„Papuanska logika“ i nacionalno pomirenјe

18
17988
Dobrica Ćosić/ Foto: BoskoM at English Wikipedia

U „Politici“ od 22.01.2018. objavlјen je tekst Aleksandre Petrović pod naslovom „Krvna osveta za ratni zločin“, u rubrici „Velike advokatske odbrane“. Tu se navodi da je „potresna završna reč advokata Jovana Barovića“  u slučaju Branka Kekovića ušla u knjigu „Velike advokatske odbrane“. Ukratko, slučaj je sledeći. „Branko je osvetio rođenog brata Velјka … Velјka su u februaru 1942. zarobili četnici. Tog dana je u borbi sa partizanima poginuo i Jakšin brat“; Jakša Vuletić da bi osvetio svoga brata ubio je odmah posle bitke partizanskog komesara Velјka. Velјkov brat, Branko Keković, 33 godine kasnije, u mirnodopskom stanju, da bi on osvetio svoga brata,  ubio je Jakšu „sa šest metaka u čelo“.

Na suđenju Branku Kekoviću 1975 godine  advokat je našao da Jakša Vuletić (te, ratne, 1942. godine)  „ Nije učinio zlo i nepravdu samo optuženom i njegovoj porodici već i našem društvu, njegovom moralu i celom lјudskom univerzumu. Ratni zločin tangira čovečanstvo jer je negacija čoveka i njegovog prava na život…“  I dalјe  „Čin moga branjenika nema nikakve veze sa bilo kakvom osvetom, a posebno ne sa bezobzirnom. No, ako je to zbilјa osveta, ona je obzirna, jer je manje nego recipročna. Hoću da kažem da je više vredeo pokojni Velјko od pokojnog Jakše (Da li je išta vredeo pokojni  Jakšin brat? D.D.). Ona je skrupulozna i, iznad svega, ona je časna…“

A kakva je bila zvanična politika partizana, posebno u Crnoj Gori, te 1942. godine, kad se i odigrala bitka iz koje je proistekao i razmatrani slučaj? Evo zvanične naredbe KPJ za Crnu Goru od 05.02.1942.

„NAREĐUJEMO: Komandantima i političkim komesarima da odmah bez razmišlјanja ili traženja nekih dodatnih obavještenja pod hitno organizuju napad na Vasojevićko pleme, jer su oni veliki – Srbi. Nјih treba najstrožije kazniti tako – ubijajući sve redom, sve za koga se zna da nije za našu ideologiju, ne rukovodiće se na pol i starost, žene i djecu, ne pitajući nikoga za krivce… Ukoliko bi neko od partizanskih vojnika pokušao da ne postupi po ovoj naredbi, komandanti imaju takve na licu mjesta strijelјati. Prilikom napada na Vasojeviće partizanska vojska mora dobro voditi računa, da ne dođe do sukoba između njih i okupatorske vojske koju naše partizanske jedinice ne smiju da napadaju, pridržavajući se strogo naredbe Vrhovne partizanske komande izdate 27.12.1941.“

Da Vas podsetimo:  Prekid partnerskih odnosa sa EU poguban za budžetske prihode Srbije

U potpisu

Vlado Martinović – Bajica

Milovan Đilas.

Ne treba  nikakva posebna mašta da se zamisli kakvi su zločini proistekli iz ovakve naredbe.

Uostalom, ti zločini su već prilično i dokumentovani, na primer u knjizi Sava Skoka „Krvavo kolo hercegovačko“.

Kad se uzme u obzir da je  advokat Jovan Barović, kako nas Politika obaveštava „bio ratnik i oficir, borac Prve proleterske brigade. Učestvovao u bitkama na Sutjesci, Neretvi,  Desantu na Drvar…“, i ponovo pogleda sve izneto, nameće se misao da je advokat koristio logiku analognu  papuanskoj, a „Politika“ je posredno ponovo blagonaklono promovisala,  po kojoj je „Dobro- kad mi upadnemo u susedno selo i otmemo im krave i žene, a Zlo – kad oni upadnu u naše selo i otmu nam krave i žene.“

Navedimo još samo jedan zločin koji se nije desio među, kako se to ponekad aludira, zakrvlјenim gorštačkim plemenima, nego u ravnom Banatu, među Lalama.   Akademik Čedomir Popov opisuje jedan događaj iz Melenaca 1945., kad mu je bilo 9 godina. „Kada je došlo oslobođenje, bili smo svedoci obračuna sa mogućom kontrarevolucijom. Samo se ujutru čuje kako je neko ubijen. Trebalo je da bude ubijen i berberin, koji je stanovao preko puta nas, samo zbog toga što je brijao nemačke vojnike. Greškom je ubijen njegov sin Tonika, dečko od 15 godina, koji je, kao stariji od nas, nama bio uzor.“

A sve te i takve zločine nosioci ideologije koja ih je prouzrokovala nazvali su, nevino i skoro nestašno –  „levim skretanjima“,  a ne ratnim zločinom „koji  tangira čovečanstvo jer je negacija čoveka i njegovog prava na život“…, kako to u svojoj završnoj reči odbrane kaže advokat Barović. Oni takođe svu svoju aktivnost prikazuju kao put ka nekom uzvišenom opštem cilјu ka kojemu ih je vodio njihov veliki vođa Tito. Takav stav je najsažetije i najtačnije iskazao Dobrica Ćosić u posveti na primerku svoje knjige „Deobe“, koju je poklonio Titu. Evo te posvete:

Da Vas podsetimo:  Izveštaj NVO: Strane kompanije u Srbiji da obustave reklamiranje na "proruskim" medijima

„Drugu Titu pod čijom sam zastavom osmislio svoj život, sa čijim je idejama narod moga jezika porastao u vekove sebi i svetu

Deobe

Sa poštovanjem, lјubavlјu i odanošću

Dobrica Ćosić

14 februar na Galebu ploveći u Afriku“

(Interesantno je da je ceo tekst, kako se vidi na faksimilu, ispisan latinicom uklјučujući potpis, samo je reč Deobe napisana ćirilicom.)

Kako ostvariti nacionalno pomirenje u sadašnjim uslovima? Uvek važi: „Saznajte istinu i istina će vas osloboditi“. Takođe, složićemo se sa Draganom Krstićem, čije su izuzetne knjige „Psihološke beleške“ temelјno prećutane, „osnovno je da su se međusobna pokajanja i oproštaji odigrali, i da su kao obrazac bili psihološki mogući, mada su se odigravali skriveno, nešto zbog njihove intimne prirode, a nešto i zbog institucionalne zatvorenosti sistema, pogotovu u toj oblasti, gde je režim bio i ostao zainteresovan da stvori i ostavi utisak sudbinske posvađanosti svih sa svima. “  Ovom poslednjem svakako bar povremeno doprinosi i „Politika“, objavlјivanjem  članaka kakav je „Krvna osveta za ratni zločin“, koji ni svojom sadržinom ni interpretacijama ni uslikanim ispalјenim čaurama metaka, ne može doprineti nikakvom pomirenju.

A evo primera drukčije poruke. U knjizi Pohod crvenog lapisa („Korisna knjiga“, Beograd) Blagoje Babić u istinitoj priči „Hercegovka“ opisuje suprotan slučaj. U jednom selu nedaleko od Bileće posle rata dva dečaka su u šumi našla pušku. Igrajući se njome, jedan je nehotično ubio svog druga. Da žalost bude veća, ubijeni je bio jedinac. Do osvete nije došlo. Roditelјi stradalog dečaka usvojili su njegovog nehotičnog ubicu.

Piscu pomenute knjige, u kojoj se, između ostalog opisuje stradanje viđenih Srba u Hercegovini i Crnoj Gori u toku takozvanog „levog skretanja“ 1941-2, više čitalaca, koji jedva i da su čuli za Hercegovinu, u čudu se pitaju zašto on nije imenovao počinioce toga zlodela. On se držao  pravila hercegovačkog običajnog prava: „U dobroj kući se pominju imena samo dobrih lјudi“. Iza toga naizgled bezazlenog iskaza krije se duboka filozofija. Zlotvori se ne pominju da se ne bi podsticala težnja za osvetom. A zlodela se pominju ne da bi se zlom vraćala, nego da se ne bi ponavlјala.

Da Vas podsetimo:  "Dogodine u Prizrenu": Kome smeta "Dobro dete"?

Sama reč osveta je bila prognana iz hercegovačkog običajnog prava. Smatralo se da ona izaziva „razigravanje zla“ koje se više ne može zaustaviti. A nikome se ne može priznati pravo na izazivanje takve nesreće.

Dragomir M. Davidović

 

 

 

18 KOMENTARA

  1. Govedo koje seje mrznju i raspravlja o stvarima iz malog mozga. Takve treba hapsiti, eto kao sto je pisac ovog clanka. Ja razumem da covek za dobre pare pise ovakva sranja i raspiruje nacionalnu mrznju, ali ako su male pare, platica novinarska ili koja hiljada dinara onda mi se gadi takav covek. Glupi sejacu mrznje ti si taj koji sve cini da se dva bratska naroda razdvoje. Svako ko polarizuje narode na nacionalnoj osnovi treba da se kazni bez izuzetka.

  2. Историјске су чињенице:

    Где је било четничких одреда (војске, не појединаца жељних власти, или освете), српски живаљ се како-тако сачувао. (Пример: отиђите у Заовине на на Тари где је сува граница са Босном и распитајте се како су пролазиле усташе (балије) када су упадали у српска села. Постоје стотине ратних фотографија Драгослава Михаиловића са српским народом.)

    Тамо где је било партизана и усташа, Срби су тешко пострадали. Обично би комунисти изазвали нацисте и следио би погром. (Пример: комунисти никада нису смели да приђу Јасеновцу, а поготову нису смели да покушају да ослободе српски живаљ (махом старе, жене и децу) које су усташе водиле на клање и у томе се такмичиле. Погром на Козари уследио је услед акција „партизана“ које су усташе и Немци почистили, и казнили српски живаљ на најсуровији могући начин. НАЂИТЕ и једну једину фотографију каплара Ј.Б. Тита са народом у тим годинама грађанског рата у којем су предњачиле усташе и партизани.)

    Почетком окупације, на степеницама немачке команде у Крагујевцу, Недић се овако обратио окупљенима (парафраза): „Немојте изазивати немачке војнике. Ово није наш рат. То ће велики решити међу собом. НЕМОЈТЕ УЛУДО ГУБИТИ СВОЈЕ СМЕЂЕ ГЛАВЕ ЗБОГ ЊИХОВИХ ЖУТИХ, ПЕГАВИХ…“ – И СВЕ ТО ЈЕ РЕЧЕНО ПРЕД НЕМАЧКИМ ОФИЦИРИМА ДОК ТУМАЧ ПРЕВОДИ НА УВО ЊИХОВОМ КОМАНДАНТУ. Да је Недић био јунак, наравно да није. Али да је био разуман, јесте. Да комунисти нису изазвали стрељање, преживело би 2500 српских глава – тада, близу, једна десетина Крагујевца.

  3. Текст је озбиљан и вредан пажње. Ја ту не видим никакву мржњу. АЛИ стоје ДОКУМЕНТА којих има на стотине сличних, затрпаних, сада већ и спаљених… Али истина о комунистичким злочинима се полако пробија. Када се усташе и комунисти буду историјски изравнали, онда ће Срби свих меридијана моћи да се погледају у очи.

  4. Hm,hmm..smisljeno, pisanje o “ proslosti“, dosoljene klevetama i lazima,je prikrivanje,fasizma i nacizma,koji se vrzma u danasnici, sa namerom da se rehabilituje,,“ reinkarnira“.. naravno, Srbi ce mu opet slomiti siju,kao sto su to,nuradili u Drugom svetskom ratu. Fasisti,nacisti,nemaju nikakvo pravo,da se kriju iza “ srbstva“, i,dela poludelog svestenstva u SPC.

  5. SAZNAJTE ISTINU I ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI.E,tu da stanemo,pa da vidimo kako dalje.Do sada nisu otvorene arhive ni blizu deset posto.Kako može neko da se sa nekim miri,a da se ne zna cela istina.Po ovde pojedinima,a to su ili komunisti po zadatku kako to udba ima običaj da postavi kao neke komentatore a u stvari sve krvavi udbaši.Znači treba sve zaboraviti i reći šta bi bi,e ne može.Za zločine se moraju otvoriti sve arhive na videlo i da budu dostupne svim istoričarima,a ne da se stidljivo iznese pet posto i da se odmah pusti prevara kao to sve treba zaboraviti.E ne može,za zločine moraju odgovarati zločinci.Niko ne pominje otvaranje arhiva,pa onda da istoričari daju sud o učesnicima rata ko je ko bio,a ne da komunisti određuju ko je u pravu a ko ne.Arhive da se otvore,pa onda sve ostalo.Ovde nije bilo ni jednog istoričara da on kaže svoje mišljenje nego uvek komunisti.Niko se ne može miriti sa zločincima koji se kriju iza istine.

    • Hm,hmm.a,ko temje to slagao,da neko hoce da se miri sa zlocincima ? Pa,to je ponuda iz vase “ pivnice u Minhenu“..da se ufunjate u antifasiste-oslobodioce ?? Vi “ pismeni“ fasisti,stvarno mislite da je neko glup i najvan, a vi „ljukave ljisice“..? Zao mi je,sto blatis ovaj portal,jer,vasa sranja,niko ne posecuje…od nekih dobijam,neke teme,mamac,pa,kao ja, nesto,pisem,oni osporavaju pa ih “ slepujem u javnosti“ poput one budale Maljevica,kad je napisao „‘jedes mi iz ruke“..Jok !!!.,

  6. Бесциљно је расправљати ко је био „у праву“, монархисти или комунисти, јер су и једни и други радили против интереса српског народа. Комунисти, несумњиво, више, али на сасвим известан начин они су само довршили оно што је започела краљевска кућа. Прегањање око тога користи само непријатељима Србије, што је вероватно сврха активности тролова као „Луне“ и „Србо“. Оно што ми треба да урадимо је да се сложимо око тога шта је наш национални интерес, заборавимо шта је било, и кренемо ка заједничком циљу.

    • А како су то „ћетници“ били против Срба? (Немојмо под „Срби“ рачунати усташе (све српског порекла) и комуисте (све српског порекла – Фадиљ Хоџа и Стипе Доланц… Мило и остали зеленаши) су касније пристигли; добијали станове грађене од америчких пара на „споменицу“. Ако и тако рачунамо, онда од Срба тешко да ће бити горег народа на планети…)

  7. Odličan članak. Jasno se vidi ko je sejao zlo. Seme je nažalost palo na plodno tlo. Posle su se sejači zla kajali. Đilas je po sopstvenim rečima prvi put posumnjao kada je video Ameriku (mora da nešto vrijede kad su ovo stvorili, tako piše u svojim sjećanjima; kakva trobrijanderska misao!). Dobrica je posumnjao kasnije, na istom onom „Galebu“ na kome je pisao latiničnu posvetu Titu. Doduše, video je kako su Solženjicin, Česlav Miloš, Rostropovič i drugi disidenti pravili karijere na zapadu, pa veli, da pokuša, što ne umanjuje njegovu vrednost ni moje emocije prema njemu. …Uostalo, tema je teška. Osveta, orestija je jedan od najstarijih ljudskih impulsa.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime