Pismo sa Kosova ili opstajanje u doba korone

0
996
Foto: Janja Gaćeša/Novi Standard

Za ovih 20 godina života u getu na sve nenormalno smo navikli. Snalazili smo se kako smo znali i umeli. Problem je što sada ne možemo ni tako

Na Kosovu i Metohiji je uveden policijski čas. Razgovor dvojice muškaraca ispred jedne od ukupno tri privatne (i jedine) apoteke u Gračanici, izgledao je ovako: „Ja  poštujem policijski čas države Srbije. Šta ću sad kad je Kurti i ovde zabranio kretanje“, pita svog poznanika, koji je već čekao u redu. „Ovako, imaš jedan sat popodne i od šest do 10 ujutru, ukupno pet sati. Dosta, koliko ‘oćeš“, kaže mu on. Svi ćutimo i čekamo da dođemo na red, jer u apoteku ulazimo po dvoje. (Sve se dešava sat vremena pre početka primene zabrane kretanja koja počinje u 10 ujutru – prvi je dan policijskog časa.) Odjednom, da ga tako nazovem, poznanik, nastavlja priču i okreće se ka čoveku koji mu je nekoliko trenutaka pre postavio pitanje:

„Malopre me pitali novinari što sam došao u poštu, na sabajle napali. Da podignem minimalac. Da kupim ocu lekove. Zato sam došao, tako sam im rekao. Rekao sam i da ništa na recept ne dobija, a 40 godina je radio i sve svoje obaveze državi izmirivao. Dok sam čekao, pretrnuo sam da li imaju para – znaš da često novca nema – jer lekove moram da kupim, a sad brinem da li lekova ima. I ti, što mi pomenu taj policijski čas na ovu nervozu. U getu uveden policijski čas, ne jedan, nego dva. Ima li to još negde na ovom belom svetu? Šta je ostalo a da je gore od ovoga?“ Odgovori mu jedna gospođa: „Zatvor u takozvanoj državi Kosovo zbog njegovog nepoštovanja i, možda, smrt“.

Iskreno, nisam nameravala da pišem o novonastaloj situaciji sa koronavirusom. Nisam paničar po prirodi. Znam da će i ovo proći, i biće onako kako je rekao Bog. Odrastali smo sa policijskim časom, dve decenije živimo izolovani, i nije neka velika promena nastala na koju moramo da se navikavamo. Stanje u zdravstvu sam više puta pominjala u svojim tekstovima i ono je žalosno – to se posebno odnosi na srpske sredine južno od Ibra.

Da Vas podsetimo:  Tužno i sramno, nažalost istinito .... Čudna vrednovanja u čudnoj Srbiji…

„NADA NAM U BOGA“
U trenutku dok pišem tekst, možda se narednih dana nešto promeni, ukoliko se neko od pacijenata javi sa simptomima koji ukazuju na eventualni koronavirus. Test koji bi to potvrdio ili osporio košta 300 evra, i radi se kod Albanaca. Na jednoj, jedinoj konferenciji za štampu do sada održanoj u Gračanici, direktor KBC Priština-Gračanica dr Bratislav Lazić rekao je da će se eventualni pacijenti sa težim simptomima lečiti u ostatku Srbije. Izolacione jedinice niko do sada nije video, niti se zna gde su, ali nam je zbog ove vesti malo lakše. Novinari su mogli samo dva pitanja da postave. Hvala Bogu što, za sada, u srpskim sredinama na Kosovu i Metohiji nema zaraženih.

Ostalo je manje-više slično kao i u ostatku zemlje, tamo gde je veća koncentracija Srba – centralno Kosovo, Pomoravlje, Sirinićka župa. Vrši se dezinfekcija škola, institucija, obdaništa. Samo, rukavica, alkohola i dezinfekcionih sredstava u apotekama nema. Dok ih je bilo, cene su bile i do 100 odsto veće. Brašna nema već više od 10 dana, i niko ne zna kada će ga biti u prodaji. Ostale hrane ima dovoljno, ali nisam želela da pišem o ovome. Proglašeno je stanje epidemije, i naše ponašanje treba da bude u skladu sa tim – nema mesta panici i kuknjavi. Živimo u selima i može nešto da fali, ali većina neće ostati gladna. Problem je za sve one koji su korisnici narodne kuhinje, i deo njih živi u opštini Klina.

Za ovih 20 godina života u getu na sve nenormalno smo navikli, i pronašli smo sistem kako da funkcionišemo. Snalazili smo se kako smo znali i umeli, i problem je što sada ne možemo ni tako. Tu situaciju bih želela malo da vam približim, i zato pominjem sve ostalo. „Otac ima lekove za još 10 dana“, rekla mi je prijateljica iz Goraždevca. Njen otac je jesenas preživeo drugi infarkt. Uz svu terapiju zbog pomenutog, prima i insulin četiri puta dnevno. Do sada su bili organizovani tako što je ona odlazila autobusom do Kosovske Mitrovice i kupovala lekove, ili joj ih je brat slao iz centralne Srbije. Nije to bilo lako, ali nekako je funkcionisalo. Sada su u Goraždevcu potpuno zatvoreni. Autobus ka Kosovskoj Mitrovici, odnosno ostatku Srbije, ne saobraća. Ne saobraćaju selom ni albanski kombi prevoznici sa kojima su ponekad išli do Peći.

Da Vas podsetimo:  TAMO I OVDE, ZAJEDNO!

„Svakog dana brat pokušava da iz Kraljeva pošalje lekove, ali sada ko god pređe administrativnu liniju ide u Prištinu u karantin. Probaće poštom, ali ima nekih problema jer je ograničena vrednost pošiljke, tako mi je nešto rekao, pa će morati dva puta da šalje. Pošta stiže jednom nedeljno prvo do Osojana, pa onda je oni donose u Goraždevac. Iz Osojana su obećali da će odmah doneti paket, već sam ih zvala. Sreća pa opština Istok  još nije u karantinu. Ukoliko u međuvremenu i tu opštinu izoluju, i ne stignu lekovi do nas, ne znam šta ću da radim. Problem je sada i policijski čas. Poludeću od brige“, rekla mi je prijateljica. O koronavirusu nismo pričali u kontekstu opasnosti koja nam preti od njega, već samo o tome koliko nas je sve vezano za pomenuti virus izbacilo iz koloseka naših već nenormalnih života.

„Nada nam u Boga. Mi smo izolovani 20 godina, navikli smo. Kadim kuću svakog dana, palim kandilo i molim se. Šta drugo da radim? Nije bolje ni u Brestoviku, Sigi, Osojanskoj dolini, i tamo ima starih i bolesnih. Monahinje iz manastira Budisavci – metoh Pećke Patrijaršije – su u potpunoj izolaciji, u albanskom okruženju.Čule smo se telefonom i imaju hrane, ali pojma nemaju šta se oko njih dešava. Zovu nas monasi iz Visokih Dečana, i oni zatvoreni. Niko od nas nije gladan i žedan, ali nas niko ne pita kako nam je. Ja bih samo rekla da nemamo lekova, da brinem zbog oca. Ostalo ćemo da izdržimo“, rekla mi je prijateljica.

NAŠI VELIKI STRADALNICI
Opštine Vitina i Klina su od 13. marta u karantinu, znači i Srbi koji u njima žive. U opštini Klina su povratnička sela, a iz takozvanog Ministarstva za zajednice i povratak, na čijem je čelu Dalibor Jevtić, u ponedeljak je stiglo obaveštenje da se preduzimaju konkretni koraci sa ostalim „kosovskim ministarstvima“ oko rešavanja problema isporuke brašna pekarama, ali i snabdevanja drugim osnovnim životnim namirnicama srpskih sredina južno od reke Ibar. Vlast u Prištini gotovo da ne postoji, ali od njih niko ništa ni ne očekuje. Hašim Tači i Aljbin Kurti se svađaju, zabavljaju birače, kakva pandemija, kakvi bakrači, a Srbi zatvoreni u getima sa duplim policijskim časom. Jedan žele da poštuju, drugi moraju jer im preti kazna zatvora od dve godine.

Da Vas podsetimo:  Batić Bačević: Hrvatsko-crnogorski čas istorije na brodu Jadran

Na TV-u, ponavljaju se podaci da je od koronavirusa u Srbiji do sada umrlo troje ljudi, i na Kosovu jedan. Postojimo, znači, mi i vi. Možda su to sitnice, ali preostali Srbi na Kosovu i Metohiji i te kako obraćaju pažnju na takve vesti. Velika verovatnoća je da je upokojeni Albanac iz Podujeva imao srpska dokumenta, primao srpsku penziju – pa zar nije onda i on građanin Srbije?

Na internet portalima lokalnih medija – KiM radio – skreće se pažnja da u vremenu kada se Kosovo, poput ostatka sveta, suočava sa epidemijom koronavirusa i kada su informacije od nadležnih institucija presudne za građane, medijima koji izveštavaju na srpskom jeziku su one ograničene ili potpuno uskraćene. Takozvani Nacionalni institut za javno zdravlje Kosova izdaje saopštenja isključivo na albanskom jeziku. Ovdašnje „Ministarstvo za zdravlje“ samo  ponekad objavi i saopštenje na srpskom, iako je to jedan od dva službena jezika. Institut za javno zdravlje koji je 1999. iz Prištine izmešten u Kosovsku Mitrovicu, ništa ne javlja, jer je Briselskim sporazumom postao paralelna institucija.

Znamo kakva je situacija u Beogradu, Novom Sadu, Kikindi, Kraljevu. Znamo kada tamo rade prodavnice, kada će doći kvasac, koliko pari rukavica i maski jedna osoba može da kupi, ali ne znamo šta se dešava u getima udaljenim 50, 60 kilometara. Lokalni političari govore u ime svih nas, a mi koji ovde živimo ne razumemo o čemu pričaju. Srbi iz Metohije su naši veliki stradalnici. Pa, ako smo se Zagreba setili, setimo se i njih, pitajmo bar kako su.

Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice

Janja Gaćeša
Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime