KiM – budućnost u kojoj nas nema

0
970

U uslovima u kojima žive kosmetski Srbi samo je jedno pitanje pred nama: koliko će ko da izdrži?

Nema-nasMnogo bure na Kosovu i Metohiji izazvala je vest o predlogu direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju, upućenog Ministarstvu obrazovanja, nauke i tehnološkog razvoja, da Vlada Republike Srbije u tehničkom mandatu donese odluku o ukidanju svih deset fakulteta Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici i osnivanju Integrisanog univerziteta. Na Prištinskom univerzitetu smatraju da je to korak ka integrisanju ove ustanove u takozvani „kosovski“ sistem, a iz Kancelarije za Kosovo i Metohiju poručuju da je u javnost izašlo nekakvo nepotpisano saopštenje bez pečata, iz čega je prizišao čitav niz spekulacija. Na Kosmetu je ta priča i dalje aktuelna.

Priče oko Prištinskog univerziteta i priznavanje „kosovskih“ diploma dolaze u isto vreme. Bez obzira što iz Beograda poručuju da je Prištinski univerzitet stub opstanka srpskog naroda na Kosmetu, nama se nekako čini da je i sama ta priča oko integrisanja bila priprema terena i da će do toga doći. „Kosovske“ diplome od pre nekoliko dana važe u centralnoj Srbiji i pečat neće biti – bar ne u početku – tzv., „države Kosovo“. Nama sasvim dovoljno za uvod u dobro poznatu priču kako ta integracija neće značiti da priznajemo tzv., „državu Kosovo“. To slušamo sa svakim novim ustupkom Prištini. Ako integrišu Univezitet, šta će biti sa osnovnim i srednjim školama?

Mi se trenutno najviše bojimo zvaničnog Beograda. Albanci i međunarodna zajednica nam ne mogu ništa uraditi što već nisu. Sem zla, od njih ništa drugo i ne očekujemo, ali od zvaničnog Beograda, Boga mi, očekujemo.

Nema-nazad
Sa jednog od pretesta u Kosovskoj Mitorvici / Foto: KM Novine

Iskušenja koja smo imali i preživeli posle povlačenja srpske vojske i policije ni jednim delom nisu strašna koliko činjenica da sve što ima veze sa Srbima i državom Srbijom na Kosovu i Metohiji takozvanoj državi Kosovo predaje zvanični Beograd. Jedno je kada ti otimaju, drugo kada daješ svoj pristanak – odatle nema nazad.

DA LI JE UNMIKOV PEČAT PUT DO KOSOVSKOG?

Uoči novih parlamentarnih izbora u Srbiji, Srbi sa Kosova i Metohije se i dalje pitaju da li ima nekog na srpskoj političkoj sceni ko je spreman da potpuno preokrene dosadašnju politiku prema Kosmetu? Politika koja se vodi poslednjih deset i više godina ništa nam dobro ne donosi. Jedno su parole na predizbornim mitinzima, stvarnost je na Kosovu i Metohiji potpuno drugačija.

Da Vas podsetimo:  Opšti muk ili o skrnavljenju srpskog groblja

Dvoje prosvetnih radnika iz Metohije su krajem prošle godine predali papire za odlazak u penziju. Sva papirologija je nedavno završena, i onda, kada su se ponadali novcu, stigao je dopis da moraju da prilože i potvrdu da ne primaju „kosovsku“ penziju po osnovu ostvarenog radnog staža sa naznakom da na potvrdi mora biti pečat Unmika. Raspitali se ljudi i doznali da takvu potvrdu mogu dobiti u kancelarijama ove misije u Kosovu Polju. Kada su te potvrde priložili, onda su od njih tražili da dostave i potvrde da na Kosovu ne primaju takozvanu starosnu penziju, koja iznosi 75 evra, i koju može da dobije svako ko ima više od 65 godina.

Stotine ljudi je proteklih godina otišlo u manju penziju za 15 i više odsto, jer im nisu priznavali potvrde kojima su dokazivali plaćeni doprinos za godine radnog staža koje im nisu evidentirane u penzionom fondu. Te potvrde izdavao je Unmik na osnovu uvida u dokumente koji su ostali u firmama gde su do proterivanja radili.

Polako se sve priznaje i toga se mi plašimo. Plašimo se da je pečat Umnika samo prelazno rešenje i da vodi ka pečatu tzv., „države Kosovo“.

Znate li da nam u Komercijalnoj banci u Gračanici za produžetak dozvoljenog minusa, na primer, traže i takozvanu kosovsku ličnu kartu? Kad pitate službenika zašto vam ona treba, oni promrse kroz zube da sve ide preko Prištine, pa treba i taj dokument.
Kad pominjem dokumente, ne mogu a da opet ne napišem neku reč o našim biometrijskim pasošima, koje nam izdaje Koordinaciona uprava Beograd, i koji ne podležu bezviznom režimu.

Priča da nam Nemačka neće priznavati pomenuti pasoš još jedan je šamar koji smo pretrpeli. Njihova „ambasada“ u Prištini je i do sada imala rigorozan stav kada su u pitanju Srbi koji traže vizu sa srpskim pasošem. Sada su otišli korak dalje, pa, ako hoćemo u Nemačku, moramo da imamo „kosovski pasoš“. Vest da su nas iz ambasada u Beogradu vraćali da vizu vadimo u Prištini nije novost, to šikaniranje prolazimo godinama. Ne rade to samo Nemci. Srbin sa Kosova ne može da izvadi ni grčku vizu u Beogradu, već samo u njihovoj kancelariji u Prištini.

Da Vas podsetimo:  Svoj na svome: Ko je Gara Jovanović, žena koja je na Sinjajevini zaustavila NATO vojnike

Znali smo da je Koordinaciona uprava samo prelazno rešenje, i da je pitanje dana kada će taj pasoš zbog ovog ili onog razloga posati nevažeći, odnosno kada će nas uceniti „kosovskim pasošem“ – i evo počelo je.

NEDELjKOVIĆI NISU IZDRŽALI

Nas ne zanima zašto je tako moralo da bude. Ako je Vučić i naš premijer, Nikolić predsednik, Dačić ministar inostranih poslova, hoćemo isti tretman kao bilo koji drugi građanin Srbije – hoćemo ista prava. Opravdanja nema. Strašno je kada gledate kako Stiven Sigal dobija pasoš koji je vredniji od vašeg. Čovek koji je podržavao bombardovanje SRJ i sve one čije zlo već decenijama trpimo.

20
Srbi prognani tokom marta 2004. godine. / Foto: Novosti

Politika koja se vodi možda će nekada doneti i nama neki mali boljitak, možda mi ne umemo trenutno svu tu mudrost da prepoznamo, ali se bojim da na Kosovu i Metohiji od Srba neće ostati niko da taj boljitak oseti. Strah da nećemo uspeti da opstanemo, jer su zbog Briselskog sporazuma iskušenja postala neizdrživa, svakim danom je sve veći, i u budućnosti, koju nam na silu nameću, prosto ne možemo da vidimo sebe.

Porodica Nedeljković je do pre mesec dana živela na samom ulazu u Laplje Selo. (To je drugo po veličini srpsko selo u centralnom delu Kosova i Metohije.) Njihovo dvorište se bukvalno graniči sa magistarlnim putem Priština-Skoplje. Ko je god u proteklih 17 godina prošao pored njihove kuće zapitao se kako ti ljudi tu žive, kako podižu decu, kada sa tog puta svako zlo može da ih snađe. Zanimljivo je bilo to što, kada kuću gledate sa magistralnog puta, stičete utisak da u njoj niko ne živi. Roletne spuštene, terase puste – kuća deluje potpuno napušteno. Kada skrenete u selo, vidite deo kuće i dvorišta koji su okrenuti ka srpskim domaćinstvima, i tu je potpuno druga priča. Tu su dečije igračke, tobogan, bicikla, u letnjim mesecima i bazen. Tu sam porodicu Nedeljković redovno viđala – u delu dvorišta u kome smeju da se kreću. Šta se pre mesec dana desilo?

Da Vas podsetimo:  Iz izbegličke kolone: Sestra i ja smo ugledale oca, stajao je na mostu i plakao, plakale i nas dve

Nedeljkovići su prodali kuću i okućnicu i napustili Kosovo. Imanje od jednog hektara prodato je za ogroman novac. Oni nisu prva porodica koja je prodala imanje u Lapljem Selu.

Sećam se da je ujesen 1999. godine kružila priča da su Albanci Nedeljkovićima ponudili tri miliona maraka za to isto imanje. Nedeljkovići su odbili i rekli da nije na prodaju. Živeli su 17 godina u toj kući i čekali da nešto krene nabolje. Nisu trpeli da bi za imanje dobili više novca, da bi profitirali. Cena njihovog imanja je uvek bila visoka – sada su dobili manje od pomenute sume – samo su čekali da mogu da podignu roletne na drugoj strani kuće i izvedu decu u onaj drugi deo dvorišta. Da ne strahuju da sa puta neko može da ih ubije.

Znate li koliko srpskih porodica to čeka?

Sve je više ljudi koji prodaju svoja imanja i odlaze. Odlaze ljudi i iz Metohije. U Velikoj Hoči se zna da će dve porodice sa decom do jeseni napustiti selo, već su obavestili nadležne u školi da će svoju decu ispisati na kraju školske godine.

Zato mislim da je besmisleno u uslovima kakvi jesu pričati o predstojećim izborima i nadati se nečemu.

Ne vidim nikoga na srpskoj političkoj sceni ko je spreman da preokrene dosadašnju politiku prema Kosovu i Metohiji. Taman i da dođe do promene vlasti, samo će se nastaviti briselska sapunica, a nama će jednom zabranjeno dvorište, deo sela, grad, deo Kosova i Metohije, zauvek ostati zabranjen. Ostajemo u getima da posmatramo svet iz svoje dimenzije obespravljenih i iznova, iznova ucenjenih da prihvatimo „državu Kosovo“. Ko je u Briselu te sporazume potpisivao postaje nekako nevažno pod teretom posledica koje će imati po nas koji na Kosovu i Metohiji živimo. U takvim uslovima samo je jedno pitanje pred nama: koliko će ko da izdrži?

Janja Gaćeša

Novi standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime