„Bezobrazno bogati“ penzioneri

2
1004

penzMilan Krkobabić se baš ohrabrio otdkad je njegov PUPS na listi najjače partije u Srbiji. Početnu neprijatnost zbog drastičnog smanjenja penzija i ljutnje penzionera izgleda da je prevazišao, a ohrabrio se otkad zna da će ponovo ući u vlast. Neuspeh da spreči smanjenje penzija, jedno vreme izbacila ga je iz javnosti. Ali ovih dana, ponovo u izbornoj kampanji, drži govore pred malim grupicama penzionera i pokušava da pravda ono što nikako ne može, a to je da je smanjenje penzija u njihovom interesu, da su penzioneri spasioci zemlje, iako bi mu bilo najbolje da radi nešto što najbolje zna. Na primer, da se posveti invalidima rada. Ovako, čini mi se, priča samo da bi nešto rekao, iako i sam ne veruje u ono što kaže, a to se da videti po raznim društvenim mrežama i u komentarima povodom njegovih slatkorečivih dijagnoza i izbacivanja iz rukava opravdanja zašto su penzije smanjene.

Nisam imao nameru da pišem o tome gde ide i šta radi, o čemu govori i ko su mu slušaoci, jer je to njegova stvar i stvar onih koji ga slušaju i veruju mu, kada već ima smelosti da se suočava sa stvarnošću gde god ode, a kojoj je on i doprineo, ali morao sam, jer me je mnogo toga što je ovih dana izgovorio zaista pogodilo.

Odgovarajući na pitanje o smanjenju penzija, Krkobabić, i sam penzioner, i to odavno, rekao je: „Ni penzioneri ne žele da budu bezobrazno bogati.“ Zatim je rekao da je postojala opasnost da zemlja bankrotira, a 1,7 miliona penzionera čeka da im poštar zazvoni i donese penziju, a još ih je nazvao „spasiocima države i njenih finasija“, kao da država nema od koga da uzme.

Zatim je govorio o tome da treba da se odagna strah da li će penzija biti ili ih neće biti. Biće ih, iako ne razumem zašto ih ne bi bilo. Po njemu, izgleda da penzioneri na smanjenje penzija gledaju kao na neku vrstu solidarnog poreza.

Da Vas podsetimo:  Da li je Srbiji potrebno rudarstvo?

Najveći broj njih, dakle njih 1,4 miliona, nije ni obuhvaćen ovom merom. On postavlja pitanje penzionerima: „Da li ste za to da penzije budu redovne i sigurne?“ I odgovara, onako ponosno, kako 1.500 okupljenih od one armije srpskih penzionera daje potvrdan odgovor. Postoje snimci, kaže da može to i dokumentovano da se vidi, valjda da bi potvrdio zadovoljstvo poenzionera. Pa onda pita: „Da li ste za to da vam deca ostanu ovde, imaju stabilan posao, sigurnu platu?“ Tu su penzioneri podigli dve ruke. Iz srca i odmah. I ono najvažnije pitanje: „Da li ste za to da budete bezobrazno bogati?“ Niko ruku nije podigao. Dakle, ne što neće, jednostavno, ne mogu sa penzijama kakve imaju.

Zatim, govori da penzioneri žele dugotrajnu stabilnost, zbog čega je i PUPS uz SNS. Žele redovne i sigurne penzije kako bi im deca ostala u zemlji. Valjda zbog takvih želja penzionera, Srbija će pobediti i niko ne treba da potcenjuje intelekt i zdrav razum penzionera. Baš niko, sem što gospodin Krkobabić hoće da pokaže kako su oni pametni i siti i sa onim što imaju, kako žive i što moraju da slušaju, čekajući bolje godine, ako dotle budu na istom mestu gde su i bili pre nekoliko dana, na predizbornom skupu. I još je rekao da nema više prolaza za avanturiste i obećanja, iako je on mesecima, i ne samo on, obećavao da u penzionere neće dirati. Zamislite. Dakle, to što je bilo, bilo je. Ubuduće neće biti praznih obećanja i avanturista. Valjda samo penzioneri treba da glasaju za budućnost, koju verovatno neće dočekati, i svoje dece koja, mnoga od njih, da im očevi nisu penzioneri ne bi imala ama baš nikakav prihod. Sve što se penzionerima dogodilo je, navodno, privremena mera, nužan solidarni doprinos da se spasi zemlja od ambisa u koji je išla, iako se valjda zna da su penzije stečeno pravo, i da su oni, koji danas spasavaju zemlju, godinama izdvajali od svojih plata, da bi u starosti uživali u minulom radu.

Da Vas podsetimo:  Vojni rok i univerzitet

„Penzioneri nisu po prvi put dali svoj doprinos zemlji“, kaže lider penzionera, „već to čine od 1945. godine.“ Jer sve što je građeno, gradili su oni, i sada su spremni da pomažu državi. Oni su heroji, koji znaju kako se gradi i radi, koji žele bolju budućnost Srbije, ali se nije postavilo pitanje gde je nestalo ono što su oni gradili, u čijim je sve to rukama, i šta oni od toga imaju.

Da nije penzionera, država bi propala. Oni koji su imali penziju do 25 hiljada dinara, dakle njih 1,4 miliona, njima nije ništa uzeto. NJima je verovatno krivo što ne mogu da učestvuju u spasavanju zemlje od bankrotstva, pa bi možda nešto i dali, ali mora da se poštuje Zakon. Oni ostaju nedirnuti. Plate grejanje, ostale komunalije, i ostane im tri, do četiri hiljade za život. A penzioneri uglavnom izdržavaju i svoju decu, snajke po pravilu nezaposlene, kao i unuke. To su oni na koje PUPS računa. NJima je država velikodušno ostavila celu penziju. Onima kojima je oduzela po nekoliko hiljada dinara, i oni su zadovoljni. I neće da budu „ekstremnmo bogati“, iako to nikada nisu ni bili, ali su živeli bez straha za svoju i egzistenciju svoje dece.

Pri takvim penzijama, nezaposlenoj deci ne preostaje ništa drugo, nego da se ponovo vrate u stanove svojih ostarelih očeva i majki. Videli su kakva im je perspektiva, shvatili da nemaju šansu da se zaposle i razmišljaju o tome da odu iz zemlje. Znam penzionera koji nije hteo da bude „ekstremno bogat“, poznati sportista, koji je nedavno umro u bedi i siromaštvu. Kažu da nije imao ni za lekove.

Da Vas podsetimo:  Srbima ruše temelje: Posle decenija tišine, odgovor dobijaju - guslama

Stvaranje ekstremnog bogatstva rezervisano je za drugu kategoriju ljudi. Da li Krkobabići imaju nekoga nezaposlenog, ili – zašto se on nije odrekao barem invalidske penzije, da pomogne državi.

Poverovao bih i ja u perspektivu i svetlu budućnost, kada bi oni zaposleni u javnim preduzećima, državnim ustanovama, dakle, oni koji su na budžetu, koji se puni i novcem penzionera, ostali na primanjima prosečne potrošačke korpe, koju penzioner ne može sada da priušti, pa da se odreknu plate od 1.500 do pet, šest hiljada evra. E, oni to neće, a neće toga da se odrekne ni Krkobabić. On žrtvu penzionera vidi kao doprinos opštoj stabilizaciji i opstanku penzija. Da poštar zvoni. Jer, da nije toga, on ne bi ni dolazio, te bi verovatno u krajnjem ishodu, da nije bilo penzionerske žrtve, oni ostali bez penzija, a svi ostali bi primali plate, valjda od tih penzija. Nekako bi se to izvelo. Ali penzioneri ne bi primali penzije, iako su gradili zemlju od 1945. godine, da je bar nešto ostalo. I, šta je ostalo od toga? Od 2000. ništa.

Nekada su besplatno išli u banje i letovališta koja su sami gradili, danas ne idu, jer treba novca, a oni ga nemaju, a i ne ide im se, jer su digli ruke, pošto neće da budu ekstremno bogati i da se zameraju onima koji idu na Kopaonik, odmarališta na moru, vile, kuće, planine, koje su oni gradili, da bi drugi uživali. Zamislite da na Kopaniku ili u banji vidite penzionera, pa da ga optuže da je „ekstremno bogat“. Tamo idu oni koji mogu, iako i imovina koju su gradili i stvarali penzioneri, teško da više postoji.

zejneli

Zejnel Zejneli

Vidovdan

2 KOMENTARA

  1. Nece valjda on da spasava drzavu, kad ima samo nesto preko 200000 platu u posti! On moze da bude bezobrazno bogat, a ja ne mogu da primim svojih zaradjenih 40000 dinara, jer mi je zivot u misiji spasavanja Srbije i Krkobabiceve ogromne plate! To je teska banda…

  2. Da bi sve ovo izgovorio verujući da ti neko veruje moraš biti totalni retard. U bivšoj nam državi koju barabe razvališe, mogao si da biraš između penzije i plate ako si ispunio uslove za penziju. Sad ne moraš, uzmeš i jedno i drugo, iako na taj način onemogućavaš mlade da rade i privređuju. O zemljo otvori se…Dok je penzionera biće i ovaca za šišanje.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime