Otkriveni novi, šok-podaci o Kajmakčalanu

0
323

Čuvena bitka za Kajmakčalan, koja je počela na ovaj dan, a kojom je vojska Kraljevine Srbije prvi put posle Albanske golgote stupila na tlo otadžbine, imala je i junake za koje gotovo niko, vek kasnije, ne zna. Ova kratka priča služi da bi se ta nepravda ispravila.

U borbama za vrh planine Nidže najveći teret (ne i jedini) iznela je Drinska divizija, koja je pred početak tih operacija u septembru 1916. imala 14.651 čoveka. Ali, to nije uključivalo samo vojnike koji su bili u prvim borbenim linijama (4, 5. i 6. pešadijski puk) i rezervu koja se i sama uključila u borbe (17.) iako su oni činili najveći deo pomenutog ljudstva, već i neke vrlo važne, a u istoriji skoro zaboravljene heroje.

Recimo, svaki puk imao je lekara, svaka četa po jednog „četnog bolničara“ koji je, snabdeven prvim zavojem, ukazivao prvu pomoć ranjenicima i, sa nosiocima ranjenika, iznosio ih iz stroja do najbližeg, bataljonskog previjališta. Zahvaljujući doktoru Žarku M. Ruvidiću, sanitetskom pukovniku koji je bio glavni oficir saniteta Drinske divizije, pred početak osvajanja Kajmakčalana obezbeđeno je da se ranjenicima pomaže izvrsno (imajući u vidu postojeće mogućnosti – skromne po mnogim osnovama). A o ranjenicima su brinuli i pomenuti „četni bolničari“ (ukupno 51 njih), nosioci ranjenika koji su činili „bolničke patrole“ (njih 48), kao i posebno oformljena bolničarska četa (ukupno 150 ljudi: 10 podoficira (narednici i podnarednici) + 20 kaplara + 120 redova, koji su radili u četvorkama, koliko je činilo njihovu „patrolu“). Dakle, sve zajedno, njih 249.

I, šta su oni uradili, a imali su na raspolaganju po dva nosila i dve mazge sa stolicama za lakše, „sedeće ranjenike“ za svaku četu, te 24 nosila za teže, ležeće ranjenike?

Oni su iz prvih borbenih redova iznosili ranjenike do bataljonskog previjališta (što je, prema doktoru Ruvidiću, trajalo od 40 minuta do jednog sata), gde bi se ukazivala prva pomoć, potom su ih nosili u pukovsko previjalište (od 30 do 45 minuta nošenja), a posle hitne lekarske intervencije nosili ih dalje, u divizijsko previjalište (dva do tri sata nošenja danju, a tri do četiri sata noću). Po kamenitom terenu, strminama, pod udarima artiljerije Bugara, oni su uspeli da izvuku 4.628 ranjenih, koji su tu strahotu u borbi za slobodu preživeli.

Da Vas podsetimo:  Od egzodusa sarajevskih Srba 28 godina

Iako ćete po Vikipediji i drugim mestima kao što je čak i naša zvanična „Vojna enciklopedija“ (pisana posle Drugog svetskog rata) naći da su srpske snage imale 4.643 poginulih, ranjenih i nestalih vojnika na Kajamkčalanu, tokom istraživanja za knjigu „Gvozdeni puk“ pronađeno je, u rukopisu doktora Ruvidića, koji je bio referent saniteta Drinske divizije (a ona nije jedina učestvovala u toj bitki, iako je podnela najveći teret), da je ta divizija zapravo imala poginulih 55 oficira i 1088 vojnika (svega: 1143), umrlih od rana: 18 oficira i 66 vojnika (svega: 84), ranjenih: 202 oficira i 4.426 vojnika (svega: 4.682). Ukupno gubitaka: 275 oficira, 5.580 vojnika, odnosno sve zajedno…

… čak 5.855, a ne 4.643 kako se do sada mislilo. A pritom, to nisu svi srpski gubici u tom pohodu na „kapiju slobode“ – primera radi, dobovoljci Vojvode Vuka su gotovo satrveni, kao što je pao i njihov hrabri komandant.

Ali, na stranu to što je poginulo i umrlo od rana 16% oficira i 8,19% vojnika Drinske divizije koji su se borili na Kajmkačlanu, na stranu što je ranjeno čak 44,2% svih naših oficira koji su se tamo našli, a 31,44% vojnika, na stranu čak i to što su od pet komandanata pukova trojica poginula, a samo jedan ostao nepovređen…

… ne zaboravimo, nikako i nikada, one lekare koji su preko 4.500 naših predaka spasili.

