Petooktobarsko iskustvo

Kada se neko uhapsi pod optužbom za špijunažu, to je uvijek medijski događaj ne samo u zemlji gdje se hapšenje dogodilo. Istina, najčešće se radi o stranom diplomati, koji je prekoračio granice diplomatskog ponašanja, pa se, poštujući njegov imunitet, sve završi otkazivanjem gostoprimstva. Ubrzo uslijedi kontramjera zemlje čiji je diplomata obavještajac uhapšen. Kada su u pitanju vlastiti državljani, oni se ili ne pominju ili se pomenu sasvim uzgred. Izuzetak su čuveni slučajevi, kao što je bio Olrih Ejms, službenik CIA osuđen na doživotnu robiju zbog špijunaže za sovjetsku stranu.

Ipak, hapšenje Čede Čolovića u Beogradu, optuženog da je radio za hrvatske obavještajne službe, dobilo je veliki publicitet. To je, u kontekstu zategnutih srpsko-hrvatskih odnosa, i razumljivo. Tim povodom mediji se ovih dana prisjećaju još poznatijeg spektakularnog hapšenja generala Momčila Perišića zajedno sa Džonom Nejborom, akreditovanim predstavnikom CIA u Beogradu. Kako god se suđenje Čoloviću završilo, on je jedan nesrećnik kojeg je, da li strah ili neki drugi motiv, doveo u fokus rada domaće obavještajne službe. Akciju bi, u svakom slučaju, trebalo pozdraviti, jer Čolović sigurno nije jedini koji bi po navedenom pitanju mogao odgovarati, ali bi daleko efektnije bilo da je, zajedno s njim, uhapšen i hrvatski operativac koji ga je kontaktirao i informacije preuzimao. Čolović više djeluje kao pion, a ne špijun.

Ova akcija ujedno je i poruka drugima da se u Srbiji ne može tek tako subverzivno djelovati. U navedenom kontekstu mediji Srpske i Srbije pišu o vrlo oštrom reagovanju premijera Vučića u Donjoj Gradini, gdje je bio prisutan povodom obilježavanja 75 godina od stradanja Srba u zloglasnom ustaškom logoru. Vučić je, naime, Mladenu Ivaniću, srpskom članu Predsjedništva BiH, skrenuo pažnju da je Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH (OBA BiH) zavela operativno istraživanje na teritoriji Srbije i da bezbjednosne službe Srbije to neće tolerisati, već će bosanske špijune na tlu Srbije hapsiti.

Kako je Vučićeva ljutnja procurila do medija, mediji Srpske i Srbije zainteresovali su se za rad ove agencije, koja se pominje periodično, kako koja afera o prisluškivanju izbije u javnost. Posljednji put je to bilo nedavno, u okolnostima sukoba glavnog tužioca Tužilaštva BiH sa ministrom bezbjednosti i direktorom OBA.

Pažnju javnosti privukla je operacija koja se pod nazivom „Vrelina“ pripisuje ovoj obavještajnoj agenciji, a pominje se i pod nazivom „Vruća kasna jesen – rana zima“, što može ukazivati i na njeno vremensko određenje. Suština operacije svodi se na novi nasilni pokušaj preuzimanja vlasti u Srpskoj, koji bi trebalo da se pokrene na banjalučkim ulicama krajem novembra i početkom decembra. Znači da su izbori, kao legitiman način za smjenu vlasti, u BiH su marginalizovani. Prednost se i dalje daje „nezadovoljnim građanima“, njihovim „nenasilnim protestima“, koji se uvijek završe nasiljem, što smo mogli vidjeti na ulicama nekih nesrećnih zemalja gdje je uspjela obojena revolucija, to najnovije čedo zapadne demokratije.

U Beogradu i Banjaluci taj izum, i pored nekoliko pažljivo isplaniranih pokušaja i njihovih verifikacija u stranim ambasadama, nije prošao. Izgleda da nam je 5. oktobar bio dovoljan nauk. Što bi rekao Sokrat: iskustvo je najbolja škola, samo je školarina vrlo skupa. Šta nam sa iskustvom 5. oktobra mogu uraditi strani špijuni i njihovi pioni? Apsolutno ništa.

Predrag Ćeranić

pravda.rs