Pavelić i Broz agenti Engleza

Kada sam prije petnaestak godina, na promociji knjige istoričara Batrića Jovanovića, „Rasrbljavanje Crnogoraca“ u našem Kolašinu, izlistao ovo dragocjeno svjedočanstvo o našem nacionalnom posrtanju, bio sam iskreno zapanjen, kada sam na jednoj od stranica knjige ugledao dvije fotografije, sa zajedničkim potpisom:“ Ante Pavelić i Josip Broz, najveći srpski krvnici u 20. vijeku“.

Bila je to knjiga moga brata, predratnog SKOJevca, pa potom ranjenika i tifusara sa Sutjeske, pa komandanta radne akcije Brčko-Banovići, Akcije na izgradnji Novog Beograda, direktora Civilne vazdušne plovidbe, koji je izgradio Beogradski aerodrom, narodnog poslanika u više skupština i našeg ambasadora u UNESKu… ( I sestrića najmlađeg komitskog vojvode Svetozara Radovića (sa 18 godina!), koji je u nikšićkoj Župi ubio srpskog krvoloka Franja Ferjančića!)

Za mene, kao poslednjeg šefa negdašnjeg AGITPROPa CK SKJ, nakon mojih mnogo poznatijih i umnijih zemljaka na toj funkciji, V. Vlahovića i M. Đilasa, to nije bilo pretjerano iznenađenje, jer sam prije toga saznao dosta istorijskih činjenica, koje su me navele da konačno skrenem sa „Brozovog puta“, u koga su se zaklinjale generacije…

Elem, za Antu Pavelića se zna da je bio jedan od organizatora atentata na (nekrunisanog) kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine, a, potom, sa nekoliko kamiona ustaša, početkom aprila, šef zločinačke ustaške države Hrvatske, nakon kapitulacije Jugoslavije. Pa, potom, osnivač mnogih logora za likvidaciju Srba.

Ono što se, rekao bih, u našoj široj javnosti do ovih dana nije znalo, jeste da je Ante Pavelić , još od 1926. bio agent engleske obavještajne službe. (Musolini, koji im je pomogao u atentatu na Aleksandra, od 1919.)

Za Broza se ne zna tačan datum pristupa britanskoj obavještajnoj organizaciji, kao, uostalom , ni otkad je agent Vatikana i NKVDa. Zna se jedino da je 1912, zajedno sa Adolfom Hitlerom i našim nesuđenim nobelovcem Miroslavom Krležom, završio kontraobavještajni kurs austrougarske obavještajne službe u Pečuju, tako da će se kasnije lako prebaciti na spisak uzdanica ABVERa.

Josip Broz kao četvorostruki agent

Poznati su mi slučajevi „dvostrukih agenata“, kao i vama poštovani malobrojni čitaoci, ali moram da priznam da sam se sa četvorostrukim agentom, prvi put sreo u liku Josipa Broza, „najvećeg sina naših naroda i narodnosti, doživotnim predsjednikom i Maršalom JNA“…

Dakle, Englezi su vrbovali Broza preko Engleske masonske lože, što je tada, a i nešto kasnije bila uobičajene praksa. Prije Drugog rata svakako. Veza mu je i „garant“ bio Vladimir Velebit, koji će kasnije biti savjetnik Brozu u mnogim spoljnopolitičkim zakulisnim, da ne kažem prljavim i izdajničkim rabotama u svojstvu čelnika nesvrstanih!

To je onaj Velebit, oprostite mi na digresiji, koji će zajedno sa Kočom i Đilasom, u tzv Martovskim pregovorima 1943. sa Njemcima u Zagrebu, dogovoriti njihovu logističku podršku za obračun sa braćom četnicima na Neretvi!

Do kog je masonskog stepena Broz stigao, nije poznato, ali je, kao i njegov intimus iz Etiopije, car Haile Selasje, možda bio i Majstor 33 stepena. Uostalom, ne treba smetnuti sa uma da je Broz bio prvi inostrani gost u Londonu, na Dvoru, nakon krunisanja engleske carice Elizabete, 1953. godine! Dabome, u svojstvu „ličnosti od ugleda“ i provjerenog agenta engleske obavještajne službe, njenog favorita u zlosrećnoj Jugoslaviji.

Pošto ne govorim kao istoričar, već kao novinar, koji sabira i ukršta informacije, nećete mi zamjeriti još jednu digresiju.

Kada me je moj prijatelj, izuzetni intelektualac i „naše gore list“, Zoran Nenezić, zamolio da mu pomognem u restauraciji Jugoslovenske masonske lože ( negdje 1986.) sa jasnim i jednostavnim obrazloženjem:“Masoni su stvarali Jugoslaviju, masoni će nastojati i da je sačuvaju“, pomogao sam mu utoliko što sam ga poveo kod (jednogodišnjeg) predsjednika države Bore Jovića i predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića. (Vidjeli smo kako su je sačuvali).

Nakon toga u dnevnim novimna u Beogradu, objavljena je informacija da je obnovljena Masonska loža Jugoslavije u Beogradu. I da je Veliki majstor, Zoran Nenezić .

Poenta ove priče jeste, da me je Zoran Nenezić nešto kasnije obavijestio da su on i Mihail Gorbačov u najkraće vrijeme, (za manje od tri godine) u masonskoj hijerarhiji stigli do 33 stepena. Gorbačov u Engleskoj, a Nenezić (pretpostavljam) u Njemačkoj loži, koja je, uprošćeno rečeno, bila garant za restautaciju Jugoslovenske masonske lože…Tada je počeo raspad Sovjetskog saveza. Zaslugom Gorbačova, a potom vazda pijanog Jeljcina. I Jugoslavije, po planu Bežinskog.

Elem, da se vratim na glavnu temu – na Pavelića i Broza, kao glavnih engleskih agenata u satiranju srpskog korpusa.

Vinston Čerčil je, naravno, otpočetka znao na koga se u engleskim imperijalnim ambicijama može osloniti u Jugoslaviji. Na Josipa Broza, kao na britanskog agenta, nesumnjivo! I bez obzira na to ko je on zapravo bio.

Ovdje valja spomenuti činjenicu da su upravo Englezi veoma podsticali anglofila kneza Pavla da potpiše Trojni pakt , da bi imali motiv za pogibeljni 27. mart, kako bi nakon demonstracija izazvali Hitlerov bijes da sruči tepihe bombi na Beograd i druge srpske gradove i nakon toga pokori i razbije Jugoslaviju… Kasnije će upravo Englezi smjestiti u progonstvo ( u Latinsku Ameriku) i Kneza Pavla i predsjednika Vlade D. Cvetkovića. Istovremeno će pozvati i odbjeglu jugoslovensku Vladu „u goste“, da bi je držali pod svojom šapom sve vrijeme rata. A mladog Kralja Petra, bukvalno kao taoca, koji će pod njihovim ucjenama, prijetnjama i nagovoru potpisati krajem rata onaj sramni izdajnički proglas, upućen pripadnicija Jugoslovenske vojske u otadžbini „da se stave pod komandu Maršala Tita“…

Lažni dan ustanka u Srbiji

Poznato je, manje-više, kako je Broz stigao u Beograd i kako je kolima Njemačke ambasade, u pratnji Hazara Jaše Rajtera, stigao u vilu, takođe Hazara, Ribnikara, gdje će ostati više mjeseci, navodno čekajući „da Rusija zarati“, pa da i on krene „sa komunistima“… Vjerovatno se u Beogradu osjećao kao da je u Beču. Sigurno i zaštićeno.

Gotovo je nevjerovatno kako je savremenim istoričarima izmakla iz vida činjenica da je Komunistička partija još od 1921. godine biti stavljena van zakona, ili, naprosto zabranjena kao teroristčka organizacija, sve do okupacije, tako da, ni u narodu, ni kod oficira, ni kod intelektualaca nije mogla imati veće povjerenje, a kamo li simpatije i podršku.

Broz je u tom času od svojih nalogodavaca, ma ko oni bili, (a bilo ih je, nesumnjivo, više) imao dva teška domaća zadatka: da improvizuje kakav takav „ustanak“ , kako bi se kupio legitimitet za osvajanje vlasti kad Njemci i Italijani odu sa ovih prostora i ono, što je bilo najpogubine – da se isprovocira krvavi bratoubilački građanski rat, kako bi, po ugledu na crnu Oktobarsku antirusku revoluciju, što više Srba otišlo pod zemlju!

Proglašenje 7. jula za Dan ustanka Srbije, bila je još jedna podvala srpskom narodu! Kada sam kao mlad (da ne kažem zaluđen) novinar „Politike“ otišao u Belu Crkvu da napravim reportažu uoči „Dana ustanka“, mještani su me polusažaljivo dočekali: „Kakav crni dan ustanka, momče? Misliš na ono kad je maniti Žikica, nakon završenog sabora iskočio iz šume i ubio dva žandara, našu braću koja su izbjegla iz ustaške Hrvatske?“Bio sam, naravno, i zatečen i zaleđen.

Mnogo godina kasnije saznao sam da su prvi ustanak u porobnjenoj Evropi digli braća Hercegovci, kada su čitavu brigadu ustaša pobili iznad Nevesinja (5. ili 7. maja), njih 400. Inače, Hercegovci će se masovno dići na ustanak protiv ustaša i Italijana 22. juna 1941. kada je Hitler objavio rat Rusiji.

U međuvremenu, koncentracijom jedinica na Ravnoj Gori, pod komandom pukovnika D. Mihailovića, sredinom maja, „četnici“ će , praktično, mada ne i formalno, objaviti rat Hitleru. Dakle, Broz je iz više razloga poprilično kasnio, ali će potom, uz pomoć Engleza i njihovog zajedničkog informativno- obavještajnog centra u Kairu, to ubrzo nadoknaditu, kada će svaku diverzantsku akciju četnika pripisati Brozovim partizanima! U tome će im svojski pomoći i jedna od Brozovih brojnih žrtava, Veljko Vlahović na Radio Moskvi! (V. Đuretić: „Saveznici i jugoslovenska ratna drama“.)

Lična žrtva zarad istine

Neka mi bude dozvoljeno na ovom Portalu da nekoliko redova posvetim , savjesnom i hrabrom istoričaru, dr Veselinu Đuretiću, pošto zato više, vjerovatno, neću imati prilike. Sreli smo se u naselju Džep, u Grdeličkoj klisuri, na gradnji Auto puta „Brastvo-jedinstvo“ prema Skoplju, 1959. godine. On je bio komandant sarajevske „velike raje“, studentske brigade, a ja komandant sarajevske „male raje“, brigade srednjih škola. I od tada smo bili prijatelji do njegovog nedavnog upokojenja.

U tim danima, Veselin Đuretić, Zećanin, inače, bio je predsjednik Saveza studenata Bosne i Hercegovine i pred njim je bila zavidna politička karijera. Mogao je jednog dana da se nađe i na stolici Đura Pucara…

Sve je to žrtvovao Veso Đuretić radi – istorijske istine, koja je uveliko rušila zvaničnu Brozovu istoriografiju. Dr Đuretić će se, kao saradnik Srpske akademije nauka i umjetnosti, devedesetih godina minulog vijeka naći na spisku disitenata, kome će mnoga prava biti uskraćenja, kao „protagonisti neočetničkog pokreta DM“, što će, naravno, biti notorna glupost ideoloških maloumnika.

Slučaj gospodina Đuretića naveo sam kao lični primjer velike hrabrosti i žrtve, još jednom ponavljam, radi istorijske istine.

No, da posle ove digresije, nekako prirodne kod ljudi u ozbiljnijim godinama, nastavim tamo gdje smo stali.

Imaće London svoje predstavnike, po sopstvenoj volji, i u Brozovom štabu, kao i u štabu DM. Čerčil će kod Broza (na naknadno čuđenje mnogih) u jednom času ( u maju 44.) poslati svog sina Randolfa, što će i za političke analfabete biti jasan znak na koga se Čerčil oslanja. Dakle, sve vrijeme se moglo znati, ali, nažalost nije, ko je Čerčilov favorit i na koga može uvijek da računa. To, otpočetka, nije bio pokret DM! Otuda i one crnogorske i hercegovačke stravične žrtve u Kočevskom rogu, koje su naši „prijatelji i saveznici Englezi“ vratili iz Austrije svom agentu Brozu na poklanje! I ona čuvena izjava gospodina Čerčila : „Šta vas briga ko će u Jugoslaviji biti na vlasti poslije rata, pa neće Englezi tamo živjeti!“

Hvala Bogu da neće, ali, da li će Englezi imati značajnu ulogu u razbijanju obje Jugoslavije sve do danas, pa hoće. U Crnoj Gori to je evidentno. Engleske obavještajne službe praktično upravljaju savremenim zbivanjima u Crnoj Gori. Naravno, uz pomoć svojih agenata u URI i u izdajničkoj Vladi Crne Gore.

No, da se vratimo na Poglavnika Antu Pavelića, engleskog agenta od „velikog značaja“. Danas se, manje- više zna šta je Pavelić radio Srbima. U njegovivim logorimna, ovoga puta, da kažemo, u Jasenovcu i Donjoj Gradini, ubijeno je, ne 700 hinjada, nego milion i 130 hiljada Srba. ( Iskaz dr Srboljuba Živanovića, o tome, nedavno je odmah nestao sa Jutuba!)

U Jasenovcu je ostala kao važeća „državna brojka“ od 700 hiljada srpskih žrtava. Samo na području Gradine na terenu od 13 kvadratnih kilometara, na 8o gubilišta, u velikim rovovima, dubokim osam metara, pronađeno je 730 hiljada pobijenih, ne računajući one na području Jasenovca, ili mučenike koji su Savom stigli do Beograda i Nebojšine kule… Da ne pominjemo stotine ostalih Poglavnikovih stratišta.

Profesor i akademik Živanović, ne pristajući na zadatu brojku, kao predsjednik državne Komisije za žrtgve Jasenovca (1964.) , morao je nakon toga, pod smrtnom prijetnjom da napusti zemlju, u koju se tek nedavno vratio poslije 5o godina iznuđenog stranstvovanja!

Njemci se zgražavali nad bestijalnim ustaškim zločinima

Nije nepoznato da su se i Njemci, srpski krvoloci, zgražavali nad bestijalnim ustaškim zločinima u Pavelićevoj Hrvatskoj. (Valja se samo sjetiti one korpe, pune izvađenih dječjih očiju, koju su ustaše bile spremile kao rođendanski poklon svome zaštitniku Fireru!) Inače, u njemačkim zapisima ostao je trag o „maštovitim“ ustašama, koji su smislili 57 načina za lišavanje života stotine hilja Srba i njihove nejači.

I dok su Njemci bili užasnuti onim što hrvatske ustaše čine Srbima, od naših „prijatelja i saveznika“ Engleza, koliko mi je poznato, za sve vrijeme rata nije se čulo ni glasa! Nema o tome pomena, ako se ne varam, ni u Čerčilovim „Memoarima“… A što bi i bilo, ako se tako nešto od njihovog uzdanog agenta Pavelića i očekivalo!

Josip Broz se, opet, sa svoje strane trudio, da ne izostane previše za svojim kolegom Poglavnikom, naročito pri kraju rata, kada je napravljen masakr nad civilnim stanovništvom Srbije…Više od 200 hiljada, pobijenih bez suda, uglavnom intelektualaca, uz pomoć presvučenih ustaša pukovnika Marka Mesića, zarobnjenih pod Staljingradom i jedne divizije Hitlerovih saveznika Bugara pod petokrakom, o čemu sam pisao u jednom od poslednjih tekstova na ovom Portalu. Pomenuo sam, koliko pamtim, i to kako su „saveznici“ Englezi isporučili na dar svome agentu Josipu Brozu njegovog najvećeg protivnika, a njihovog kobajagi saveznika, generala Mihailovića.

O saradnji ustaša i partizana, Englezi nijesu morali da se previše brinu, ili muče, jer su oni, šest godina godina prije rata potpisali Sporazum u zatvoru, u Sremskoj Mitrovici , o razbijanju nesrećne Jugoslavije „svim sredstvima“ i satiranju Srpstva i Pravoslavlja. (Moša Pijade i Mile Budak) Bilans je, inače, stravičan. Srba je u dva rata izginulo i poklano preko tri miliona. Zemlju je napustilo, po prilici isto toliko. (Nažalost, ni do danas nema ni približno tačnih podataka.)

Ne može se reći da to otrovno sjeme i danas ne niče. Dovoljno je pogledati šta se se sve desilo i dešava u Hrvatskoj, BiH , na Kosmetu, u Crnoj Gori…Pa zar treba da nas čudi što su milogorci, Dukljani i ostali ustašoidni, ostrašćeni mrzitelji Srba, podigli na sred Podgorice spomenik jednoim od najvećih srpskih krvnika u minulom vijeku. Boljega za spomenik nijesu mogli naći! A tu im je, pri ruci, za „dalji razvoj događaja“ i ambasada čiji je vjerni agent bio decenijama. Ne bi se baš moglo reći da ima dostojne naslednike, ali ih ima dovoljno. Da ne kažem- i previše!

A što se tiče aktuelnih samozvanih predstavnika Berlina i Londona u srpskim krajevima, braćo Srbi – dočekajte ih kako i zaslužuju! Ne bih da se ponavljam, ali moram, pa ću to reći diplomatski uviđavno: u ovih poslednjih 220 istorijskih godina, Njemci i Enlezi nam nikad nijesu bili prijatelji. A teško da će to ikad biti!

Autor: Jovan Lakićević

Izvor: https://www.in4s.net/