Ovako je bilo u Rambujeu

1
2392

3d3b84d81fec22f42dcbb5523eec7eea_LNe znam koliko mi je bila čast i zadovoljstvo ili noćna mora što sam bio član delegacije, u svojstvu savetnika za tzv. “pregovore“ u Rambujeu. Kada se ovaj skup u dvorcu Rambuje u Francuskoj organizovao i odvijao, ja sam bio ambasador pri UN u Ženevi. Po nalogu iz MSP poslat sam da pomognem delegaciji u procesu pregovaranja, s obzirom da imam iskustva iz rada na pregovorima i usaglašavanju tekstova iz UN. Iz Beograda je, u istu svrhu, bio poslat i moj kolega, ambasador Zlatan Kikić.

Državnu delegaciju su sačinjavali prof. Ratko Marković, potpredsednik savezne vlade Nikola Šainović, Vladan Kutlešić i Vladimir Štambuk. U delegaciji je bio i dr Predrag Mitić, pravni savetnik MSP. U delegaciji su bili i predstavnici sa KiM, i to svih manjina. Ukupno je delegacija imala trinaest članova.

Konferencija je počela 6. februara 1999. godine. Pri dogovoru oko organizacije Konferencije još se i gajila neka nada da konferencija može da ostvari neki napredak, koji bi barem imao početak kraja zategnutosti, neprijateljstva i sukoba na KiM. Međutim, stvar je bila jasna na samom početku. Već prvog dana pre nego što se delegacija i smestila u Dvorac Rambuje, Šainović, Kikić i ja imali smo susret u hotelu „Rafael“, gde smo bili smešteni prvoga dana dolaska u Pariz, sa ambasadorom Rusije Majorskim.

Sva objašnjenja i ubeđivanja Šainovića o potrebi pomoći Rusije na predstojećim razgovorima u Rambujeu, kako bi se nekako neutralisao neobjektivan i krajnje napadan nastup SAD i EU, završio se samo konstatacijom ambasadora da ako ne prihvatimo to što SAD traže, bićemo bombardovani. Ostali smo zapanjeni. Jasno je na koji način će se odvijati tzv. pregovori, mada u tom trenutku još nismo bili načisto šta će biti pravi sadržaj onoga šta SAD traže da mi ispunimo.

Ubrzo se i to veoma jasno saznalo. Predlog SAD je bio stavljen našoj delegaciji na razmatranje uz zahtev za mišljenje. Naša strana je veoma ozbiljno i studiozno pristupila proučavanju podnetog predloga i veoma brzo odreagovala amandmanima. Suština je bila da je predlog sačinjavao odredbe koje su davale KiM atribute državnosti, preko ‘“Ustava KiM“, zatim „Vrhovnog suda“, i slično. Međutim, najveća prepreka mogućem dogovoru bila je odredba po kojoj bi se, tri godine nakon postizanja sporazuma, održao „referendum“ o budućnosti KiM. Bilo je odmah jasno šta to podrazumeva.
Naš predlog da se održi referendum ne samo na KiM, već u celoj Srbiji, naravno, protagonisti nezavisnosti KiM nisu hteli da prihvate.

Naravno, mi to nismo mogli da prihvatimo. Međutim, delegacija je nastavila da uporno razgovara i predaje razne amandmane. Najvažnije je napomenuti da su razgovori i razmena amandmana bili samo između naše delegacije i predstavnika SAD, u liku ambasadora Kristofera Hila. Ovome je „veoma uspešno“ asistirao predstavnik EU, bivši ambasador Austrije u SRJ Volfgang Petrič.
Svi naši napori da se konačno obezbede pravi razgovori i pregovori dve delegacije nisu urodili plodom. Objašnjenja su bila sa američke strane da „albanska strana još nije spremna za direktne kontakte“’. Za sve vreme od sedamnaest dana boravka u Rambujeu, naša delegacija je imala samo jedan, više neformalan, susret sa vrhom delegacije albanske strane. Njihovu delagaciju su predvodili Rugova, Tači, Suroj i Ćosja. Bilo ih je još u delegaciji, ali su bili i kao funkcioneri, ali i članovi delegacije, marginalci. Ni jednoga dana, uprkos našem insistiranju, nije došlo do formalnog susreta dve delegacije, a o tzv. ‘“Pregovorima“ nije bilo ni pomena.

Kako je vreme prolazilo, sve je bilo jasnije da je Konferencija bila ništa više nego ultimativni zahtev da se prihvati sa naše strane platforma za skorašnju nezavisnost KiM.

Vrhunac je bio zadnjeg dana boravka u Rambujeu. Američka delegacija je donela jedan tekst koji je trebalo da bude tzv. Drugi deo Sporazuma, koji je sadržavao razna vojna rešenja, a koja su se ticala ne samo KiM, već i teritorije Srbije. Suština je bila da se, već po postizanju Sporazuma, oko pedeset hiljada NATO trupa rasporedi, kako na KiM, tako i u Srbiji, sa perspektivom povećanja ovoga broja na skoro dvesta hiljada. Bili smo zapanjeni, jer se o tako nečemu, ne samo nije razgovaralo, već se nije ni pominjao Drugi deo Sporazuma. Delegacija je odbila ne samo da ga primi, već i da ponudi bilo kakav komentar. Pošto nije bilo sporazuma ni po onome što je razmatrano, a kamoli o ovom dodatku, postignut je sporazum da naša delegacija ponovo sve prouči i dođe u Pariz na dalje pregovore i to kroz nedelju dana.

Bilo je predviđeno da se Konferencija održi u centru „Kleber“, blizu Trijumfalne kapije. U ponedeljak, 15. marta iste godine, po samom dolasku u konferencijski kompleks, već je bilo jasno da je to sve samo farsa.

Naime, jedan od mlađih članova delegacije SAD je došao u našu kancelariju i predao dokument koji je sadržavao ono što smo već znali, ali i drugi, tzv. vojni deo, koji mi nismo želeli ni da primimo, a kamoli da potpišemo. Nastojali su prof Marković i ostali članovi delegacije da u razgovoru sa „Trojkom“ nekako obezbede nastavak onoga gde se stalo u Rambujeu. Odgovor je bio istoga dana, i to direktno od strane delegacije SAD, da mi „nismo došli u Pariz da pregovaramo, već da potpišemo Dokumenat koji nam je predočen“.

Da Vas podsetimo:  Vladimir Umeljić: SRBOCID HRVATSKE DRŽAVE 1941-1945. OPRAŠTANjE? IZMIRENjE?

Kako su nam rekli, „nema više pregovaranja“. Takođe su nas obavestili da je za sutradan, 18, organizovano zvanično potpisivanje u svečanoj sali „Klebera“ u 18 časova.

Naša delegacija je uprkos svemu tome ipak nastojala da obezbedi nastavak razgovora. Upućeno je nekoliko pisama „Trojci“’ sa zahtevom da se naša delegacija susretne konačno sa delegacijom Albanaca, kako bi se u direktnom susretu pregovaralo. Naravno, od toga nije bilo ništa. Konačno je delegacija odlučila da sačini naš predlog teksta (isključivo samo ono o čemu se i inače u Rambujeu razgovaralo), koji je potpisala cela delegacija. Taj tekst je predat „Trojci“ sa napomenom da smo spremni da na tim osnovama nastavimo razgovore. Istovremeno smo stavili do znanja da nećemo potpisivati ono što je predloženo.

Tačno u 18 časova predviđenog dana u „Kleberu“ se skupilo najmanje dve stotine novinara i TV stanica. Mi smo po dogovoru svim novinarima podelili naš tekst, sa napomenom da je to ono o čemu mi želimo, ne samo da razgovaramo, već ako se postigne sporazum, i potpišemo. Nastupila je konsternacija na strani delegacije SAD, jer je tekst podeljen novinarima, ali nisu mogli ništa da urade.
Tekst je potpiso Kristofer Hil, Volfgang Petrič, Rugova, Tači, Suroj i Ćosja. Majorski je, kao deo Trojke, bio na podijumu gde je organizovano potpisivanje, ali ga nije potpisao. Tekst je bio umnožen samo u dva primerka i tako je i potpisan. Sutradan, dok smo pakovali materijale iz kancelarije, jedan od mlađih članova delegacije SAD mi je rekao da će oni za koji sat doneti ipak potpisane tekstove i kod nas u kancelariju, da ih možda potpišemo, ako smo se predomislili. Preneo sam to šefu delegacije. Iako je prošlo više od nekoliko sati, niko iz američke delegacije nije došao. Sve u svemu, mnogo kasnije, tekst je objavljen na internetu. Međutim, originale koji su potpisani niko nije video, niti mogao da uporedi sa onim što je objavljeno na internetu. Postoje ozbiljne sumnje da tekstovi nisu istovetni, jer je u verziji interneta objavljeno znatno manje, posebno drugog dela onog što je potpisano. SAD su htele na taj način da izbegnu da se vidi šta je nama nuđeno, te kakva je to trebalo da bude praktična okupacija SRJ, od strane NATO.

Sve ovo gore opisano je manje-više poznato. Ono što je poznato samo članovima delegacije je mnogo važnije i značajnije. Posebno aspekt neverovatno nametljivog, arogantnog, reklo bi se staljinističko–fašističkog ponašanja, pre svega predstavnika SAD, prema delegaciji SRJ. U tome je, naravno, pored Olbrajtove, prednjačio Hil. On je u suštini jedan najobičniji, ne preterano edukovan mediokritet, koji je upravo odgovarao američkoj administraciji u tom trenutku. On nije bio poslat da misli, već da izvršava bespogovorno naređenja, posebno Madlen Olbrajt, koja je u više navrata, od pola trajanja Konferencije, boravila u Rambujeu.

Bilo nam je jasno da su Francuzi organizovali prisluškivanje svih, ne samo nas. Pokazalo se da su te informacije ipak selektivno delili ostalima iz Kontakt grupe, čiji su predstavanici bili takođe smešteni u Zamku. U jednom trenutku smo to i testirali. Bio je dogovor u delegaciji da se spreme dva amandmana na jedan deo teksta, s tim da se glasno kaže kako smo spremili tri amandmana. Čim je to spremljeno, odmah su dva amandmana odneta Hilu. Čekali smo ne više od dva tri minuta, nakon čega je Hil dotrčao u našu kancelariju i upitao: „A gde je treći amandman?“ Odgovoreno mu je da ne znamo o čemu priča, kada smo uradili samo dva amandmana. Zastao je, pocrveneo kao rak u sekundi, okrenuo se i praktično otrčao iz kancelarije. Mi smo se samo nasmejali.
Moram reći da smo mi u delegaciji imali i ljude iz DB-a, koji su nam obezbedili neku vrstu „zujalice“ koja, kada se uključi, ometa prisluškivanje. To smo veoma često koristili, posebno kada je Milutinović boravio u Zamku.

Predstavnik EU, Petrič, bio je poseban. Taj čovek je toliko bio poltronskog ponašanja prema Hilu i Olbrajtovoj, da je bilo povremeno gadno i gledati ga. U svim kontaktima, posebno kada su bili sastanci naše delegacije sa „Trojkom“, ili sa predstavnicima Kontakt grupe, toliko se trudio da zastupa stavove Hila, da je to bilo degutantno. Videlo se da su njega Amerikanci angažovali da, na tim i takvim sastancima, prezentira stavove za koje čak ni Amerikanci nisu imali mnogo obraza da nam ih predlažu. Hil je uglavnom ćutao, ali je zato Petrič bio veoma glasan, ponekad čak i smešan, sa koliko žara je insistirao da mi prihvatimo ono što se predlaže. Za to je imao svoje razloge. Izgleda da je bio u tom smislu mudar, jer je u određenom trenutku, kasnije, bio čak i imenovan za „gaulajtera“’ u BiH. Sve to, naravno, na predlog i uz podršku SAD.

Da Vas podsetimo:  Pravi kraj rata

Ambasador Majorski je bio krajnje „niskog profila“. Nije se mešao u svoj posao. Brzo smo shvatili da od njega nema bilo kakve koristi. Jedino nam je rekao zadnjeg dana u Rambujeu da on navodno nije ni znao niti je video taj Drugi vojni deo koji nam je dat. Nisam siguran da je bilo tako, ali nismo mogli drugo, nego da mu verujemo. On kasnije, kao što je poznato, u Parizu nije potpisao tzv. Sporazum.

U zamku Rambuje, pored naše i albanske delegacije bile su smeštene i delegacije Kontakt grupe (SAD, Rusija, VB, Francuska, Nemačka i Italija). Njihovi predstavnici su bili veoma aktivni u njihovim dogovorima i konsultacijama oko svega šta se događalo u razgovorima i kontaktima. Međutim, samo je Trojka održavala kontakte, razgovore i izmenjivala razne predloge i amandmane u vezi sa tekstom. Povremeno su dolazili u Rambuje ministri spoljnih poslova ovih zemalja, učestvovali u međusobnim konsultacijama i odlazili. Naravno, u navećem broju slučajeva u Rambuje je dolazila Madlen Olbrajt, koja je u stvari i vodila celu stvar. Imao se utisak da su ostali ministri, koji su se znatno manje pojavljivali, sve prepustili Olbrajtovoj. Treba reći da se Kozirev nikada nije pojavio u Rambujeu.

Za vreme svakog dolaska Olbrajtova je bila veoma aktivna, kako u kosultacijama sa Kontakt grupom o rezultatima razgovora, tako posebno sa predstavnicima Albanaca. Sa Tačijem je satima šetala po parku u pratnji ljudi iz bezbednosti, mlatarala rukama u cilju ubeđivanja da prihvate ono što SAD predlažu.

Stvar je bila u tome što Tači nije hteo da prihvati ono što je stajalo u predlogu teksta, posebno ne da se referendum obavi tek tri godine nakon postizanja sporazuma. Insistirao je na Ustavu KiM, a ne na Statutu kako smo mi tražili, isl. Rugova je bio samo statista u celoj delegaciji, iako je po položaju bio najveći funkcioner na KiM.

Jedan od veoma čestih sagovornika Olbrajtove iz albanske delegacije bio je Veton Suroj. Ona je s njim pri svakom dolasku imala odvojene razgovore i često bez prisustva drugih. Treba znati da je Suroj školovan u inostranstvu. Njegov otac bio je visoki funkcioner sa KiM, veoma obrazovan čovek i ambasador SFRJ u Boliviji, Meksiku i Španiji. Kao ambasador u Španiji stradao je u saobraćajnoj nesreći pod i dalje ne razjašnjenim okolnostima. Kolale su verzije od infarkta za volanom, preko samoubistva, do organizovanog ubistva od strane albanske mafije. Bio je odan SFRJ, što je mnogim ekstremnim Albancima smetalo.

Moj je utisak da su SAD još od tog vremena imale Vetona Suroja kao svoj izbor za budućeg lidera KiM. Naime, postojeća garnitura na čelu sa Tačijem, Haradinajem, Čekuom i drugim vođama OVK, koji su okrvavili ruke, bili su samo prelazno rešenje za administarciju SAD. Nakon njihove smene, koja će verovatno doći nakon formiranja Međunarodnog suda za zločine OVK, SAD se nadaju da će moći da proguraju u vrh KIM Vetona Suroja, koji nije učestvovao u sukobima, niti je sebe profilisao kao bilo kakvog ekstremistu ili, pak, teroristu. Ostaje da se vidi šta će biti od svega toga.
Dolasci Olbrajtove u našu kancelarijsku prostoriju gde je bila smeštena cela delegacija, bili su veoma pompezni i uz pratnju čitave kamarile savetnika, bilo onih koji su bili smešteni u Zamku, bilo onih koji su došli s njom. Pošto je, naravno, bila brifirana od Hila, gde smo i kako stoji napredak i, uopšte, da li ga ima, nastup joj je bio sa visine, arogantan, povremeno nevaspitan, grub i veoma prostački. Stalno je insistirala da mi moramo da prihvatimo predloženi tekst.

Uprkos veoma taktičnih objašnjenja, pre svega prof Markovića, ali i Šainovića, šta je to što smatramo da treba uneti u sporazum, a šta ne možemo da prihvatimo, njen je odgovor uglavnom bio da se to naše ne može prihvatiti. Kasnije je skoro svakodnevno bio u Rambujeu i Milutinović, koji je po instrukcijama Miloševića nastojao da stvar pomeri sa mrtve tačke. Međutim, Olbrajtova se nije osvrtala na njegove sugestije i nastavila sa arogantnim insistiranjem na njihovim stavovima. U jednom trenutku, već na izmaku rada i boravka u Rambujeu, na sastanku sa nama je veoma otvoreno rekla: „Ako ne prihvatite to što vam se nudi, bombardovaćem o vas.“

Da Vas podsetimo:  O nezavisnosti Srbije

Nakon toga je ustala i napustila prostoriju. Svi smo ostali bez reči. Istine radi, treba reći da je Milutinović u jednom trenutku, kada je bilo izvesno da stvar propada u Rambujeu, predložio Olbrajtovoj: „Primite nas u NATO.“

Odgovor Olbrajtove je bio: „Sada je kasno.“

Već nakon nekoliko dana u Rambujeu je bilo jasno gde se stvari kreću. Milošević je poslao tada Predsednika Srbije Milana Milutinovića da pomogne delegaciji. U početku, Milutinović je ostajao samo po jedan dan, da bi ubrzo došao i ostao u Parizu do kraja rada ove Konferencije. On je, naravno, bio i sva tri dana kasnije u drugoj fazi, kada je obavljeno potpisivanje u „Kleberu“.
Bilo je predviđeno da se, što je moguće pre, organizuju konferencije za štampu, kako bi naša delegacija prezentirala javno ocenu stanja razgovora, ali i naše stavove po onome šta se pregovaralo. U tu svrhu u delegaciji je bilo predviđeno da bude i Komnenić, koji je bio na funkciji Saveznog sekretara za informacije u vladi SRJ. On je bio u obavezi da se stara o tim konfrencijama za štampu i održava veze sa novinarima.

Komnenić je u Pariz došao u društvu Predraga Simića, člana SPO. Obadvojica su ostali u Parizu. Nisu ni glavu promolili u dvorac Rambuje.Čim je dogovoreno da se organizuje prva konferencija za štampu, lično sam zvao Komnenića i rekao da se za 18. časova sve organizuje u rezidenciji ambasadora, koja ima izvanredne uslove za tako nešto. Komnenić mi je doslovce odgovorio da on ne može to da organizuje i da ne zna kako će. Pokušao sam da mu objasnim, ali nije išlo. Obavestio sam Milutinoviđa, koji je odmah rekao da zovem Nadu Popović Perišić, koja je bila u to vreme ambasador naše zemlje pri UNESKO-u, i zatražim da to ona uradi. Naravno, Nada je odmah prionula na posao i sve je bilo dobro organizovano. Komnenić i Simić se nisu ni pojavili na konferenciji. Uostalom, ova dvojica se nisu svih sedamnaest dana, koliko su boravili u Parizu, nikada ni pojavili, ni u ambasadi, niti su bili u bilo kom kontaktu sa delegacijom. Na jedan moj upit, gde su i što ih nema, Komnenić mi je odgovorio da on ima „važne sastanke sa nekim pesnicima i književnicima Francuske“, pa je zauzet. Ali su bez ustezanja, naravno, uzimali dnevnice, za svih sedamnaest dana, iz državne kase.

Konferencija, ova prva a i kasnije konferencije, bile su veoma posećene. Interesovanje je bilo ogromno. Bilo je najmanje stotinak novinara i oko trideset do četrdeset kamera. Milutinović je sa celom delegacijom veoma detaljno objašnjavao svaki put, gde su tzv. pregovori, koji su naši stavovi, a koji stavovi SAD i Kontakt grupe, upozoravao da i dalje nema direktnih susreta sa delegacijom Albanaca na čemu smo mi insistirali i sl. Bilo je i veliki broj pitanja. Konferencije su znale da traju i po dva sata.

Ono što je bilo poražavajuće je da se sutradan, posle Konferencije za štampu, nikada ni jedna jedina reč nije pojavljivala ni u francuskoj ni u štampi bilo koje zemlje članice Kontakt grupe.
Naravno, štampa i TV sad su bile neme za sve što je naša delegacija govorila. Ali, istovremeno je sva Zapadna štampa bila puna serviranih informacija o događajima na KiM, uz propratne komentare koji su i dalje krivili SRJ za sve šta se događalo.

U jednom trenutku, u toku Konferencije, u Pariz je dišao i Vuk Drašković, sa jednim brojem ljudi iz SPO-a. Ostali su nekoliko dana u Parizu, a da se ni pojavili nisu, ne samo u Rambujeu, već ni u ambasadi, ni u rezidenciji. Nije im ni na pamet padalo da dođu u rezidenciju za vreme konferencije za štampu, koje je držala naša delegacija.

Vrhunac hipokrizije je bila tvrdnja Draškovića kako je bio u Rambujeu. To je tvrdio u doba kada je bio glavni kritičar vlasti, što sporazum iz Rambujea nije prihvaćen. Uz sve to posebno izaziva ne samo čuđenje, već ipak i gorak ukus, činjenica da su sebi uzeli slobodu Komnenić i Simić da o događajima u Rambujeu čak napišu i knjige. Oni su se oslonili na tekstove objavljene na internetu uz razno-razne informacije iz druge ili čak i treće ruke. To je ipak smelost koja je zadivljujuća. Oni, naravno, daju prikaze delova teksta sa intereneta, za koji se i ne zna da li je stvarno tekst koji je potpisan u Parizu.

Jedini tekst o Rambujeu koji treba čitati je knjiga Dr Predraga Mitića, nažalost, kada se ovi redovi pišu, pokojnog, i veoma cenjenog kolege. On je jedini mogao da da pravo stanje stvari, jer je bio na licu mesta kao član delegacije.

Branko Branković

Vidovdan

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime