Peter Handke – apostol istine!

0
601
Emir Kusturica / Foto: YouTube screenshot (N1)

Krhko je znanje, život je kratak, ali ne smijemo povjerovati da život može a da ne bude čudo. Zbog toga je današnje predavanje samo nastavak jedne ideje da se u gradu posvećenom Ivi Andriću u Andrićevom institutu čuju paralelne istine o našim životima, pošto u srpskim zemljama, gdje god one bile, paralelni životi nisu baš prisutni i vrlo često se zatvaramo u svoju ljušturu, a onda nas tipovi kao što je Peter Handke iznenade. Oni nas ne iznenade čudom, nego istinom: kad govorimo o Kosovu, o čemu pričamo? Mi pričamo o sebi i utoliko je ta ideja možda najjača ideja koja nas objedinjuje.

Istina da je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu najbolje potvrđuje ideju kako nikada ne treba priznati nezavisno Kosovo! Ovo predavanje bi moglo da počne i da se završi na ovoj rečenici, ali ja ću ipak da nastavim. Dakle, ne zbog toga što nama ne preostaje ništa bolje nego da iščekujemo čuda, nego zato što je razum konformista i izdajnik i lakše ga je korumpirati. On čini sve protiv čuda, a osjećanja, iako mogu da budu zavedena, rjeđe izdaju i tek preko njih prepoznajemo duboko značenje neponovljivog događaja, ali i svog postojanja. Čuda ostaju izvan algoritama preko kojih upadamo u paukovu mrežu koju pletu pioniri vještačke inteligencije, zamku kompjuterskog zagrljaja koji nas vodi u nepoznati prostor koji simboliše sužavanje svijesti, gdje su na ponudi milioni podataka, ali kako vrijeme odmiče, postajemo lenji za tu pregršt. Tako svi tonemo u priželjkivanu intelektualnu hibernaciju. Dakle, u čuda prije svega treba vjerovati i tako otvoriti prostor i vrijeme da nam se ona dešavaju.

U slučaju Kosova i Handkea vezivno tkivo su dvije stvari. Prvo, nepopustljiva vezanost naše pravoslavne kulture za individalnost, za čovječnost, i najbolji srpski primjer je upravo Petar Handke individualista, kao što je to bio i Ivo Andrić. Obojica sudisciplinu katolika pretvorili u emocionalnost pravoslavca koje spajaju dvije inače nespojive krajnosti evropske kulture. Pisac je nesvjesno uspio da pomiri razlike između kultura proisteklih iz zapadnohrišćanske tradicije i pravoslavne istočne, a njegovo djelo, iako djeluje izvan istorije i religije, ipak nije lišeno religioznosti, a da i sam to ne zna. Druga stvar je naša vezanost za Kosovo i Metohiju kao kulturni temelj evropskog hrišćanstva, koji nije temelj samo srpske kulture, a koji se prostire na sjeveroistok prema Moskvi i prema Konstatinopolju na jugu, te na zapad do Avra i preko Lamanša, čak i do Engleske. I preko njega ćemo našu budućnost vidjeti kao vezu elementarnih čestica koje struje našom osjećajnošću i prelaze onaj dugi put kojeg svakodnevno, kako naučnici tvrde, prelazi krv u ljudskom organizmu, prevaljujući čak i dvadeset kilometara. Pretpostavka je da je prateći svoje srce, upravo oponašajući put krvi, Handke prelazio po dvadeset kilometara dnevno na ugroženim teritorijama na kojima su živjeli Srbi, na Kosovu i u Republici Srpskoj. I to u vrijeme kada su na Boga, kako kaže Volter Sol, na Zapadu izvršila atentat „Volterova kopilad“. On misli na racionalizam 15. vijeka i sve ono što je iz njega proisteklo. Kosovo i Metohija je postalo evropsko utočište Svevišnjeg.

Teško je pronaći najtačniju definiciju Handkeove religioznosti. Utoliko mi se čini da je Josef Braun u knjizi „Trijumf spektakla“ tu vrstu vjere nazvao vjerom u vječnu sadašnjost. Po tome on ne pripada kulturi pravoslavne provenijencije, jer ona vjeruje u vječnu dušu, ali to uvećava njegov doprinos rasvjetljavanju teme pravde, istina i laži vezanih za naš narod. Handkeova literatura je lišena istoričnosti, a ipak atomizira svoje situacije homogenizujući vrijeme, glorifikuje egzistencijalne zaplete i paradokse i neprestano istražuje psihodinamičke procese duše koja je okovana u okvir običnog dana i spojena neraskidivom vezom autora sa otkrivanjem ljudskih tajni. Ivo Andrić, jedan od dvojice nama najbližih Nobelovaca, na ovu temu je pisao: „Bože, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj – pošto od tvoje volje sve zavisi – da uvijek želimo i da se nadamo i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna.“ Ne treba zaboraviti da je jednu od svojih knjiga Handke nazvao „Užas praznine“.

Šta je onda Handke mogao da osjeti i gdje su tragovi njegove emocinalne podudarnosti sa našom sudbinom i čime smo zakačili njegovu dušu. Na to pitanje je danas teško odgovoriti, ali se u otvaranju komparativnih vrijednosti između velikog pisca i sudbine srpskog naroda mogu pronaći tragovi pomenute vezanosti. U tome ne postoji nijedan savremeni faktor privlačnosti, nikakva korupcija, nema čak ni romantične veze sa zavodljivom Srpkinjicom. Tu je neko čudo posredovalo. Kakvu ulogu je u toj vezi igrala istina o našem postojanju koje je i samo po sebi veliko čudo isprepleteno surovom istorijskom realnošću, nepovoljnom geografijom, ali velikim individualnim i kolektivnim dometima? Sigurno je da velikom individualcu odgovara narod čije sinove slave u svijetu, ali i gdje se od najskupljih evropskih fudbalera ne može sastaviti dobra fudbalska ekipa, značajan manšaft.

Nije nemoguće da su civilizacije, Vinčanska i ona nedavno otkrivena u Blagotinji, starije od sumerske i da svojim nastankom utvrđuju našu ideju o civilizaciji kojoj smo pripadali i da nismo došli na Balkan u pljačkaškim hordama u 7. vijeku i bili dio osvajačke koncepcije – došli divlji (mi) i, kako kažu, istjerali pitome. Vi znate za falsifikate o tome kako su u Bosni i Hercegovini muslimani živjeli i prije dolaska Turaka, kako postoje ideje da su oni gotskog porijekla. Da smo imali svog Šlimana, kao što je Troja imala velikog njemačkog arheologa, možda bi Peteru Handkeu bilo lakše da izvede sve dokaze o našoj istini nakon uraganske mržnje koju su izrazili neki bošnjački, hrvatski, slovenački i francuski intelektualci reagujući na njegovu Nobelovu nagradu. Ipak, utješno je da je Nobelov komitet, kako sam autor kaže, izveo dokaz o njegovoj nevinosti. Znači da je on bio na listi krivih samo zbog toga što je mislio drukčije i što se izjašnjavao drukčije o temi koja je bila do kraja ideologizovana. Pred nama je dug put da svoju nevinost dokažemo, ali da li moramo da je dokazujemo? Zar nismo već pola puta prešli? Mi smo u Handkeu pronašli svoga arheologa.

Svjedoci smo velikog obrta u istoriji planete poslije pada Berlinskog zida. Živimo u svijetu podijeljenom više nego u doba Hladnog rata, ali supremacija Zapada blijedi. Javljaju se ekonomski džinovi Kina i Indija, a u Siriji vidimo najavu nove vojne ere. Rusi poslije dvije stotine godina vojno izlaze na Mediteransko more. Novonastale grupacije islamskih terorista za koje ruski izvori tvrde da su začete u inkubatorima Pentagona, ratuju u Siriji i do prije godinu dana su držale staro rimsko uporište Palmiru. Da nije bilo ruskih oružanih snaga koje su oslobodile stari hrišćanski grad, islamisti bi srušili kamen na kamenu. Na slučaju ovog grada lako bi se mogao izvesti dokaz da SAD-u u njihovim saveznicima nije stalo do spomenika hrišćanske kulture. U dvostrukoj agresiji na Bagdad, na samom kraju vijeka, bili smo svjedoci kako su se vojnici zapadne alijanse tokom vojnih dejstava na Irak odnosili prema pljački i uništenju artefakata sumerske civilizacije. Na pitanje novinara zašto nisu reagovali na uništavanje eksponata jedne od najstarijih civilizacija, jedan američki general je odgovorio: „To ovog puta nije bio naš prioritet!“ Stvara se novi svijet gdje zaborav treba da odigra veliku ulogu. U takvom redosljedu prioriteta i vladajućih trendova, recimo, neki dan sam to čuo u Parizu, filmska industrija počinje od Kventina Tarantina, te novog zakona u Švedskoj da se u školama izučava istorija samo posljednjih dvjesta godina, a Holivud presnimava najveći broj svojih filmova, koje je snimio četrdesetih, pedesetih i šezdesetih, kako bi se uklopio u novo odijelo političke korektnosti. A mi i dalje insistiramo na porijeklu i korijenima. Veliki problem. Šta se desilo? Nastupilo je veliko spremanje za budućnost u kojoj će biti najnormalnija pojava da se zapadni čovjek ispovjeda robotu umjesto svešteniku, te da će i sam robot biti pretstavljen kao Bog, a ako ga ne predstave ljudi, onda će on to učiniti sam. Ta pretpostavka nije nemoguća jer neće robote mimoići nijedna velika ljudska ideja koja će, naravno, na kraju biti okrenuta protiv čovjeka.

Ako iz budućnosti vratimo film na prošlost, poslije pretpostavki u pripadnosti najstarijim civilizacijama, stavimo na stranu uslovnosti, izvjesno je da smo imali snažnu srednjevjekovnu državu, pravno utemeljenu Savinim pravilima koja su kasnije uobličena u zakoniku cara Dušana i ubrzo postala i osnova ruskog zakona. Uvjeren sam da su ovi podaci poznati Handkeu i da igraju važnu ulogu u njegovoj percepciji naše uloge u stvaranju civilnog svijeta i na naše nepristajanje na zaborav.

Srpske države su se kretale usponima i stranputicama, padovima s jedne, ali i vječnom nadom i vjerom u pravedan život i slobodu s druge strane. Teritorija Kosova i Metohije, ono što se na Zapadu zove „motherland“, izgubljena je 1389. godine, ali je i vraćena vojnom operacijom 1912. godine. Ko bi razuman tada, a i danas, rekao kako je moguće poslije petsto godina čudo da se desi i teritorija koja čini temelj jedne kulture, u Prvom balkanskom ratu bude vraćena onome kome pripada? Ko bi razuman nešto slično prepostavio 1830. kada je teritorija konačno oslobođena od vojnika Otomanske imperije? Razuman niko, a posebno ne oni sa smislom za realnost kakvih je oduvijek bilo, a danas ih za moj ukus ima malo previše. To znači da u vijeku nauke i tehnologije možda pronađemo kako je čudo zapravo jedno od agregatnih stanje vjere u vječnu dušu. Ta agregatna stanja se mijenjaju. Između ostalog, i ljudska duša ima tu ideju da se pretvara. Dakle, jedna od ključnih postavki istine i hrišćanstvu – Vjera u sudnji dan, vjera u Hristov povratak i konačni obračun sa Satanom. Jedino takvo poimanje istine je i odgovor na pitanje kako se desilo da na Zapadu nije patentiran hirurški nož koji bi odstranio duhovnu vezu sa kolijevkom naše kulture i sa korijenima nacije, niti je bilo doktora koji bi mogao da izvede tu operaciju.To je morao biti jedan od okidača koji je usmjerio pažnju Petera Handkea na naš narod, i sigurno je da u Evropi nije mogao da pronađe sličan narod čije je tijelo izudarano i iskrvavljeno istorijom kao naš.

Da Vas podsetimo:  Srbija genijalce „isprati“ bez dinara, a oni iz Rusije donesu zlato

Tajna formula u razumijevanju prohujalih vremena, ali i vremena u kome živimo, jeste u tome što stvaranje različitih kultura, istorija i ljudski progres nisu nastali kao rezultat smisla za realnost na kome se insistira, a to je ono što se, nažalost, danas traži od nas kada je kosovski čvor u pitanju, niti je razum presudan u procesu otjelotvorenja najvažnijih procesa civilizovanja čovjeka. Razum stoji u osnovi akcije i sumiranja grešaka, a naknadna svijest stvara istoriju. Šta onda čini središnji prostor? Za takvu akciju bila je neophodna emocionalna inteligencija, ključ za otvaranje vrata i prolazak kroz koridor života naroda i pojedinca. U našem kulturnom nastojanju, prema dr Milu Lomparu, postoji pet obrazaca karakterističnih za našu kulturu i za svaki od njih mislim da ga je Peter Handke prepoznao.

  1. Svetosavski obrazac kao utemeljivač naše kulture;
  2. Kosovska tradicija u kojoj je skrivena lozinka našeg naroda;
  3. Seobe koje su nastale u vrijeme otomanskog osvajanja;
  4. Sekularno iskustvo, dakle, stvaranje države i postepen prelazak iz okvira vizantijske kulture ka srednjoevropskoj kulturi;
  5. obrazac genocida kojem je u dvadesetom vijeku bio izložen srpski narod u dva navrata.

U Handkeovoj literaturi nailazimo na likove kod kojih je izveden transfer normalnosti u sferu zaokupljenosti višom iracionalnošću. U svojoj literaturi veliki pisac je anticipirao puteve naše sudbine preko notorne istine da samo mali dio mozga čini razum, a velike površine, rekli bismo čitave livade u glavi, djeluju kao nepoznato prostranstvo za koje je nauka utvrdila da čini bazu naše psihičke stabilnosti i da onima koji sa dijagnozom koračaju u ludilo prvo strada iracionalni dio. Tom sferom se on kreće, ne gubeći nikada moralni diskurs, izbjegavajući banalizovanje ludosti koja u životu daje potpuno drukčije rezultate nego u okviru literature. Gdje, dakle ,stiže savremeni čovjek? Ja sam imao prijatelja, saradnika, koji je pred mojim očima tonuo u šizofrenu paranoju i gubio je kontakt sa stvarnošću, ali je bio vrlo razuman kada je trebalo da bude isplaćen poslije svakog koncerta. Ili jedan drugi prijatelj, koji je možda bolji primjer i čija matematika nas vraća u današnje vrijeme iz ovih parabola i hristolikih ideja. On je poslao ćerku na studij u Englesku, napravio kuću kraj grada u kome živi i računao iz dana u dan, i uvijek mu je tada, kao što svima nama nedostaje onih pet, petnaest ili pedeset hiljada, nedostajalo četrdeset. Imao je majku u Mostaru, ona je imala 80 godina, napravila je grobnicu i njena eventualna smrt bi zatvorila tu finansijsku konstrukciju. Jednom se napio i izjavio nešto što je karakteristično za vrijeme u kom živimo: „Raja, meni kad bi majka umrla, ja bih se ponovo rodio.“ Dakle, u takvom emocionalnom rastakanju današnjeg čovjeka, a govorim o jednom čovjeku koji je dobrodušan i koji uopšte nije predstavnik te druge strane o kojoj ovdje govorim, to je jedan životni uzorak koji nas kao narod upućuje na tu realnost. Ne realnost za projektovanje budućnosti, zato što ta realnost objektivno ne postoji. Oni je izmišljaju. Zamislite kako bi bilo da je na primjer pred balkanske ratove neko razvijao srpski smisao za realnost. Vjerovatno niko ne bi izašao iz kuće da smo bili realni, ali smo poslije toga u jednom, pa u drugom ratu, Rumune i Bugare potukli, okrenuli se oni jedni protiv drugih, pa smo krenuli u Prvi svjetski rat bez igdje ičega i na kraju izašli kao pobjednici.

Sigurno je da razvojni put velikog pisca Petera Handkea upravo po iracionalnoj osnovi može da se veže za sudbinu srpskog naroda, iako njegova literatura, za razliku od Andrićeve, ne nastaje na istorijskim frakturama i velikim društvenim promjenama. Stvarajući mitologiju običnog dana, on izmiče svim prepoznatljivim šemama, ali u vremenu gašenja moralnog diskursa koje prati iščezavanje hrišćanske kulture na Zapadu, što dahće pod težinom kapitalističkog utilitarizma, veliki pisac ne pristaje na krah morala i mislim da je to ključna tačka njegovog okretanja prema nama. On zna da je svaka civilizacija nastajala na visokim moralnim načelima, od Džingis-kanove, preko Velike Britanije do carske Rusije i Austrougarske. Takođe, njihov raspad nastaje kao rezultat kraha morala. Upravo uz dehristijanizaciju zapadne Evrope na kraju prošlog vijeka u Evropu su stizali Kinezi, ali ne onako kao što su zapadnjaci stizali na Istok u vrijeme Starog Rima i postizali Pax Romana, kasnije Pax Americana, mačem, tenkovima bombama i masovnim uništenjem čitavih naroda. Kinezi su prokrčili novi put svile novcem i građevinskim aktivnostima. Došli su ne ispucavši niti jedan metak, a zatekli su koristoljubivu civilizaciju. Kineski dolazak u Evropu i Ameriku finansirali su Amerikanci i Evropljani. Dakle, nije se desilo u istoriji, a da mi znamo, da stiže novi osvajač plaćajući svoj dolazak. Ne znam da li ga možemo nazvati osvajačem ili ne, ali je sigurno da je to jedan od aspekata raspadnutog svijeta u kojem Srbija postaje tlo na koje prijatelji mogu da dođu bez rata, zato što je Srbija, kako se tvrdi u dokumentu koji govori o civilizaciji Blagotinje, bila jedna od prvih teritorija gdje su postojale ljudske zajdnice sa ženskim božanstvom i zajednice koje nisu ratovale sa drugim zajednicama. Dakle, mi imamo osnovu po kojoj možemo da vjerujemo da ne samo danas, nego je uvijek bilo načelo da ako neko dođe kod nas sa dobrim namjerama, sa istim namjerama može da ostane, a to su ne samo Kinezi, već i pomenuti Handke. SAD i njihovi atlantski saveznici su kroz investicije u Kini finansirali vlastiti strmoglavi put nizbrdo. O njoj, vidjeli smo nedavno, čak i predsjednik Francuske govori kao o gotovoj stvari. Pisac ovih redova nalazi da je onaj dron koji je iz Jemena probio štit sistema Patriot protivvazdušne odbrane Saudijske Arabije bio prelomni obrtni momenat u napetostima koje vladaju na Bliskom istoku, ali i u vojnom primatu prenesenom iz Nevade u Saratov. Vojno naoružanje je u tom pothvatu izgubilo kredibilitet – repeticija priče iz sedamdesetih godina iz avganistansko-sovjetskog rata kada su Talibani dobili od Amerikanaca stingere, protivtenkovsko oružje koje je vojnike Brežnjeva pretvorilo u gubitnike.

Bez obzira na stanja kultura koje su propadale i javljale se nove, umjetnici – u kojem god životnom periodu ih raspad zatekne – ne smiju a da ne izraze svoju duboku privrženost istini i moralu. Dakle, život pisca za razliku od tematizovanja živopisnih situacija u literaturi, ispunjen je senzorima za prepoznavanje kada život postaje nova pozornica na koju ne može a da ne zakorači, jer se time dokazuje njegov moralni profil. Nepristajanjem na stranputicu kojom klizi njegova zajednica Handke odbija da ignoriše istinu koja nije dio plana kolonizacije i kada se suprotstavi vladajućim zakonima globalnog javnog mnenja, on biva stavljen izvan fokusa Nobelovog komiteta. Da li će tako biti na kraju – neće, na sreću pisca i naše zadovoljstvo. Ali ne zbog naših komšija, pripadnika drugih kultura i njihove ideološke nakostriješenosti koja je vidljiva. Kako Andrić kaže za naše bivše sunarodnike: „Oni ne galame. Ne samo da vrište, oni rigaju oganj.“ Pokazalo se da je to bila greška i nije neophodno da se bude politički korektan po njihovim mjerilima i da tako čovjek jedino zasluži pažnju. Kada pogledate sve filmove koje oni prave, kada pogledate buljuk tih djela koja nas na sajmovima, u privatnom životu, iščekuju, oni se svi kreću u području ovog pospremanja za novi svijet, a onda se pojavi Handke i potpuno im poruši vladajući red stvari.

Kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu, javna tajna je bila da je svim jugoslovenskim ambasadama po zapadnim zemljama stavljen na raspolaganje DKP i dobijen je zadatak da Krležu ističu za jugoslovenskog kandidata. Na kraju su krležijanci, dakle starčevićevci, pravaši, među njima mnogi preobučeni u komuniste, ostali kratkih rukava, nisu uspjeli. Nije potpuno jasno šta se tada desilo, ali je izvjesno da Titova Udba nije uspjela da utiče na svijest članova komiteta. Uvjeren sam da je slična stvar bila i sa dodjeljivanjem nagrade Handkeu. Koliko god je osovina Komšić–Bernar Anri Levi funkcionisala u Evropi, zbog prošlogodišnjeg seks-skandala promijenjeni komitet Švedske akademije za književnost, sa novim članovima, koji su pretpostavljam odrasli na jednoj od sedamdeset Peterovih knjiga, odlučio je da pisca nagradi za njegovu literaturu. On tu nagradu nije dobio za svoja ideološka uvjerenja. Isti je slučaj bio i sa Andrićevom biografijom isprepletenom politikom. I u prvom i u drugom slučaju u pitanju je trijumf umjetnosti i zato treba da ga slavimo.

Da Vas podsetimo:  Građani gube poverenje u birački spisak

Dugo sam odgonetao tajnu magnetne oluje koja je Petera Handkea uplela u sudbinu srpskog naroda. Noam Čomski tvrdi da je zapadna civilizacija kao rezultat evolucije i progresa proizvela, poslije dvije hiljade godina, mršave rezultate – čovjek nije ništa manje agresivan nego u rimsko doba, tuce vina košta isto kao i u rimsko doba, ljudi su, nažalost, krvoločniji i bezdušniji, ljudski život nije vrijedan kao što je bio u vremenu prije i poslije industrijske revolucije, a najviše je stradao njegov sindikalni status. Nekada se borio za smanjenje radnog vremena, a danas je pristao da bude predmet neviđene eksploatacije. Kada bi se ovo predavanje održalo u Francuskoj, ono bi bilo sto posto tačno. Za regione gdje žive Srbi, ta ideja o eksploataciji nije uspjela zbog onoga zbog čega se mi često ljutimo na svoj narod. Te crveno slovo, pa može ovo, ne može ono. Međutim, tu postoji jedan odbrambeni mehanizam koji treba duboko poštovati i najviše zbog toga što nisu uspjeli da nas uvuku u svoju igru. Čomski dodaje da su najveći rezultati, pored komformizovanja života, razvijena svijest o potrebi zaštite prirode, zaštita prava žena. Ono što bih ja dodao velikom misliocu jeste to da su kapitalizam i progres najveći domet imali u kreiranju srednje klase koja se, nažalost, topi u kapitalizmu. Nedavno je u Velikoj Britaniji, zemlji koja je nekada predstavljala najveće svjetsko carstvo, bila radionica svijeta, povedena rasprava o takozvanom nultom ugovoru za radnike .Nulti ugovor je papir koji transnacionalne korporacije potpisuju sa radnikom koji čeka da ga pozovu, ali nemaju nikakvu obavezu prema njemu. On mora da čeka, kao da je u komadu Semjuela Beketa, a ne na birou rada. Još jedna potvrda trijumfa fikcije nad realnim životnim uslovima. Ništa drugo nego vraćanje radne snage u najamnu. Tako je do kraja dovedena Hobsova teorija da je čovjek čovjeku vuk. Ono što je meni godilo kao dugogodišnjem stanovniku SAD i Francuske jeste poštovanje pojma „biti fer“ prema nekome. Biti fer je veliko civilizacijsko dostignuće, a posebno u zemljama koje su vremenom dehristijanizovane i gdje moral ne igra presudnu ulogu. Upravo je zbog izbjegavanja pojma moralnost, zbog njegove zloupotrebe, biti fer značilo biti čovjek. E to Peter Handke nije mogao da podnese –koliko su bili nefer prema nama. Njegova apostolska uloga u Srbiji je, uvjeren sam, bila pokrenuta u potpunosti izvan doživljaja naše nacije. Kada je vidio kolika je sila udarila na nas, stao je na stranu slabijeg. Za razliku od njegovih kolega, grupisanih u talase korumpiranih i samozadovoljnih intelektualaca na prelomu vijekova, koji su u toku građanskog rata, dok se raspadala SFR Jugoslavija, sa najvećim armijama koje su im čuvale leđa, trenirali svoju hrabrost i humanost nadmećući se u tome ko će biti grlatiji u prljanju naše časti. Bilo je to u vrijeme opšte digitalizacije i iščezavanja analognog svijeta. Dakle, vremenski period u kome je sve dobilo veliko ubrzanje a laž je najviše profitirala. Tačnije, sve istine malih naroda trebale su da se uklope u globalne planove novog širenja na Istok. Vrlo slično je bilo u komunizmu – tada je važilo pravilo „kada je lagao jedan, lagali su svi“. I danas je tako u najvećem dijelu svijeta – kada Laže Si-En-En, onda svi lažu. Peter Handke nije imao namjeru da formuliše velike istinu o srpskom narodu. Kada je stao na stranu slabijeg, on je svjedočio o onome što su mu govorila osjećanja i srce, a razum je koristio kao aparat za snalaženje kod divlje patke, takozana dži-pi-es navigacija.

Peter nije pristao na antisrpsku propagandnu oluju koja je divljala Evropom, a koja se danas nastavlja u rusofobičnoj atmosferi. Tada je on kao individualac posebnog kova osjetio impuls koji ga odvodi u provjeru istine o Srbima u ratnoj propagandi. Nije usvojio tada uspostavljeni javni uzor kojeg prihvataju, u kriznim vremenima, uzor ponašanja nametnut novim kolonijalnim osvajanjima i istinom koja je podređena ciljevima kolonijalista.To su umjesto njega učinili intelektualci poput Levija, Finkelkrota, a kasnije im se pridružio lažni proleter Slavoj Žižek, filosof koji nastavlja bogatu filosofsku školu Edvarda Kardelja. Na kraju, svi su postali klovnovi u neopaganskom cirkusu, lažni ljevičari vremenom pretvoreni u neokonzervativce kojima je jedino kostim ostao lijevo orijentisan.

Handke nije imao ideju o svojoj istorijskoj misiji. Ponašao se kao junak iz vlastitih knjiga. Nije mu bilo stalo da ističe mesijansku ulogu niti se opijao otkrivanjem velikih istina. Peter je pješačio ratnim područjima Kosova, upoređivao izvještaje Tag cajta, Di cajta, Zidojče cajtunga, Bi-Bi-Sija sa onim što je bilo napisano i snimljeno. Isto je činio i u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj, a njegova otkrića su se se nizala jedno za drugim i pretvarala u svjedočenje na mjestima zločina. Slagali su se mali dokumenti velikih laži i istorijskih podmetačina. Kao što ni u njegovoj literaturi nije bilo istoričnosti niti su njegovi junaci stvarani na frakturama istorijskih obrta, tako ni Handke nije činio više od onoga što je vidio. A vidio je da su u bombardovanju Srbije, u humanističke svrhe, ubijani civili i uništavana infrastruktura, i nije htio da ih prećuti. Identifikovao je zločine; potvrda da nije bio previše subjektivan jeste i činjenica da je na jednom mjestu rekao da je „Srebrenica najveći zločin učinjen poslije Drugog svjetskog rata“, ali je svjedočio i o krvavim operacijama u Bratuncu i nije se slagao sa formulacijama genocida, pošto su mu bile dostupne kontradiktorne informacije o izvršiocima masovnog ubistva na terenu istočne Bosne.

U knjizi „Majstor i Margarita“ postoji prizor susreta između Pontija Pilata, rimskog prokuratora, i Isusa Nazarećanina. Po svemu zanimljiv razgovor, možda najviše zbog Pilatove spremnosti da abolira bogočovjeka, religioznog revolucionara, onoga koji je odstupio od vladajuće religije koja je štitila bogatstvo sveštenstva i jevrejskog kralja, te skuptine bogatih sveštenika, pomjerajući težište tumačenja egzistencije iz Starog zavjeta u kome nije bilo previše saosjećanja sa sirotinjom. Veliki problem su predstavljali članovi jevrejske skupštine kojoj je Pilat predložio oslobađanje Isusa Hrista. Oni su odbili i po jednoj verziji stavili su mu na teret da je izjavio kako će srušiti jevrejski hram i da neće ostati kamen na kamenu. Vrlo često se u hrišćanstvu koristi u obrnutom smjeru ta ideja „ko tebe kamenom, ti njega hljebom“. U pitanju je jedna od interpretacija, ali ovo je zapisano direktno u jevanđelju. U subotu je trebalo, po Pilatu, da bude oslobođen jedan zatvorenik, ali oslobođen je kriminalac Varnava, kod nas poznatiji pod imenom baraba. Nije Isusu uspjelo da izbjegne sudbinu žrtvovanog, jer su u susretu sa Pilatom definisana dva različita pristupa pojmu istine. Hrišćanska istina i njoj suprotstavljena paganska. Dok je Isus Hrist tvrdio da je on tu na zemlji da svjedoči o istini, Pilat je odmahivao rukom pitajući sebe i bogočovjeka „a šta je uopšte istina?“

Da li bi Džordž Soroš odmahnuo rukom kada bi Peter Handke rekao da su Albanci sa Kosova srušili preko dvjesta pravoslavnih crkava i da za to postoje materijalni dokazi! Mislim da bi milijarder odmahnuo rukom kao Pontije Pilat i rekao: „Dajte, bogati, kao da je to važno!” Ali nama je ostalo važno i zbog toga treba da vjerujemo u čuda.

Dugo su mlađi naraštaji Ujedinjene Evrope, šta god to značilo, vjerovali da su vremena ideologije iza nas. Trenuci koji upravo teku ispresjecani su ideološkim tetoviranjem naših mozgova i duša. Borba protiv ideologije se odvija pod zastavom borbe protiv komunizma i fašizma, a metode i promjene koje se dešavaju u socijalnim arenama duž planete sve više se baziraju na uspješnoj kapitalističkoj verziji telekomande koju obavljaju novi komesari gdje ništa ne predstavlja politiku, a u isto vrijeme se vidi koliko je savremeni svijet potonuo u ideološku fazu. Tako je istina da je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu pretvorena u političku informaciju, a ne u vijest o trijumfu velike književnosti.

Narod kome se priklonio Peter Handke, preskočivši vlastitu sjenku, mora najdublje poštovati njegovu odluku. To je odluka zapadnog individualiste, i to je velika korekcija odnosa kojeg je Zapad koristio u svojoj uprošćenoj podjeli dobra i zla gdje smo mi, mali Rusi, označavani kao loši momci.

Posle te nagrade, koliko je meni poznato, u njemačkoj štampi se sve češće pojavljuju naslovi koji traže da se preispita uloga Njemačke i čitavog Zapada devedesetih i da se imenuje ono što je tada bilo implementirano, a što se u suštini zove novo kolonijalno osvajanje. Dakle, nije to važno samo za našu čast i dušu, već se sad pokreće ideja o tome da te devedesete uopšte nisu bile onakve kakvim su ih prikazivali na Zapadu. Šta li će u Beogradu da rade kada im se vrati onaj Miloševićev govor koji su svi prezirali, a u kome je govorio sve ono što se desilo kasnije. To je ona ideja smisla za realnost. U Sarajevu se to zvalo „oko, budimo realni“, a u ovom dijelu svijeta je ta realnost koja ne postoji. Nas pozivaju da budemo realni u odnosu na nešto čega nema, jer mi možemo da iskočimo iz prostora, ali iz vremena ne možemo. U protoku realnog vremena, kako ga nazivaju ovi strimeri i kompjuteraši, mi nemamo izbora i ta realnost je nešto što objektivno ne postoji. Priziva se nešto čega nema.

Da Vas podsetimo:  Utakmice u košarci u Kraljevini Jugoslaviji

Završetak dvadesetog vijeka nije bio hepiend za srpski narod. Iz velikog broja pobjeda naglo se pretvorio u neočekivani brodolom. Dugo je trajala naša borba za slobodu, kao što je za vrijeme osmanske vladavine dugo trajao život u hibernaciji, ali je naša kultura očuvana u manastirima. Nakon ustanaka i oslobođenja od Otomanske imperije početkom 19 vijeka, srpski narod prednjačio je na Balkanskom poluostrvu u razvoju demokratije i kulture, sa mukom očuvao suverenost, već imao liberale, ljevicu i desnicu, što znači da je za razliku od naših zapadnih susjeda njegov politički život bio dinamičan i odvijao se izvan dometa klerikalnih mehanizama, što nije slučaj sa Hrvatima, muslimanima ili Bošnjacima. Srpski narod je svaku pobjedu skupo platio. Bio je na pobjedničkoj strani u balkanskim ratovima, kasnije izgubio milion i četiristo hiljada ratnika u evropskom ratu za civilizaciju, kako je borbu u Prvom svjetskom ratu nazvao maršal Klemanso. Sa dva antifašistička pokreta u Drugom ratu izgubio još jedan milion stanovnika i bio brutalna žrtva njemačkog i hrvatskog nacizma i transnacionalnih obavještajnih podvala Velike Britanije. Prije neki dan mi je došao do ruke jedan podatak koji ranije nisam znao, a želim da ga podijelim sa vama. Prvi gerilski otpor pružen Hitleru bio je otpor Draže Mihailovića koji je pobjegao iz Doboja, došao u planinu, jedan dio ekipe prebacio na Taru, i tamo je počela prva gerilska borba. Čime je bio zanesen? Bio je zanesen Atlantskom poveljom, dakle, onih četrnaest tačaka koje je Vudro Vilson zacrtao sa sivom eminencijom njihove politike, izvjesnim pukovnikom Hausom, i tih četrnaest tačaka povelje su bile svjetlo u zatamnjenoj Evropi. Kasnije će se pokazati da sve ono što je Hitler htio, sve što je naumio i sve što je već osvojio, završili su Anglosaksonci u današnjem postupku. Dakle, želja da se kontroliše vardarsko-moravska dolina ispunjena je izgradnjom kasarne na Kosovu. Sve ono što su romano-germani zamislili, to su izveli Amerikanci i njihova anglosaksonska braća.

Kada je nedavno, u Poljskoj, obilježen početak Drugog svjetskog rata, tamo su bili pozvani Njemci koji su započeli taj rat, i Hrvati. Nije bilo Rusa i Srba. Organizatori obilježavanja Hitlerove invazije na Poljsku ne samo da su preskočili istorijsku činjenicu da se aneksija Češke republike desila godinu dana prije dogovora Molotov–Ribentrop i da je Hitler za aneksiju Sudeta imao prećutnu saglasnost Engleske i Francuske. Šta bi bilo da su se, recimo, Englezi i Francuzi već tada suprostavili Hitleru? Da li bi Drugi svjetski rat bio tako krvav i da li bi bolest i opsesija jednog naroda od Bizmarka do Hitlera mogla da se odvrati od snova prisvajanja Krima, moravsko-vardarske doline, kontrole puta do Tesalonikija i Bliskog istoka? U magičnom podzemnom svijetu je uvijek postojala ista sila koja je Njemce huškala protiv Rusa, a Ruse protiv Njemaca, i u oba rata, u stvari, izveden je isti scenarij da bi se na kraju došlo do ovoga do čega se došlo, ali onda slijedi ta greška – pogrešna investicija. Naime, obogatio se mali broj Amerikanaca, ali je digao Kinu na noge i ona postaje nezaustavljivi ekonomski džin. Ni rat ne može da ih poljulja na toj poziciji.

Kako da ih odvratimo od redovnog bombardovanja naše prestonice i gradova u Srbiji i Republici Srpskoj? Da li je prekjuče preminuli genije fizičar upravo njihova žrtva? Mi ne možemo da tvrdimo da jeste, ali možemo po procentu da izrazimo kako su ljudi koji stradaju direktno vezani za njihova zla djela. Zašto onda ne i onaj kojeg oni usvoje kao svog, jer su prepoznali novog Teslu ili novog Đokovića, ili bilo koga? Sve što se u istoriji desilo plaćali smo mnogo skuplje nego što je trebalo, ali izgleda da smo morali. Na ušću Save i Dunava, uz drumove na kojima još uvijek stoji glavni grad Beograd, njega su redovno bombardovali njegovi saveznici. Posljednje u nizu bombardovanja bila je agresija sa kraja devedesetih i zvala se „milosrdni anđeo“. Ovaj put, za razliku od ostalih kolonijalnih osvajanja, pod firmom ljudskih prava i zaštite civila u građanskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Bombardovana je Srbija i Kosovo i Metohija, kolijevka naše kulture, odmah je uspostavljena druga po veličini vojna baza NATO pakta i ostvaren je stari romansko-germanski san o vojnoj kontroli vardarsko-moravske doline.

Dakle, u realnom vremenu se odvijaju sve dezintegracie, živi tokovi ili lajv-strimovi emituju milione subjektivnih doživljaja svijeta, a ljudi prevareni kao da stoje uz vašarski cirkus i traže kuglicu ispod šibica, ne shvataju da je realno vrijeme ne samo jedan od rijalitija u kojeg bulje i navikavaju se da budu nadzirani, nego da se za to vrijeme odvijaju velike pljačke širom svijeta, i u našim zemljama. To je nedavno otkrio i sam predsjednik Amerike koji je saopštio svijetu da američke trupe u Siriji ne ratuju nego mjesečno inkasiraju 70 miliona od dobiti sirijske nafte. Mislim da ni za vrijeme Džingis-kana nije tako direktno stavljano do znanja da mi jednostavno treba da pratimo ono što dobijamo u slomljenom vremenu. Slomljeno vrijeme je ono koje nama daje pristup tom realnom vremenu kojih ima milion, pa šta je onda realno vrijeme u našem životu. I to smo izgubili, a onda se na kraju sve završi kao u filmu „Andergraund“ – ljudi žive u podrumu, postoje ljudi koji opserviraju, jednog dana majmun uđe u „tenak“, razbije zid, onda oni izađu napolje i umjesto da prepoznaju realnost, oni nalete na fikciju. Upravo se to nama danas dešava i iz tog vremena mi ne možemo da pobjegnemo.

Dakle, ako se brzo vratimo u devedesete vidjećemo da je duboka vjera u kraj istorije zamijenjena današnjom vjerom u duboku državu. Svi govore uglas protiv Nobelove nagrade, pošto je književnost za njih samo jedna od ideoloških zastava, nikako uzvišena umjetnost. Sve to ipak stiže u sferu arhetipske podjele i sudara dvaju struja – jedne koja vjeruje u vječnost svakidašnjeg života i druge, konzervativno religiozne, koja vjeruje u vječnost duše. Zato bi dobro bilo da vam iščitam neke od napada koje su izvele naše komšije:

Reuf Bajrović: „Handke je dobio Nobelovu nagradu zbog svoje islamofobije kao jedan od retkih koji je prepoznao da Milošević ponovo pravi Evropu hrišćanskom i velikom“.

Edin Hajdarpašić: „Razlika između Handkeovog ‘dela’ i njegove ‘politike’ je, da se tehnički izrazim – sranje. Odložio je druge projekte kako bi objavio i promovisao djela koja su zapravo odbrana srpskog nacionalizma.“

Teuta Skenderi: „Ove godine odluka Nobelovog komiteta dokazala je da pisac po imenu Ismail Kadare zapravo nikad nije ni imao šansu.“

Ed Vilijam (u Gardijanu): „Handke negira postojanje koncentracionih logora u BiH 1992. On je apologeta genocida izvršenog u srcu Evrope“.

Slavoj Žižek: „Apologeta ratnih zločina dobio je Nobelovu nagradu“.

Aleksandar Hemon: „Odluka da Nobela dobije Handke podsjeća me na vic u kom momak uđe u bar s govnetom u ruci i pohvali se društvu za šankom: ‘Eto u šta umalo da ugazim’“.

Andrej Nikolaidis: „Peter Handke, osim što je Nobelovac, jeste i klasični moralni idiot.“

Ovo samo govori o tome u kojoj mjeri oni nisu u stanju da artikulišu i povjeruju u ideju da je jedan čovjek iskoračio iz svoje literature, ušao u svijet istorije i vratio se njoj, a da su u Švedsku akademiju, sa mijenjanjem kadra, došli mladi ljudi koji vole njegovu literaturu.

U vremenu kada su nagrade postale važnije od onih koji ih primaju, najviše zbog brzine kojom se ti propagandni filmovi odvijaju, Handke je vratio ličnost i djelo na pozornicu. Učinio je to bez dodvoravanja javnom mnjenju, toliko karakterističnog za naše liberale i njihovu braću i sestre na Zapadu i na Istoku. On je vratio dostojanstvo liku i djelu, kako se nekada govorilo – jedinstvu djela i ličnosti, i nije slučajno da je dodjela Nobelove nagrade kod fakir-fukare širom Balkana probudila trijumfalizam slugu koje su uglas grunule na Handkea. To su tipovi koji u stvari nisu pročitali nikakvu knjigu, najmanje Peterovu. Oni mi liče na one ribe sa dna mora: kada ribari izvuku mreže i vide da sabljarka u čeljustima nosi smežuranu koka-kolu.

Ako Željko Komšić govori o Handkeu, prvo se čovjek pita kakve veze on s njim ima i onda shvatimo da je to ideološka veza. Ali ne smijemo zaboraviti da je on čovjek koji jako liči na tu istu ribu koja je progutala dvolitarsku flašu koka-kole i da mu ona stoji u grkljanu i da prosto nema dovoljno vazduha da pravilno rasuđuje ni o istoriji ni o Nobelovoj nagradi.

Hvala vam.

Emir Kusturica
Izvor: iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime