Ovako je izgledala beogradska narodna nošnja između dva svetska rata!

0
42

Završetak Drugog svetskog rata doneo je veliku prekretnicu u svakodnevnom životu. Ne samo politički već smo se nekako odjednom svi odrekli tradicije, prihvatili moderne trendove i, rekli bismo, savremeni život kakav i danas poznajemo. Odrekli smo se tako i – narodne nošnje. Pitate se, kakva je to narodna nošnja Beograda i nisu li beogradski balovi i klubovi izgledali poput pariskih između dva svetska rata?

Pa, narodna nošnja bila je veoma raznovrsna, a tipična je bila za okolna sela koja su tek krajem 20. i početkom 21. veka postala “prigradska naselja” ili čak delovi grada. Možda ste mogli u centru grada sresti damu prefinjenog stila, lepo skrojene haljine po meri, a odmah pokraj nje jednog seljaka i seljanku iz Sremčice, s Banjice ili Umke koji su u Beograd došli nešto da obave, piše „Kaldrma„.

Iako se pre perioda prodora svetske mode i individualizma u izboru odevanja ne može govoriti o modi u tom smisli reči, izvesno je da se narodna nošnja u Beogradu menjala iz dekade u dekadu. Ali, definitivni i radikalni raskid došao je posle 1945. godine, kada je fabrička konfekcija potisnula vredne ruke seljanki iz okoline Beograda.

Foto: Odevanje u okolini Beograda” / Kaldrma / Ustupljena fotografija

Dakle, porodica je bila ta koja je proizvodila odeću, po pravilima koja je diktirala zajednica uz konstantne promene koje su dolazile s migracijama. Ali, nije bilo mnogo mogućnosti za individualni izbor izuzev, recimo, u obliku i rasporedu šara, čime bi se neki pojedinac na vašaru istakao u masi.

Glavnu ulogu u odevanju, odnosno, u pravljenju odeće, imala je žena. Ali i ostatak porodice prionuo bi u pomoć kod težih poslova. Trebalo je ošišati ovce i pripremiti materijal, vunu, ili uzgajati i obraditi konoplju koja je bila druga glavna sirovina za izradu odeće na selu.

Da Vas podsetimo:  Sjećanje na protu Stevana Bakovića: Čuvar duše sarajevskih Srba u 19. vijeku

Tek kasnije, krajem devetnaestog veka pojavljuje se pamuk, odnosno, pamučne niti koje su žene dobavljale kao gotov proizvod ili, na primer, čoja umesto sukna.

PROČITAJTE VIŠE:

Kako su se stvari komplikovale, pojavile su se i korisne zanatlije. Abadžije su, tako, bile potrebne za izradu kabanica i kaputa, a terzije za odela. Ćurčije su pravili proizvode od kože i krzna, na primer, šubare. Tek kasnije su došli krojači, koji su sve to radili mnogo detaljnije. Ali ženske ruke u selima i dalje su pravile gaće, suknje, košulje, odeću za decu…

Skuplja odeća imala je gajtane i bogatije ukrase orijentalnog tipa.

Posle Drugog svetskog rata krojači su potisnuli abadžije, a fabrike krenule da rade punom parom. Bilo je potrebno još samo malo vremena da seljaci dosegnu određenu kupovnu moć, a konfekcijska industrija svoje pune kapacitete. Svakodnevni odlazak u grad na posao, u školu, na studije, značio je novo odevanje – u masovnu uniformu modne konfekcije i slobodnog izbora.

Postoje brojne fotografije beogradske narodne nošnje. Treba znati, međutim, da je specifičnost te nošnje njena raznolikost i bogatstvo uticaja.

Foto: Odevanje u okolini Beograda” / Kaldrma / Ustupljena fotografija

Autentičnu beogradsku narodnu nošnju potiskivali su uticaji ljudi koji su se u našu prestonicu doseljavali, a već je spomenuto i da je vremenom kupovina materijala i pojava zanatlija sve više menjala domaću radinost.

Ipak, definitivni kraj narodnoj nošnji došao je sa socijalizmom koji je, paradoksalno, uneo kapitalistički konzumerizam, individualizam i potrošački mentalitet.

U članku korištene fotografije i podaci iz knjige “Odevanje u okolini Beograda” autorke Miline Ivanović Barišić, izdanje Srpske akademije nauka i umetnosti, 2017.

 

Foto: Odevanje u okolini Beograda” / Kaldrma / Ustupljena fotografija

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime