Pirotska „vijagra“ dobija muzej: Niko ne zna kako je nastala, a sada će svi moći da vide sa čime se pravila

1
127

Tokom mesec dana sušenja, kobasica se više puta skida i „pegla“ flašom zbog čega je dobila naziv.

Foto: 24sedam/Maja Kostić

Proizvođačima, ali i gurmanima i ljubiteljima jedinstvenih gastronomskih specijaliteta kakvi su pirotska peglana kobasica, beli sir i kačkavalj, ponovo će se, posle pauze od dve godine zbog kovida, pružiti prilika da na Sajmu peglane kobasice poslednjeg vikenda januara uživaju u jedinstvenim specijalitetima toga kraja.

Peglana kobasica je tradicionalni proizvod iz Pirota u kombinaciji kozjeg, ovčijeg i goveđeg mesa, prirodni začini, meso se obrađuje, odstranjuju se sve neželjene primese i masnoće. Tokom mesec dana sušenja, kobasica se više puta skida i pegla flašom, zbog čega je dobila naziv “peglana”, a zbog svojih afrodizijačkih svojstava znaju je i kao “pirotsku vijagru”.

U domaćinstvu pirotskog ugostitelja Dalibora Tošića već pola veka pravi se po istoj recepturi.

– Proces kreće od mašine za mlevenje. Ubacuje se čisto mesto, prirodni začini kao što su beli luk, paprika, biber, so. Nema nikakvih dodataka, aditiva, konzervansa, pojačivača ukusa. Meso se melje i meša. Posle toga ide u vakuum punilicu. Preko punilice ide u poluautomatsku klipsaricu. Puni se u obliku slova U. Vezuje se klipsama i ide na sušenje u komoru za zrečnje i sušenje kobasice – priča nam Dalibor Tošić.

Faza sušenja i zrenja traje oko 30 dana i u toj fazi kobasica se desetak puta skida i pegla flašom.

– Kod nas u porodici, meni je otac po profesiji mesar, radi se pedeset godina i više, recepturu nismo menjali, tako da je to neka porodična receptura naše porodice – priča Dalibor.

Dalibor Tošić planira pravljenje muzeja peglane kobasice Foto: 24sedam/Maja Kostić

Ono što se sa godinama promenilo jeste, kako kaže, sam način izrade. Proces mešanja mesa nekada je bio mukotrpan posao, a danas su ga preuzele mašine.

Da Vas podsetimo:  Ostavili bečki raj i došli u srpsko selo

– Tad je bilo veoma teško da se radi peglana kobasica uopšte, i uopšte način življenja je bio veoma težak s obzirom da nisu imali mašine. Ono što je kod te peglane kobasice najteže je bilo ovo mešenje mesa, umešavanje sa začinima, to je sada najlakše. Ovo je mašina, evo je upravo ispred mene, koja vrši mešanje mesa, tako da menjaju se stvari. To su opet neke civilizacijske tekovine 21. veka – otkriva nam Tošić.

Foto: 24sedam/Maja Kostić

On je, međutim, želeo da sačuva uspomenu na tradicionalni način pravljenja ovog specijaliteta. Počeo je da prikuplja ono što su stari koristili za izradu i napravio je Muzej peglane kobasice.

– Što se tiče tačno kada je peglana nastala, to niko ne zna, a s obzirom da postoji jako veliki broj predmeta koji su se koristili na Staroj planini, ne samo za izradu peglane kobasice, nego uopšte u domaćinstvu, mi smo prethodnih deset godina prikupljali te predmete. Ovo je privremena postavka muzeja, u planu nam je da otvorimo muzej gde će moći posetioci da dođu da se upoznaju sa načinom izrade i uopšte kako su ljudi živeli na Staroj planini pre nekih stotinak godina – ističe Dalibor koji će se sa svojom boemskom potkovicom prestaviti in a Sajmu koji se održava ovog vikenda.

Peglana kobasica treći je proizvod tog kraja, posle kačkavalja i ćilima, kome je Zavod za intelektualnu svojinu dodelio oznaku geografskog porekla.

Autor: Maja Kostić

1 KOMENTAR

  1. Po svemu sudeći, „peglanu kobasicu“ je u Srbiju i u Leskovac, doneo neki gastarbajter -ili više njih, -povratnika iz Južne Nemačke ili Švajcarske. Ona sigurno nije kao prva nastala u Srbiji jer se u literaturi pominje -doduše kao „presovana seoska- bukvalno prevedeno „zemaljska“ lovačka kobasica“ (Landjäger Wurst) još u 19 veku. Potekla je iz dela današnje Južne Nemačke koje su naseljavali pripadnici plemena Alemani, današnji Nemci, čiji su se sunarodnici, još u 12 ili 13 v eku, valjda istovremeno sa Sasima, bili dokopali Srbije. Od pripadnika ta dva nemačka plemena nastali su u srpskom jeziku čuvene „bitange“ (od reči bitte -molim i danke -hvala) zatim „bisage“ (dva džaka obešena o samar sa obe strane konja, mazge ili magarca -Bisäcke)) ali i „alamunje“ od imena plemena Alemani itd. Kobasica se pravi od dobrog svinjskog mesa „spakovanog“ u svinjskim crevima, suši se na dimu tako da je i bez hlađenja dosta trajna, pa su je rado koristili radnici u polju i lovci, poljočuvari, žandari itd. Naravno da je vremenom kroz određene začine ta kobasica prilagođavana ukusima lokalnih potrošača. Međutim, nije tačno razjašnjeno zašto se presovala da od okrugle postane pljosnata -kod nas naknadno nazvana „peglana“ kobasica. Neki tvrde da je, navodno, tako zauzimala manje mesta u torbici u kojoj se nosila hrana kod radova u polju isl. Nemci i proizvođači „presovanih kobasica“ iz drugih zemalja su za razliku od naših tobožih „pronalazača“ ili „izmislitelja“ peglom „presovane“ kobasice, koristili dosta proste prese u kojoj su kobasice ostajale stisnute u trajanju od 12 do 24 sati. Ima je i u Elzasu -delu između Francuske i Nemačke itd. Taj neko koji je u Srbiju doneo takvu kobasicu, očigledno nije imao presu pa je koristio- običnu, valjda neku težu peglu. Zahvaljujući novinarima, pa i lokalnim i nadregionalnim TV stanicama, nastala je priča o „peglanoj kobasici“ kojoj se pripisuje sve i svašta- čak i mogući uticaj na potenciju muškaraca. Naravno, ničim dokazano, kao i nedokazani bolji ukusi zbog „peglanja“ jer je važan sadržaj, vrsta i kvalitet mesa i začina u crevu kobasice a ne da li je peglanaq, presovana, stiskana itd. ili nije. Kako znam, niko još nije u Srbiji ostvario „autorsko pravo“ -ili patent na pomenutu „peglanu kobasicu“ -ali je nastala lepa priča -sve u cilju bolje prodaje inače u Srbiji dosta skupe kobasice, prilagođene srpskom lokalnom i širem ukusu kupaca.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime