More oko Paga bilo je crveno od srbske krvi
U celosti iskaz devetnaestogodišnjeg ustaše Jose Oreškovića iz Gospića koji je zajedno sa još nekim Gospićanima bio upućen u logor Slana. O zločinima ustaša i svojim zlodelima u logoru Orešković je 1942. godine pred partizanskim islednikom ispričao sledeće:
“ Kad sam došao onamo zapanjilo me kad sam vidio kako muče one ljude. Spavali su pod vedrim nebom u žici. Za hranu im nisu davali ništa osim slanih riba, ali im vode nisu davali. U to je došla nova skupina zatočenika iz prve partije da i odvedemo na more i pobijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i predbacivali nam, kakvi smo to mi Hrvati i ustaše. Govorili su da nije ustaša onaj tko ne može s veseljem da ubije Srbina, Židova i komunistu. Da nas pridobiju za ubijanje, davali su nama mlađima vina i likera. Dovodili su pred nas zatočene đevojke, svlačili ih do gola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se to i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić (Vjekoslav – Maks, primjedba autora). Došao je pogledati rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo ubijati. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor, u kojem je rekao, da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu ubijati Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao tko je taj „usraša“ koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to ustaša, kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i đecu. On se na to nasmijao i rekao, da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvodišnje, židovske đece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Na to su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali usraša, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: „Evo ovako se radi“. Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovijedio: „Udri“. Udario sam nogom i znječio glavu đetetu. Luburić mi je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: „Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša“.
– Tako sam – završio je svoj jezivi iskaz Orešković – ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno s drugovima silovao neke židovske đevojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati.”
Pag – Ostrvo umiranja
Ponosan na svoja „dela“
Stravično svedočanstvo koje je pred Okružnom komisijom za ratne zločine za Hrvatsko primorje izneo Ivan Šuljić iz Novalje, u vreme davanja iskaza – 24. marta 1945. godine u Petrčanima – imao je 32 godine. On je o ustaškim (I svojim sopstvenim) zločinima izjavio sledeće:
– Dana 15. kolovoza 1941. godine putovao sam iz Gospića preko Karlobaga i prebacio sam se na Pag. Prolazeći preko svih sela Barbata na Pagu naišao sam u selu Kustići na IVANA BADURINU, sina Lovre iz Luna na otoku Pagu. Bio je u ustaškoj uniformi. Razgovarao je s ljudima tog sela. Čim sam stigao do njega, on je sa mnom nastavio put za Novalju. Na moje pitanje od kuda putuje, odgovorio je neka ga ne pitam. Nastavljajući razgovor spontano je počeo govoriti kako je stupio u ustaše i kako je morao klati. Jer, veli on, inače bi bili mene strijeljali. Na moje pitanje kako je to mogao raditi, naime ubijati ljude, on mi je odgovorio: Najteže je dok se zakolje tri-četiri čovjeka, a onda to ide kao da piješ!
– U nastavku razgovora rekao mi je da je on zaklao 160 do 180 ljudi. Vidio sam na njemu krvave hlače i krvavi nož. To mi je pokazao i rekao: – Vidiš da sam klao.
O stravičnim pokojima logoraša u logoru Slana i Metajni pričao je IVAN LONČARIĆ iz Metajne:
– Logoraše, oslabljene i iscrpljene zbog rada i gladi, a onesposobljene za daljnje radove – dovodili bi do dugačkih i dubokih jaraka i tu ih klali i u njih bacali. Jaraka je bilo 11. Bili su dugački po 50 metara i onda razgranati u lijevo i desno po 20 metara.
– Žene i đeca koji su bili u kućama dr. Hvale i dr. Triplata u Metajni bili su poklani i poluživi vezani po dvoje i bacani u more. U više navrata ribari su potežući mreže dohvatili pojedine predmete u udove ljudskih tijela.
Zašto baš Pag?
Ustaše su vrlo dobro znale kakve su prirodne prilike leti na Pagu i koliko je surov kamenjar Slane. Plan da se tu organizuje koncentracioni logor bio je dobro smišljen – već sam po sebi predstavljao je ubijanje s predumišljajem.
Ustaški logor Slana nalazio se na severoistočnom delu ostrva Paga na udaljenosti 6 kilometara od mesta Pag. Tu se nalazio glavni deo logora, dok je u zaseoku Metajna (Barbat) što je udaljen od Slane – kopnom prema zapadu – oko tri kilometra – postojao sporedni logor za žene.
Predeo Slana, gde se nalazio glavni deo logora, predstavlja kamenu visoravan, koja je ujedno i kotlina. S mora ima dva pristupa. Prvi je na karlobaškoj strani, iz Uvale Baška Slana (narod još zove Gornja Slana), a drugi je na paškoj strani, iz uvale zvane Sušac (narod kaže Donja Slana).
Na tom krševitom predelu nema ni traga bilo kakvom stablu ili drugom rastinju. Tu vlada najveća vrućina i najjača bura na celom Pagu. Žiteljima Paga dobro je poznato da čovek ne može izdržati životne uslove surove Slane, pa ona upravo zbog toga nije ni naseljena. Surovosti prirode na Slani pridonosi i činjenica da tu nema vode, osim nekoliko manjih izvora uz samu obalu. Međutim, ta je voda – zbog blizine mora i mešanja s njim redovno slankasta i uglavnom ne može da se pije niti koristi za pripremu hrane.