Pa opet, iako su ta i imena njihovih najbližih saradnika koji nisu bili medicinske struke sačuvana (Ruvidiću su pomoćnici bili Jakša Tomić, francuski vojni lekar A. Vial; u 4. pešadijskom puku radili su pukovski lekar Dušan Radaković, Dr. Raka Milutinović, medicinari Jordan Tasić i Kresović; u 5. pukovski lekar Dr. Aranđel Stojanović, Dr. Nikola Mrvoš, Dr. Ivan Vladisavljević i Milorad Cvetojević; u 6. pukovski lekar Dr. Tihomir Simić, Dr. Milutin Đorđević, Aleksandar Kostić, Aleksandar Todorović; u 17. pukovski lekar Dr. Mijailo Stojnić, Jakov Rjabin, Dr. Platon Eilijades, Sava Đ. Marinković; u poljkom artiljerijskom puku Nikolaj Nikolajević Kosovski; u drinskoj bolničarskoj četi Andrija Jevremović, Mihajlo Stanković, Petar Bjelica, Dušan Lazarević; a u divizijskim zavojištima Dr. Mihajlo Dunić, Dr. Svetislav Šokajević, Dr. Jovan Krajnčić, Dr. Radislav Radojković, Dr. Ljubimir Stojanović, Petar Đukić, Dr. Spira Dimitrijević, Dr. Vladimir Popović i Dr. Dragoljub Popović – svima njima Bog duše da nastani u Carstvu svome), ne zaboravimo… o, nikako ne zaboravimo ni onih 249 nepoznatih, „nevidljivih“ junaka. Ne zaboravimo tih 249 četnih bolničara i nosilaca ranjenika, koji su ne samo izvlačili ranjenike iz prvih borbenih redova do bataljonskog, pa pukovskog, onda i divizijskog previjališta, već su uz njih bili i kada su morali da se odvoze, nekada kolima, nekada na dvokolicama, a nekada na mazgama, po teškom terenu sve do do hirurške bolnice u selu Ostrovu, koje je od jednog dela bitke na Kajmakčalanu bila udaljena 25 kilometra, a od najisturenijih tačaka 40 kilometara.

Da Vas podsetimo:  Neispričana priča prve dame Jugoslavije

Na fotografiji koja je pred vama su deca, srpska siročad, koju je posle pada Kajmakčalana, a onda, nakon velikih borbi, i oslobađanja Bitolja, u tom gradu pomogala Engleskinja, gospođa Ketrin Harlej. Ona je organizovala mala sanitetska kola kojima su šoferke iz bolnice Škotskih žena pomagale srpskom sanitetu na Kajmakčalanu, da je čak i Dr. Ruvidić nju posebno istakao u svojim spisima, kao one koji se ne smeju zaboraviti: „Mali fordovi vođeni šoferkama iz bolnice Škotskih žena dolazili su svakog jutra do 3. zavojišta da prime teške ranjenike. Bez obzira na nepogode vremena – po kiši i snegu, a po rđavim i izlokanim putevima, ovi su automobili, vršeći svakodnevnu svoju tešku dužnost, veoma doprineli te je evakuacija teških ranjenika mogla biti vršena veoma brzo i bez zastoja, čak i u dane kada je zavojište bilo pretrpano ranjenicima. Na primer, 13. septembra (moja primedba: tog dana je u velikom bugarskom napadu poginulo

14 srpskih oficira i 252 vojnika, a ranjeno 42 oficira i 580 vojnika), g-đa Harlej i g-đa Dr. Benet dolazile su i same do divizijskog zavojišta da lično rukovode radom pri evakuaciji. Njihov rad, kao i rad svih članova njihovih sekcija, zaslužuje svako priznanje i pohvalu“.

Bog da duše prosti i njima (gospođa Harlej je u Bitolju poginula 7. marta 1917. od neprijateljske granate, fotografija koja je pred vama je sa sahrane na koju je došlo više hiljada ljudi, a i svako srpsko dete koje je zbrinjavala), Bog da duše prosti i pomenutim lekarima, ali i onim čudesnim bolničarima i nosiocima ranjenika, jer tih 249 ljudi su uradili nešto veličanstvo. Podnoseći najveći teret, ulažući svoj trud u izuzetno ozbiljnim okolnostima (sedam bolničara je poginulo, 30 ranjeno, kao i dva bataljonska lekara), oni su pomogli da se više od 4.500 naših predaka koji su ranjeni na Kajmakčalanu – spasi.

Da Vas podsetimo:  Hrabro srce Irene Sendlerove: Heroina koja je tokom Holokausta spasla 2.500 djece

Njima u čast je ova priča.

(Ona je postala moguća samo zahvaljujući ljudima koji su podržali ideju da dođe do štampanja i deljenja besplatne knjige „Gvozdeni puk“, ideju da svi zajedno čuvamo sećanje na slavne pretke. Priča je najpre objavljena na Patreon kutku „Gvozdenog puka“ – www.patreon.com/gvozdenipuk (a Patreon je svetski poznato internet mesto na kome možete malim mesečnim donacijama pomoći realizaciju neke ideje). Možete, naravno, i na www.gvozdenipuk.rs

Pridružite se i vi.

Zbog onih bolničara.

A i zbog dece koja tek treba da prohodaju. Njima i ostavljamo ove putokaze ljudskosti. Prosto… Da ne zaboravimo ko smo i čiji smo.)

Autor: Darko Nikolić

izvor:https://borbazaistinu.rs/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime