaćeno pola miliona evra’ za otkup pomenute kuće (krajem leta 2018. dodato je još sto hiljada jer je onih pola miliona bilo malo), oktobra 2017. ‘gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević preneo je stav predsednika Srbije Aleksandra Vučića koji je potvrdio da će sve radove’ na toj kućici ‘finansirati Srbija’ (aprila 2018, izjavio je da će ‘pokrajina platiti rekonstrukciju tog objekta’), ali šta to sve vredi kada portal ‘Hrvatska danas’ maja 2019. godine tvrdi da se ‘otkup i obnova’ te kuće ‘ubraja među najznačajnije projekte vodstva hrvatske manjinske zajednice u Republici Srbiji’.

Bilo kako bilo, srbskoj javnosti stavljeno je na znanje da je blagodareći ‘državnim organima Srbije… rodna kuća hrvatskog velikana u Petrovaradinu ponovo vraćena hrvatskoj zajednici’, te da će ona biti ‘ne samo središte okupljanja mesnih hrvata’ kojih je, prema izjavi novosadskog Gradonačelnika, krajem novembra 2019. godine, bilo oko 5.500 (sa sve ‘dužnosnicima’ i ostalim hrvatskim nacionalnim vijećnicima), ‘već i poveznica srpskog i hrvatskog naroda kao i dve države’, Srbije i Hrvatske.

Podrazumeva se da u toj ‘poveznici’ nema nekoliko stotina hiljada srbskih prognanika i izbeglica iz Srbske Krajine i preostale brozovske Hrvatske u Zemlju Srbiju, još manje njihovih predstavnika bar u likovima dvojice prognanih predsednika, jedne krajiške Skupštine i jedne krajiške Vlade.

Naravno, nema tu ni pedesetak hiljada pripadnika Srbske vojske Krajine i krajiškog Ministarstva unutrašnjih poslova, učesnika u borbenim dejstvima po Krajini, pod komandom vojnih starešina raznih činova kojima je već priznat ratni staž u dvostrukom trajanju. (Potpisnik ovih redaka nije zainteresovan da se njegovih tri godine, pet meseci i šest ratnih dana udvostručuju jer je u penziju otišao sa četrdeset dve i po godine radnoga staža). Možda zbog toga što se na taj način, ako se već tu i tamo govorka da su ‘između dve, ili četiri vatre’ ratovali samo podoficiri i oficiri (bez vojske), može opravdati činjenica da Država Srbija ne priznaje da je postojalo nešto što je naivnim Srbima bilo poznato kao Republika Srbska Krajina.

Druga, ona družina iz Ulice knjaza Mihaila 35, kojoj ne pada na ono što se kod drugih zove pamet da u svojim budalastim ‘znanjima o srbskoj prošlosti išta pomeraju; da, na primer, saznaju da je Srbima nastanjenim u nekadašnjoj brozovskoj Hrvatskoj, u skladu sa genocidnim zaključcima svehrvatskog rimokatoličkog kongresa iz 1900. bio namenjen nestanak do 2000. godine; da je na deset godina uoči datoga roka započeta ‘procedura’ za ostvarenje hrvatske genocidne zamisli; da su se osuđeni Srbi na vreme razbudili, pružili otpor i stvorili svoju Republiku Srbsku Krajinu kojoj, voljom takozvane međunarodne zajednice oličene u Ujedinjenim nacijama i namerne da Srbe, tvorce svetske civilizacije, zbrišu s istorijske pozornice, ali i stvarnom nezainteresovanošću Srpske i Srbije, beše suđeno da padne.

Zbog ovoga poslednjeg, oni prvi (iz Države Srbije) mogu da pomalo i pravdaju neke svoje pogrešne političke postupke jer njihova znanja ne idu dalje od onoga što se zna u akademonskoj Zanatskoj komori u beogradskoj Ulici knjaza Mihaila 35.

Ali ne mogu opravdati činjenicu, niti će im to dopustiti istorijsko pamćenje onoga dela srbskoga naroda koji se ne odriče Srbstva, da Država Srbija svojim nepriznavanjem Republike Srbske Krajine i njenih državnih organa očuvanih u progonstvu, opravdava sve počinjene hrvatske zločine (objedinjene pojmom ‘etničko čišćenje’) nad Srbima prognanim i izbeglim ne samo iz Republike Srbske Krajine već i iz neoustaške Hrvatske, tim zločinima daje legitimitet i ohrabruje Hrvatsku da svoje odnose sa Srbijom neguje ‘prijateljstvom’ do poslednjeg Srbina.

Sve to navodi mnoge srbske prognanike i izbeglice rasejane po belome svetu da istu tu Srbiju proglase saučesnikom u ‘oluji’, da Beogradu kao simbolu Države Srbije pripišu neoustaška obeležja, te da, zbog toga što isti taj Beograd nameće srbskoj javnosti zloslutnu tezu ‘da se zločin mora oprostiti’, oni koji su našli pribežište u Srbiji – tamo se uopšte ne osećaju dobrodošlima.

Naročito zbog toga što se pribojavaju da bi poruku Aleksandra Vučića sa skupa na mostu preko koga su, u Sremskoj Rači, ušli u Srbiju da ‘samo ujedinjeni možemo sve, razjedinjeni ne možemo ništa’, trebalo shvatiti kao preporuku da se, uz stalno podsećanje da ‘reči mržnje, sukoba i osvete’ ne bi smeli remetiti odnosi sa Hrvatskom, ‘ujedine’ s onima koji na zločin nad Srbima iz Srbske Krajine i ustaškobrozovske Hrvatske gledaju kao na nešto što se nije ni desilo.

Da nam Bog oprosti grehe počinjene svesno ili iz neznanja i bude nam u pomoći, Gospodine Predsedniče Republike Srbije”.

Tako, dakle, pre devet meseci, a danas druga pesma, makar to bila i tugovanka.

Tugovanka u uslovima kad Hrvatska “ubrzano radi na pripremi takozvane vojske Kosova za članstvo u NATO”, kad Zoran Milanović, hrvatski predsednik, barem prema izjavi izvesnoga Hisena Beriše iz terorističke vojske Kosova i šiptarske “politike”, nudi garancije Specijalnom sudu u Hagu da šiptarske teroriste na čelu sa svojim čelnikom Hašimom Tačijem pusti iz zatvora i dozvoli im da se brane sa slobode, kao i kad odgovornost za divljanje poveće ustaške grupe koja je po Borovu Selu 2. maja, na Vaskrs, koristila “gnjusan govor mržnje protiv naših sugrađana Srba” (“Ubij Srbina”, “Oj Hrvatska mati, Srbe ćemo klati”), isti taj Zoran Milanović, na fejsbuku, pronalazi u policiji kojom, navodno, upravlja i Milorad Pupovac, univezitetski profesor, zastupnik srbske nacionalne manjine u hrvatskom Saboru – sve to dovoljno je Državi Srbiji da ozbiljno razmisli o prirodi diplomatskih i drugih odnosa ne samo sa Hrvatskom, već i sa njenim zapadnim pokroviteljima.

Jer, diplomatija nije samo “formalno posredovanje u međusobnom opštenju civilizovanih država” ne bi li se takvim “opštenjem” ćutke prešlo preko nečega što vodi “uglađenom zatišju”, diplomatija mora nastojati da se očuva istina o razlozima koji su doveli do nekog sukoba, kao i o prirodi i posledicama toga sukoba.

A dotle, i uopšte – čak i ako se to čini poštapanjem na poodavnu izjavu blaženopočivšeg patrijarha srbskog Germana, valjalo bi stalno imati na umu da pojedinac, ali i grupa, čak i ako raspolaže “vladarskim” ovlašćenjima, može opraštati samo ono što je tome pojedincu ili odnosnoj grupi pričinjeno, ali ne može opraštati zločinjenja drugima, naročito ne ona počinjena sa genocidnom namerom i genocidnim učinkom.

Sve to ni uz diplomatsko ili “diplomatsko” pravdanje da ono što je oprošteno ne znači da će biti zaboravljeno.

Autor: Ilija Petrović, istoričar

Predstava za narod

Da Vas podsetimo:  NA BLAGOVIJESTI VELIKI SKUP U BEOGRADU I POTPISIVANjE PETICIJE O GENOCIDU NAD SRBIMA

Ovih dana nenamerno zapazih kako poneko u Državi Srbiji, čak i iz “zvaničnih” krugova, tuguje zbog nečega što su hrvati pre nešto više od četvrt veka imenovali kao bljesak, a što je uistinu predstavljalo čin državnog terora i genocida nad srbskim narodom iz Zapadne Slavonije, severozapadne oblasti Republike Srbske Krajine. (Teško je i zamisliti šta bi se tek desilo da se ta Oblast tada nije nalazila pod “zaštitom” Ujedinjenih nacija).

Čudo neviđeno jer je Država Srbija pre nepunih devet meseci stavila na znanje “gradu i svetu” da ne poznaje Republiku Srbsku Krajinu, niti priznaje da je nešto tako uopšte postojalo.

Učinjeno je to na nedvosmislen način, nekakvim vrlo svečanim skupom na mostu kod Sremske Rače, a trag o tome pokušao sam da ostavim pismom Aleksandru Vučiću, predsedniku Republike Srbije, pisanom na Preobraženje Gospodnje 2020. godine i istoga dana poslatom elektronskom poštom.

Podrazumeva se da je odgovor izostao.

Evo toga teksta:

“Gospodine Predsedniče Republike Srbije,

Kad sam 4. avgusta 2020, na sajtu Radio-televizije Bijeljina (https://www.rtvbn.com/3989423/raca-srbija-i-srpska-danas-obiljezavaju-stradanje-srba-u-okuji) pročitao da će Republika Srbija i Republika Srpska obeležiti ‘Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe u Hrvatskoj vojnoj akciji Oluja” iz 1995. godine, da će ‘centralna komemorativna svečanost biti održana kod mosta na Rači s početkom u 19 časova i 30 minuta, gdje će biti prisutni i patrijarh srpski Irinej, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Vlade Srbije Ana Brnabić, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednik Republike Srpske Željka Cvijanović’, te da je ‘Predsjednik Srbije najavio prošle sedmice da će Srbija i Republika Srpska danas zajedno obilježiti veliku srpsku tragediju – progon 250.000 Srba iz Hrvatske’, u prvi mah se zapitah šta je to Srbe iz Republike Srbije i Republike Srpske nagnalo da svečarski obeležavaju pad Republike Srbske Krajine.

Pa kad stigoh do zaključne ‘misli’ da neimenovani (ali zato do danas u Srbiji nepoznati i nepriznati) ‘predstavnici Srba prognanih tokom oluje, kao i politički predstavnici Srba u Hrvatskoj očekuju da u toj zemlji konačno počne procesuiranje zločina nad srpskim civilima i pored činjenice da se u Hrvatskoj oluja slavi kao oslobodilačka akcija, a 5. avgust je hrvatski državni praznik’, zapitah se nisu li se Srbija i Srpska dogovorile da, bez u Srbiji nepoznatih i nepriznatih ‘predstavnika Srba prognanih tokom oluje, kao i političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj’, tom svojom ‘olujnom’ svečanošću umilostive ‘neke’ u Hrvatskoj, ne bi li započeli sa kakvim-takvim procesuiranjem (bilo šta da to znači).

Pri naivnoj pomisli da je navedena ‘svečana’ vest saopštena kuso, koji minut kasnije pokajah se zbog takvih ‘jeretičkih’ misli, ali, za svaki slučaj, obećah sebi da ću se u rečeno vreme zablenuti u televizor.

A dotle, tek da se nađem u divanu, na portalu ‘Sremskih novina’ otkrih da se Aleksandar Vučić pre ravno pet godina ponadao ‘da će Srbija moći od sada slobodno da kaže da je to bio zločin… da se zločin mora oprostiti, ali nikako ne sme i ne može zaboraviti’, te da je poželeo ‘da reči mržnje, sukoba i osvete’ ne remete odnose sa Hrvatskom kojoj je poželeo ‘najbolje odnose u budućnosti’ i dobro prijateljstvo ‘u zajedničkoj kući Evropskoj uniji’.

Ko zna zbog čega, pouku da se ‘zločin mora oprostiti’ brzopleto sam razabrao manje kao mešanje u Božju nadležnost, a više kao priznanje Države Srbije da zločin nad krajiškim Srbima baš i nije bio potreban, ali kada se zločin već desio – mora se ‘braći’ Hrvatima oprostiti jer im se to ‘slučajno’ omaklo – treći put u 20. veku.

Obećana ceremonija ‘obilježavanja Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u hrvatskoj oružanoj akciji oluja, na mostu na Sremskoj Rači’ započela je tako što su se tamo sreli “srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te predsjednik Srpske Željka Cvijanović i premijer Srbije Ana Brnabić. Dodik i Cvijanovićeva su krenuli od strane Republike Srpske, a Vučić i Brnabićeva od strane Srbije, tako da su se sreli na sredini mosta, a potom su se pozdravili sa patrijarhom srpskim Irinejem’.

Budući da se hrvatska (i, naročito, mnogosaveznička) oružana akcija ‘oluja’ desila u Srbskoj Krajini, očekivao sam da će se taj ‘susretni’ ceremonijal izdramatizovati pojavom čelnih ličnosti Skupštine i Vlade Republike Srbske Krajine u progonstvu (do daljeg nastanjenih u Zemlji Srbiji), da li ispod mosta, da li isplivavanjem iz brze, mutne i krive Drine pa u Savu, da li padom sa neke kruške nadvijene nad mostom.

Nažalost, ništa od toga, šta Srbska Krajina ima tu da traži, njen pad, ili njenu propast, slave i obeležavaju oni koji su uspeli da prežive njene propasti i padove: na jednoj strani hrvatska i svi domoljubni hrvati, na drugoj – Država Srbija (Republika Srpska ‘nek je više vojske’) s organima zaduženim za odlučivanje, što pravno, što naučno.

Tek onda se setih da su mi neki od onih koji su se razumevali u međudržavne odnose, još pre petnaestak godina priznali da i Država Srbija i nekakva družina udomljena u beogradskoj Ulici knjaza Mihaila 35, navodno zabavljena nekom samo njoj razumljivom ‘naukom’, nisu čuli da je postojala Republika Srbska Krajina, da je sticajem nekih čudnih okolnosti tamo ‘nešto palo’, da se njenih (i iz hrvatske brozovije) osamsto hiljada (800.000) žitelja na razne načine obrelo u Zemlji Srbiji ili prošlo kroz nju, te da su i sadašnje i nekadašnje čelne ličnosti Skupštine i Vlade Republike Srbske Krajine u progonstvu (do daljeg nastanjenih u Zemlji Srbiji, neki i pod zemljom), bezbroj puta uzaludno pokušavale da i jednima i drugima, i Državi Srbiji i onoj družini iz beogradske Ulice knjaza Mihaila 35, stave do znanja da u Zemlji Srbiji (ili pod njom) postoje i oni, kakvi-takvi predstavnici, i one stotine hiljada izbeglih i prognanih Srba.

Pokazuje se da te činjenice ne pasuju ni Državi Srbiji ni onoj družini iz Ulice knjaza Mihaila 35, tako da su se proteklih četvrt veka i jedna i druga vrlo trudile da se ne mešaju u sopstvene poslove, te da se, stoga, obe ponašaju kao da je Republika Srbska Krajina bila i ostala strano telo na srbskom nacionalnom biću.

Prva, Država Srbija koja je Nemačku, onu što svojim ‘radnim posetama’ Srbskoj Zemlji tokom dvaju svetskih ratova, uz genocidnu hrvatsku pomoć, ‘ukide’ bar tri miliona Srba, onu što prva priznade hrvatsku nezavisnost i kroz brzopotezno učlanjenje u Evropsku uniju svih svojih saveznika iz pomenutih ratova otvori put svojoj naknadnoj pobedi u istim tim ratovima, proglasila srbskim ‘prijateljem’ i nije se bilo uputno zamerati neoustaškom nemačkom štićeniku. Naprotiv, trebalo je povlađivati i nemačkoj i hrvatskoj državi, naročito ovoj drugoj, tako da se, ne bi li nezapaženo prošlo da se Hrvatska vratila frankovačkim, starčevićevskim, budakovskim i pavelićevskim izvorima (zabrana ćiriličnog pisma, dozvola za ‘Srbe na vrbe’, ‘za dom spremni’, za prebijanje srbskih ‘gostiju’ po Hrvatskoj, za rimokatoličenje preostalog srbskog življa, naročito ‘urbanog’…), hrvatima i ‘hrvatima’ u Srbiji čine ustupci upereni protiv srbskog nacionalnog bića i srbske duhovnosti.

Tako, na primer, niko se u Državi Srbiji ne pita kako se moglo desiti da po popisu iz 1931. na području današnje hrvatske države bude oko trideset posto Srba, te da pedeset godina kasnije broj hrvata bude uvećan za 106 posto, a broj Srba tek za 25 posto.

Ili, zašto se Državi Srbiji još nije dalo da poništi naredbu kojom su 14. maja 1945. godine svi Bunjevci i Šokci rimokatoličke veroispovesti, do tada Srbi, ‘unapređeni’ u hrvate, kao što joj se nije dalo ni da, kao pravni slednik Brozove Jugoslavije, poništi rešenje kojim su, ne bi li se dostigao ‘uljudbeni’ nivo Pavelićeve ‘Zakonske odredbe o nekretninama t. zv. dobrovoljaca’ od 14. aprila 1941, srbski dobrovoljci iz srbskih oslobodilačkih ratova 1912-1918. godine proglašeni profašističkom organizacijom.

Ili, zašto se u Državi Srbiji niko još nije upitao otkud to da od oko 58.000 dobrovoljaca iz prekomorskih zemalja, u ratove 1912-1918. godine dođe više od 23.200 sa područja današnje Hrvatske (Srba preko 97,5 odsto, hrvata manje od 0,7).

Ili, kako to da se računajući tu i one ‘ostale’, prebege i iz zarobljeništva, samo ‘iz Koreničkog i Udbinskog sreza našlo u Velikom ratu oko 3.000 solunskih dobrovoljaca’.

Ili, iako je sve bilo pripremljeno da se na Miholjdan 2003. godine, u Sremskim Karlovcima, uz blagoslov Njegove Svetosti patrijarha srbskog Gospodina Pavla, Fruška gora proglasi Svetom Gorom, niko se ne pita da li se od toga odustalo ne bi li se ugodilo rimokatoličkoj crkvi, odnosno Hrvatskoj koja Srem (čiji naziv znači isto što i Srbija) smatra ‘hrvatskom zemljom’.

Da Vas podsetimo:  Stroga kontrola (pred)izbornih procesa

Pa se, ‘unatoč svemu tomu’, Država Srbija hvali kako će u Petrovaradinu biti utrošeno milion i trista-četiristo hiljada evra za otkup i uređenje rodne kuće hrvatskoga bana Josipa Jelačića, bivšeg Srbina (čiju porodicu hrvatski političar Vladko Maček, u pismu knezu Pavlu, dovodi u srodstvo sa Karađorđevićima), onoga koji je iz Novog Sada, ‘u noći 11. jula 1849, i sutra dan 12-og, otvorio iz topova vatru na tvrđavu (petrovaradinsku – IP), topovi sa tvrđave uzvratili su mu daleko većom merom i s punim uspehom’. Jelačić je, zapravo, raspolagao sa svega četiri mala topa i tim ‘pucketanjem’ koje tvrđavi nije moglo naškoditi, samo je hteo da izazove Madžare i pruži im izgovor da bombarduju Novi Sad. Madžari su pruženu priliku do kraja iskoristili, tako da je sa Varadina počela snažna artiljerijska vatra; najveći deo grada bio je uništen i spaljen (od ukupno 2.812 kuća ostalo ih je svega 808 ), a sa njim i neprocenjivo kulturno bogatstvo srbskog naroda, između ostalog i biblioteka Jovana Hadžića-Miloša Svetića (1799-1869), advokata, jednog od osnivača Matice srpske, sočinitelja prvog srbskog građanskog zakona iz 1844, s oko 3.000 knjiga i ‘dragocena građa za srpsku istoriju’; za srbsku kulturu i istoriju srbskog naroda bio je to gubitak po mnogo čemu uporediv i s uništenjem Narodne biblioteke u Beogradu, 6. aprila 1941. godine.

I, tako, marta 2012. mogli smo pročitati da se ‘nakon pritiska iz Hrvatske obnavlja kuća bana Jelačića’, sredinom oktobra 2017. ‘predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da je hrvatskom nacionalnom veću Vojvodine uplaćeno pola miliona evra’ za otkup pomenute kuće (krajem leta 2018. dodato je još sto hiljada jer je onih pola miliona bilo malo), oktobra 2017. ‘gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević preneo je stav predsednika Srbije Aleksandra Vučića koji je potvrdio da će sve radove’ na toj kućici ‘finansirati Srbija’ (aprila 2018, izjavio je da će ‘pokrajina platiti rekonstrukciju tog objekta’), ali šta to sve vredi kada portal ‘Hrvatska danas’ maja 2019. godine tvrdi da se ‘otkup i obnova’ te kuće ‘ubraja među najznačajnije projekte vodstva hrvatske manjinske zajednice u Republici Srbiji’.

Bilo kako bilo, srbskoj javnosti stavljeno je na znanje da je blagodareći ‘državnim organima Srbije… rodna kuća hrvatskog velikana u Petrovaradinu ponovo vraćena hrvatskoj zajednici’, te da će ona biti ‘ne samo središte okupljanja mesnih hrvata’ kojih je, prema izjavi novosadskog Gradonačelnika, krajem novembra 2019. godine, bilo oko 5.500 (sa sve ‘dužnosnicima’ i ostalim hrvatskim nacionalnim vijećnicima), ‘već i poveznica srpskog i hrvatskog naroda kao i dve države’, Srbije i Hrvatske.

Podrazumeva se da u toj ‘poveznici’ nema nekoliko stotina hiljada srbskih prognanika i izbeglica iz Srbske Krajine i preostale brozovske Hrvatske u Zemlju Srbiju, još manje njihovih predstavnika bar u likovima dvojice prognanih predsednika, jedne krajiške Skupštine i jedne krajiške Vlade.

Naravno, nema tu ni pedesetak hiljada pripadnika Srbske vojske Krajine i krajiškog Ministarstva unutrašnjih poslova, učesnika u borbenim dejstvima po Krajini, pod komandom vojnih starešina raznih činova kojima je već priznat ratni staž u dvostrukom trajanju. (Potpisnik ovih redaka nije zainteresovan da se njegovih tri godine, pet meseci i šest ratnih dana udvostručuju jer je u penziju otišao sa četrdeset dve i po godine radnoga staža). Možda zbog toga što se na taj način, ako se već tu i tamo govorka da su ‘između dve, ili četiri vatre’ ratovali samo podoficiri i oficiri (bez vojske), može opravdati činjenica da Država Srbija ne priznaje da je postojalo nešto što je naivnim Srbima bilo poznato kao Republika Srbska Krajina.

Druga, ona družina iz Ulice knjaza Mihaila 35, kojoj ne pada na ono što se kod drugih zove pamet da u svojim budalastim ‘znanjima o srbskoj prošlosti išta pomeraju; da, na primer, saznaju da je Srbima nastanjenim u nekadašnjoj brozovskoj Hrvatskoj, u skladu sa genocidnim zaključcima svehrvatskog rimokatoličkog kongresa iz 1900. bio namenjen nestanak do 2000. godine; da je na deset godina uoči datoga roka započeta ‘procedura’ za ostvarenje hrvatske genocidne zamisli; da su se osuđeni Srbi na vreme razbudili, pružili otpor i stvorili svoju Republiku Srbsku Krajinu kojoj, voljom takozvane međunarodne zajednice oličene u Ujedinjenim nacijama i namerne da Srbe, tvorce svetske civilizacije, zbrišu s istorijske pozornice, ali i stvarnom nezainteresovanošću Srpske i Srbije, beše suđeno da padne.

Zbog ovoga poslednjeg, oni prvi (iz Države Srbije) mogu da pomalo i pravdaju neke svoje pogrešne političke postupke jer njihova znanja ne idu dalje od onoga što se zna u akademonskoj Zanatskoj komori u beogradskoj Ulici knjaza Mihaila 35.

Ali ne mogu opravdati činjenicu, niti će im to dopustiti istorijsko pamćenje onoga dela srbskoga naroda koji se ne odriče Srbstva, da Država Srbija svojim nepriznavanjem Republike Srbske Krajine i njenih državnih organa očuvanih u progonstvu, opravdava sve počinjene hrvatske zločine (objedinjene pojmom ‘etničko čišćenje’) nad Srbima prognanim i izbeglim ne samo iz Republike Srbske Krajine već i iz neoustaške Hrvatske, tim zločinima daje legitimitet i ohrabruje Hrvatsku da svoje odnose sa Srbijom neguje ‘prijateljstvom’ do poslednjeg Srbina.

Sve to navodi mnoge srbske prognanike i izbeglice rasejane po belome svetu da istu tu Srbiju proglase saučesnikom u ‘oluji’, da Beogradu kao simbolu Države Srbije pripišu neoustaška obeležja, te da, zbog toga što isti taj Beograd nameće srbskoj javnosti zloslutnu tezu ‘da se zločin mora oprostiti’, oni koji su našli pribežište u Srbiji – tamo se uopšte ne osećaju dobrodošlima.

Naročito zbog toga što se pribojavaju da bi poruku Aleksandra Vučića sa skupa na mostu preko koga su, u Sremskoj Rači, ušli u Srbiju da ‘samo ujedinjeni možemo sve, razjedinjeni ne možemo ništa’, trebalo shvatiti kao preporuku da se, uz stalno podsećanje da ‘reči mržnje, sukoba i osvete’ ne bi smeli remetiti odnosi sa Hrvatskom, ‘ujedine’ s onima koji na zločin nad Srbima iz Srbske Krajine i ustaškobrozovske Hrvatske gledaju kao na nešto što se nije ni desilo.

Da nam Bog oprosti grehe počinjene svesno ili iz neznanja i bude nam u pomoći, Gospodine Predsedniče Republike Srbije”.

Tako, dakle, pre devet meseci, a danas druga pesma, makar to bila i tugovanka.

Tugovanka u uslovima kad Hrvatska “ubrzano radi na pripremi takozvane vojske Kosova za članstvo u NATO”, kad Zoran Milanović, hrvatski predsednik, barem prema izjavi izvesnoga Hisena Beriše iz terorističke vojske Kosova i šiptarske “politike”, nudi garancije Specijalnom sudu u Hagu da šiptarske teroriste na čelu sa svojim čelnikom Hašimom Tačijem pusti iz zatvora i dozvoli im da se brane sa slobode, kao i kad odgovornost za divljanje poveće ustaške grupe koja je po Borovu Selu 2. maja, na Vaskrs, koristila “gnjusan govor mržnje protiv naših sugrađana Srba” (“Ubij Srbina”, “Oj Hrvatska mati, Srbe ćemo klati”), isti taj Zoran Milanović, na fejsbuku, pronalazi u policiji kojom, navodno, upravlja i Milorad Pupovac, univezitetski profesor, zastupnik srbske nacionalne manjine u hrvatskom Saboru – sve to dovoljno je Državi Srbiji da ozbiljno razmisli o prirodi diplomatskih i drugih odnosa ne samo sa Hrvatskom, već i sa njenim zapadnim pokroviteljima.

Jer, diplomatija nije samo “formalno posredovanje u međusobnom opštenju civilizovanih država” ne bi li se takvim “opštenjem” ćutke prešlo preko nečega što vodi “uglađenom zatišju”, diplomatija mora nastojati da se očuva istina o razlozima koji su doveli do nekog sukoba, kao i o prirodi i posledicama toga sukoba.

A dotle, i uopšte – čak i ako se to čini poštapanjem na poodavnu izjavu blaženopočivšeg patrijarha srbskog Germana, valjalo bi stalno imati na umu da pojedinac, ali i grupa, čak i ako raspolaže “vladarskim” ovlašćenjima, može opraštati samo ono što je tome pojedincu ili odnosnoj grupi pričinjeno, ali ne može opraštati zločinjenja drugima, naročito ne ona počinjena sa genocidnom namerom i genocidnim učinkom.

Sve to ni uz diplomatsko ili “diplomatsko” pravdanje da ono što je oprošteno ne znači da će biti zaboravljeno.

Autor: Ilija Petrović, istoričar

Izvor: Borba za istinu

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime