Pisma sa sela kog više nema: Rumeni, ženi zvanoj hrabrost

0
124
Rumena Ljubić (foto: in4s.net)

Piše: Emilo Labudović

Odavde do Vas jedva da ima tri – četiri sata hoda, ali onog dok su noge još bile „kadre stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“, i, da je ovo još uvijek ono doba kad mi je Peć bila na pragu od kuće, došao bih Vam u goste. Ne toliko da Vas ohrabrim jer Vi ste svoju hrabrost pokazali i dokazali samim ostankom u tom osinjem gnijezdu, već da popijemo kafu i odćutimo sramotu ovoga doba. Jer, gospođo Rumena, svijet se odavno više ne rumeni od stida i ne zna za sramotu. A da zna, kao što ne zna, digao bi glas protesta zbog nasilja koje se uporno ponavlja i kojim bi htjeli da Vas uplaše i natjeraju da odete. Da ode poslednji Srbin iz jednog od nekad najsrpskijih gradova na Kosmetu, grada koji se dičio Patrijaršijom i najstarijim tragovima srpske kulture na tom prostoru.

Ćute, profesorice Rumena, ćute sramno i ogavno, tolike međunarodne organitacije i asocijacije koje se, tobože, zalažu za elementarna ljudska prava. Ćute jer, izgleda, pošto ste Vi Srpkinja, ta prava ne važe za Vas. Ćute, jer danas je moderno, prihvatljivo i, da se izrazim rečnikom tih savremenih „pravobranitelja“, cool Srbe tretirati kao otpad od ljudskog roda. „Psima i Srbima ulaz zabranjen“, zvuči li Vam ovo poznato, profesorice? Ćute Sonja Biserko, Tea Gorjanc Prelević, Draginja … i čitava kolona „borkinja“ (eto, i na ovo unakazivanje jezika smo primorani) za prava žena jer, Vi kao Srpkinja ni na taj status nemate pravo. Vi ste, kao i sav narod naš, na krst razapeti i predodređeni da budete žrtva jer se, kao ni Vi, „ne šće u lance vezati“! Na Vaše prozore, opet i opet, nijesu nasrnule bitange i vucibatine koje su iz kojekakvih rugovskih vukojebina (oprostite što psujem, ali i to je srpski) naselile Peć do neprepoznatljivosti. Ne, kamenom i mržnjom potegli su Vaši najgori đaci. Oni kojima ste, zarad bratstva i jedinstva, gledali kroz prste i onda kad se čestito nijesu umjeli ni potpisati, ali su, iz istih razloga, napredovali i sad kroje svijet u kojem od tog bratstva nije ostalo ni traga. Samo srča, paljevine, pohare, silovanja i nasilje… i mržnja kojoj nema mjere niti primjera u novijoj istoriji Evrope.

Da Vas podsetimo:  Арбанашка беса: Шиптари су вековима потескивали Србе из Старе (Праве) Србије

Put koji vodi do Peći i do Vas se, evo neki dan, ne nazire. Brajenicu i Mokru je magla uvila u svoje povjesmo a od jutros pada i snijeg. Prerano, čak i za ovaj kraj, ali u vremenu u kojem je sve poremećeno i naopako, i priroda je, izgleda, pobrkala kalendar. I duva, duva sa sjevera, oštro i studeno. Mogu samo da zamislim kako, kao vuk sa Prokletija, zavija kroz Vaše polomljene prozore. Ali, znam da Vi ne hajete i da trpite, smjelo i odvažno, srpski, u inat svima i svemu. Trpite i prkosite jer ste na svome. U svojoj zemlji, u svome gradu i u svom stanu. I u svom svijetu u kojem ste, gospođo Ljubić, gajili i nesebično dijelili LjUBAV, čak i za one koji danas, sramno i kukavički, nasrću na Vaš mir i na Vaše prozore. Na Vaših devedeset godina koje bi, čak i u najzabačenijem budžaku Afrike, bile za poštovanje. Ali, šta je Afrika prema onome na šta danas liči Vaša i moja Peć?!

Kroz Vaše polomljene prozore danas duva promaja, studena i prijeteća. Duva i Vašom plemenitom dušom, gluvom od samoće, jer na Vaša vrata više ne kuca niko. Usred ste grada, ali bez komšija, bez ikog ko bi Vas, makar i na albanskom, pozdravio onako dobrosusjedski i pozvao na kafu, odmijenio Vas od trgovine ili se postarao za ogrijev. Ne, Vašom samoćom danju i noću laju psi i reže divlje i u krv ogrezle zvjeri, zvjeri koje bi da Vas obestrve kao što su obestrvili čitav naš narod koji je živio tamo.

Promaja koja duva kroz Vaša polomljena stakla je ona ista koja, evo vjekovima, duva kroz „vrata naroda“ i kojoj smo, kao narod, vazda bili na udaru. Na vjetrometini i na putu onima koji bi najradije da nas nema. Ali, ima nas i biće nas, gospođo Rumena, sve dok je takvih kao što ste Vi. I neka Vas Bog poživi i neka Vam da snagu da izdržite najduže što se može, i od života duže. Možda promaja koja svira kroz Vaš opustjeli stan, prepun uspomena na Vašu rodbinu i komšije, na generacije i generacije Vaših đaka, među kojima su i oni koji Vas nišane iz mraka, jednog dana provedri i horizonte onih koji se zaklinju u pravo svih na život dostojan čovjeka. Onih od čijih se krokodilskih suza nad pravima žena ovih dana ne može živjeti. Onih, naročito iz zemalja koje na sve strane mašu barjacima demokratije, koji dan, noć, lažu i obmanjuju kako je taj tamni vilajet u koji su pretvorili Vaše i naše Kosovo sredina u kojoj su svi jednaki i svi imaju jednaka prava. Možda, jednom, i njihovo nebo porumeni od stida i griže savjesti, ali…„Srbima i psima ulaz zabranjen“, sjećate li se, profesorice Rumena!?

Da Vas podsetimo:  Milijana Baletić: I od Srba – nož u leđa Srbima

http://in4s.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime