Pismo sa Kosova ili nikoljdanska zdravica

0
125

Nas je život na Kosovu i Metohiji naučio da trpimo. Tu je naša snaga i zato još uvek opstajemo. Problem je što to trpljenje sada prati najveći strah otkada znam za sebe

Piše:

Uoči Svetog Nikole u Gračanici, ali i Kosovskom pomoravlju, Štrpcu, Goraždevcu, narod je čekao u redovima ispred Komercijalne banke i Pošte da podigne novac. Službenici pomenutih institucija delili su ga dok su imali, ali nekoliko dana uoči praznika sav novac je podeljen. Razmenjivali smo međusobno vesti i saosećali sa ljudima koji slave slavu, a ne mogu do svojih primanja.

“Podigli smo platu u NLB Banci. Može samo na bankomatu. Uzeli smo evro za 16 hiljada dinara. Ne naplaćuju proviziju, samo, ne može svaka kartica – ne prima je bankomat“. Ovu vest je jedan bračni par podelio sa ljudima koji su čekali ispred Komercijalne banke u Gračanici, želeći da pomognu da i oni dođu do novca. Svi su počeli da pokazuju kartice i upoređuju sa njihovom. Odlazak na slavu ove godine, između ostalog, podrazumevao je i priču o tome kako su domaćini došli do para.

U centralnom delu Kosova i Metohije ljudi su odlazili do Kosovske Mitrovice. Mitrovčani su zvali i obaveštavali poznanike da novca kod njih još uvek ima, na primer. U Kosovskom pomoravlju, prodavci u srpskim sredinama robu su davali na veresiju, ali ima i onih koji su po novac odlazili u Bujanovac, Leskovac. Veresije je bilo i u ostalim delovima KiM južno od Ibra. Najveći problem imali su Srbi iz Metohije, oni koji nemaju auto, jer ne saobraća autobuski prevoz do Kosovske Mitrovice i dalje do ostatka Srbije.  “Tako je uvek kada su barikade“, kaže moj prijatelj iz Goraždevca. Isto kažu i Srbi iz Velike Hoče.

Bez nervoze

Zanimljivo je da nema preterane nervoze, ni pre praznika ni sada uoči novih. Trenutno je situcija malo bolja i može da se dođe do dinara. (U Komercijalnoj banci samo na šalteru, dok u poštama dinara ima i na bankomatima.) Gužve su jer, između ostalih, i mladi Albanci čekaju da podignu 5.000 dinara koje daje država Srbija. Ljudi strljivo čakaju zajedno sa njima i ne znaju da li će novca biti dok dođu na red, ali su mirni. Toliko je mnogo izjava vezanih za situaciju na severu i stiče se utisak da barikade nikada veću pažnju nisu privukle, ali slabo to narod pominje.

Da budem jasna, situacija na severu pokrajine se prati, svesni su ljudi da je ona teška – na Kosovu i Metohiji drugačija ne može ni biti dok se neka krupna promena na svetskoj političkoj sceni ne desi – ali nas dosta toga i buni. Pričaju ljudi međusobno, na primer, kako su mediji u ostatku Srbije – RTS konkretno – javljali da će se uputiti zahtev za povratak određenog broja srpske vojske i policije na sever Kosova. Jedni su tvrdili da samo pomenuta medijska kuća to javlja, drugi da su isto pročitali listajući ostalu štampu, da je i Eskobar pomenuo samo sever Kosova i da su u Politici to pročitali.

Da Vas podsetimo:  Republika Srpska ne sme da poklekne

Zanimljivo je da se ni barikade ne pominju mnogo, a fakat je da je zbog njih sve stalo kada su Srbi u pitanju. Pominju se u onom delu koliko je sve dodatno otežano i komplikovano. Posebno se ističe da su toliki Srbi pohapšeni, posebno iz Metohije, a nijedna se barikada nije napravila. (U Metohiji su dovoljna dva svedoka da se Srbin zatvori i osudi za ratne zločine ni kriv ni dužan, ili da mu se otme kompletna imovina, ali tih mučenika niko da se seti.) U stvari, pominje se sve ono što Kosovo i Metohiju deli na Srbe severno i južno od Ibra. Zbog priča o podeli KiM, razgraničenju, sluh nam je istančan toliko da svaku reč primećujemo, jer se direktno odnosi na nas.

Brojne nelogičnosti

Toliko je nelogičnosti i teško ih je prihvatiti. U sve sumnjamo. Kako da ne budemo takvi kada napuste institucije u Prištini, pa onda u njih ubace rezervni tim. Jesu li ih napustili ili nisu? Daleko od toga da smo protiv otpora teroru i represiji Aljbina Kurtija, ali on mora biti u svakom mestu gde i jedan Srbin živi. Ne moraju svuda barikade, ali neki vid otpora može i mora da postoji, jer ovo što mi trpimo ne može se rečima opisati. Ako se institucije napuštaju onda to treba da urade svi Srbi, ne samo oni na severu, i nema rezerve.

Albanska kuća sa zastavom i spuštenim roletnama u okolini Velike Hoče (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)

Zbog svega što su u Briselu do sada dali Prištini, prošli i sadašnji pregovarači, i načina na koji su to primenjivali na terenu – svoj narod svesno integrisali u institucije takozvane države Kosovo ukidajući pri tome, opet svesno, svoje institucije – skeptični smo prema svemu, i to sa punim pravom. Nas barikade na severu zbunjuju ili bolje reći zabrinjavaju. Osnovni razlog zašto se tako osećamo jeste Briselski sporazum. Mi i dalje isti branimo, na mitinzima, barikadama, insistiramo na Zajednici srpskih opština, zaprepašćeni šta o njoj i Rezoluciji 1244 kažu Nemci, Kurti… Mediji su preneli predsednikove reči izgovorene 21. decembra: “Uklonićemo barikade kada formirate ZSO“. A ostali zahtevi?

Jedan geto

Za Srbe na Kosovu i Metohiji, severno i južno, ZSO znači sva geta u jedan geto pod komandom Prištine, odnosno sve još mnogo gore nego što je sada, jer mi Albance poznajemo. Ponoviću po ko zna koji put – praštajete mi – njoj ne pripadaju Srbi iz Metohije, oni čiji je krst najteži. Ni mnoga druga sela u kojima Srbi svih ovih godina imitiraju život. I svaki put kada se njeno ime izgovori ti već odbačeni Srbi se iznova odbacuju. Albanci nam uz prećutnu saglasnost Zapada i Amerike i ovako zatiru tragove, zamislite šta će biti ako se ZSO formira. Na kraju krajeva mi i nismo važni, ali jeste zemlja kosovskometohijska, a mi se nje odričemo. Albanci su Briselskim sporazumom dobili više nego što su se nadali i otvoreno kažu da ih je briga za njega – ni pet para ne daju.

Da Vas podsetimo:  Batić Bačević: Hrvatsko-crnogorski čas istorije na brodu Jadran

Skepticizam koji osećamo počeće da nestaje kada jasno kažemo da Briselski sporazum i za nas više ne važi. Da se stanje na terenu vraća na vreme pre njega, pa u podrumima ćemo da radimo ako treba, šupama, kontejnerima, pod vedrim nebom. Da nema više podela na Srbe severno i južno od reke Ibar. Da će se, kao što kaže moja prijateljica, kada je neka muka miting održati i u Štrpcu, Šilovu, Goraždevcu, i da će na njega doći i Srbi sa severa pokrajine –  da svi budemo, ali zaista, kao jedan. Iz razloga da nam se narod ne plaši kao što je sada slučaj, da se okupljanjima na severu možda crta nova granica. Da na taj način šaljemo nekome nekakvu poruku.

Vlast opstaje, teritorija nestaje

Hajde da trobojku razvijemo u Štrcu, selima Sredačke župe gde još Srba ima i pokažemo da je, uprkos svemu, i dalje sve u našim rukama. Da ćemo prestati da se borimo za oslobađanje samo pojedinih uhapšenih Srba, već za svakog gde god da živi, uz svo poštovanje uhapšenima na severu. Verujemo mi predsedniku Srbije kada kaže da je Briselskim sporazumom kupio 10 godina mira, da je za to vreme usledio razvoj ostatka Srbije. Možda su vreme i mir kupovali i komunisti donoseći Ustav iz 1974. godine čuvajući njime bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda i narodnosti, a kako je nama bilo dobro je poznato, samo, nikoga nije bilo briga. Rezultat takve politike značio je toliko da se vlast održala, a teritorija nestajala.

Srbi sa Kosova i Metohije – narod, ne političari – zato ne mogu da se pomire sa takvim odlukama. Mnogi su savili tabak i otišli, a na toj zemlji Albanci se šire. Ostalo je još da pipke rašire po severu pokrajine, da se te zemlje dokopaju, jer to je i konačni cilj Briselskog sporazuma – obruč je već postavljen integrisanim prelazima na kojima su pripadnici kosovske policije.

Drveni krst i kivot sa moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog, poslednjeg srpskog vladara koji počiva na Kosovu i Metohiji (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)

Ljudi koje pominjem na početku teksta, te poštene duše, domaćine, što u redu čekaju da dođu do dinara da slavu proslave nisu mirni jer ih ne zanima situacija na severu ili šta će biti sutra sa svima nama. Nisu oni digli ruke od Srbije, već se plaše da je obrnuto. Oni mirno stoje svih ovih decenija i trpe. Nas je život na Kosovu i Metohiji, bez obzira ko je na vlasti, naučio da trpimo. Tu je naša snaga i zato još uvek opstajemo. To je sva filozofija. Problem je što to trpljenje sada prati najveći strah otkada znam za sebe. Znate, jedno je nositi se sa strahom od višedecenijskih neprijatelja koji su svako naše dobro zlom vratili, drugo je imati strah da će te sopstvena zemlja jednostavno odbaciti. Zbog tog straha su mnogi otišli u poslednjoj deceniji. Taj strah nas tera da se Bogu molimo da u novoj preraspodeli sveta budemo ruski interes, pa kako nam bude.

Da Vas podsetimo:  Stravična pretnja sarajevskim Srbima: Na spomeniku na Kazanima osvanula poruka – „Živi Caco u nama“

Slavkske priče

Završiću tekst pričom gostiju sa slave na kojoj sam bila. Dok je domaćin objašnjavao jednom delu gostiju kako je došao do para, pa onda do dimljenog šarana u uslovima kada je sloboda kretanja dodatno otežana – zadovoljan jer svi hvale njegov ukus – pažnju mi je privukla domaćica. Verovali ili ne, ona je učestvovala u razgovoru dela gostiju koji su se pitali šta će već na proleće biti sa Albancima. Potpuno nadrealna scena ako je uporedimo sa trenutnom situacijom na terenu, i u jednom trenutku u razgovor se uključuju svi gosti. Počeše da im “brinu“ šta će i kako će, pa ko će od Srba da se vrati i šta konkretno mora da se uradi. U razgovoru učestvuje i mladić od 20 godina koji radi u fabrici kod Albanca, i koji sa njima svakodnevno razgovara. On insistira na tome da će malo Srba da se vrati, u smislu džaba što će oni da odu. Razgovor prekida zdravica domaćina uz reči da je na nama da čekamo, i da će Sveti Nikola da pomogne. Krenu druga priča, a neko od gostiju reče da barikade mogu do februara.

To je značilo da moramo da se vratimo u surovu stvarnost i opet strah da sami ne zabrljamo nešto,  u trenutku kada je čvor počeo da se odvezuje. Zaista, osionosti kod samih Albanaca, običnih ljudi, za sada nema – drugo su institucije. Ako bi komentarisali njihove priče koje slušamo, njihovo razočarenje u “državu Kosovo“ i želju za odlaskom koja je začuđujuća i ne jenjava, onda razgovor sa slave ima smisla. Oni su mirni i ljubazni samo kada ih nešto plaši, a takvi su sada. Sve otvorenije govore kako su iskorišteni za planove velikih sila i kako ni njih niko ništa ne pita.

Vladarski tron unutar Visokih Dečana na kojem je poslednji sedeo kralj Aleksandar Karađorđević, osloboditelj Kosova (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)

Šta će iz svega ovoga izaći videćemo, i daj Bože da naši strahovi ostanu neostvareni. Mi samo želimo da, ako se visoka politika ne samo oko KiM već i celog sveta bliži završnoj fazi, Srbija igra – da se tako izrazim – na celoj teritoriji Kosova i Metohije. Sve ostalo za nas južno od Ibra je izdaja.

Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice

Naslovna fotografija: Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime