Pismo sa Kosova ili Stefan će ponovo ići po badnjak

0
68

Pokušaj ubistva srpske dece, koliko god to uvijali u svojim saopštenjima i osudama, iznervirao je prijatelje projekta „Kosovo”, čim su ih naterali da tako brzo reaguju.

Snimak na kome jedanaestogodišnji Stefan Stojanović iz Gotovuše kod Štrpca jeca od bolova i trese se od straha u Domu zdravlja u Štrpcu, još jedno je potresno svedočanstvo o životu srpske dece na Kosovu i Metohiji. Sa Stefanom je u bolnicu u Gračanici stigla njegova majka Zorica. Bleda u licu neprekidno je gledala u svoje dete i mazila ga po licu. Vidno potresen Zvonimir Stojanović, otac drugog ranjenog mladića Miloša, ispred bolnice u Gračanici jedva govori od šoka. „Ne znam, ne znam koga bih osudio ali ovo više ovako ne ide. Zaista je teško”, kratko je rekao novinarima. Noć je uoči Božića.

U isto vreme, na Badnji dan i veče, u jednom selu u centralnom delu Kosova i Metohije – Starom Gracku – je mirno, niko se ne čuje. U pomenutom mestu u blizini Lipljana rođenje Hristovo proslavlja se bučno kao ni jedan praznik u godini, čak ni kao krsna slava. Kada kažem bučno mislim na pesmu, petarde, sirene automobila, radost dece po ulicama. Ove godine je sve nabrojano izostalo jer je njihovom komšiji Albancu, dva dana uoči Božića, poginuo sin u saobraćajnoj nesreći.

(Slabo je ko od meštana mladića poznavao, jer je najveći deo svog života proveo u inostranstvu. On je iz porodice Ademi, jedne od ukupno dve albanske porodice koje su u selu živele od Drugog svetskog rata. Njegov otac je advokat, ugledan kod svojih sunarodnika, i koji je u korektnim odnosima sa svojim komšijama Srbima, sa kojima je rastao. Važe za modernu porodicu koja nikada nije živela po strogim albanskim običajima. Imaju još dvoje dece, ali i oni žive u inostranstvu.)

Sahrana je bila na Badnji dan i niko od Srba, bez da se dogovaraju, nije glas povisio i slavio u dvorištu ili na ulici. Svako je znao kako treba da se ponaša. Nije bilo galame, pesme, nijedna petarda se nije bacila. To je bila poruka saučešća i saosećanja sa njihovim bolom. Po badnjak u šume oko Starog Gracka dolaze Srbi iz Lipljana, i to je posebno primetno jer dolaze u kolonama, organizovani po grupama, uz zastave i sirene automobila. Ove godine su i oni bili tihi jer su čuli šta se dogodilo, a advokata Memeta Ademija i njegovu suprugu, rođenu Lipljanku, svi poznaju.

Da li bi u prošlosti, možda čak i sada, imali Srbi šta da zamere pomenutoj porodici? Odgovor je potvrdan, ali, verovatno bi i oni imali šta reći i to, eventualno, za period bombardovanja – ništa za vreme pre i posebno posle toga. Srbi iz Starog Gracka svašta su za ove 23 godine doživeli i preživeli od strane Albanaca, ali oni su se uvek držali po strani. Polazeći od toga da je to njihovo pravo i bez obzira što je u protekle četiri decenije bilo različitih trenutaka na relaciji porodice Ademi i njihovih komšija Srba, meštani Starog Gracka nisu mogli drugačije nego da iskreno saosećaju sa njihovim gubitkom. Čak i onda kada su čuli za ranjavanje Stefana i Miloša, za napad na Stefana Tomića iz Klokota, nastavili su da u tišini proslavljaju Badnje veče i Božić.

Da Vas podsetimo:  Vraćanje hiljada migranata iz Evrope u Srbiju…

Čišćenje nereda

U Gotovuši kod Štrpca pripadnik takozvanih Kosovskih bezbednosnih snaga A.K. pucao je iz čiste mržnje na Stefana i Miloša, na Badnjak u njihovim rukama, na Božić, na sve srpsko. Isti čovek je, prema onome što je rekao sudija, malo ranije tog dana iz pištolja pucao u Štrpcu – na putu prema skijalištu na Brezovici – i to pet puta u vazduh. U to vreme je bila velika gužva na ulicama u Štrpcu, jer su ljudi kući donosili badnjake i slavili. Znate li koliko to većinu Albanaca posebno frustrira? (Njima čak smeta kada se o zadušnicama okupimo na groblju, pa često tišinu narušavaju sirenama automobila ili glasnom muzikom.)

Nama koji ih poznajemo jasno je da nisu zadovoljni onim što su dobili od svojih američkih „prijatelja” i to nezadovoljstvo iskazuju, kao i uvek, napadom na Srbe. Valjda smo im mi krivi što im „država” nije onakva kakvu su zamišljali. Po dobrom, starom običaju njihov bes tačku ključanja dostiže upravo kada su veliki srpski praznici, kada gledaju Srbe kako ih proslavljaju. Kada, kao u slučaju Stefana i Miloša, gledaju srećne dečake sa badnjacima u rukama, znajući da su na Kosovu rođeni posle 1999. godine, i da u njima živi Srbija, uprkos svemu što nosi dnevna politika.

Ranjeni Miloš Stojanović (21) čeka mlašeg brata u hodniku bolnice u Gračanici na Badnji dan, Kosovo i Metohija, 6. januar 2023. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Kosovo Online)

Brzo hapšenje Albanca koji je pucao, reakcija tužilaštva u Uroševcu koje ga tereti za teško krivično delo ubistvo u pokušaju, upotrebu oružja i izazivanje opšte opasnosti, određivanje pritvora od mesec dana, govore nam da je neko okrenuo telefon i dao rok do kada moraju da počiste nered koji su napravili. Pucnjava na putu ka skijalištu ostala bi nekažnjena da nije pucao na Stefana i Miloša, jer se u suprotnom nameće pitanje zašto ga tada policija nije zaustavila?

Jasno je da su reagovali Amerikanci, barem većina Srba na KiM tako misli. Zapravo, jedan deo nas ubeđen je da se sve odigralo na, da ga tako nazovem, starinski način. Amerikanac pozove Albanca koji nije na vlasti već u jednoj od njihovih odaja, kaže šta ima, a onda on pozove onoga koji je pucao i naredi mu da se preda, odnosno uredi tako da sve izgleda kao brza akcija policije. Nikakvi detalji o njegovom hapšenju nisu saopšteni, pa ispada da je pucao u Srbe i otišao kući, a onda je došla policija i uhapsila ga. Malo je čudno.

Zašto mislimo da ih je neko ozbiljno pritisnuo? Aljbin Kurti samo dan nakon napada na srpsku decu, na Božić, za „Al Džaziru” izjavljuje da nije dao nikakve garancije da neće hapsiti Srbe ili da neće slati snage na sever Kosova. Izjava u smislu da su oni važni, jaki, da je jučerašnji incident osuđen sa njihove strane, napadač priveden i to je sada sve iza njih – iliti opet smo „država”.

Nema kompromisa

Pokušaj ubistva srpske dece, koliko god to uvijali u svojim saopštenjima i osudama, iznervirao je prijatelje projekta „Kosovo”, čim su ih naterali da tako brzo reaguju, to potpisujemo. Ranija iskustva nas uče da će se sada baš ti njihovi učitelji potruditi da sve zataškaju, odnosno da pucanje u srpsku decu u Gotovuši ne bude etnički motivisano nasilje, akt terorizma, već nekakav revolt, osveta jer je uhapšeni Albanac izgubio oca tokom sukoba 1999. godine.

Da Vas podsetimo:  „Kad se vojska na Kosovo vrati” ili o bedi Beovizije

Takozvani američki ambasador na KiM Džefri Hovenijer nakon Božićne liturgije u manastiru Gračanica je osudio „čin koji se dogodio u Štrpcu” i dodao da su SAD zabrinute zbog događaja u kojem su, kako je rekao, dvojica mladića upucana. Kazao je i da su zahvalni što su vlasti brzo reagovale i uhapsile osumnjičenog. Za nas koji znamo šta se dogodilo jasno je da je reč o upucanim Srbima, ali nije slučajno što niko od stranaca ne spominje Srbe. To znači da se već radi na tome da se sve zataška, odnosno izokrene istina, a u tome su eksperti. Doktorirali su na prikrivanju zločina nad Srbima na Kosovu i Metohiji. Videćemo šta će do kraja biti ali opraće ih i ovog puta, ne sumnjamo u to. Još im trebaju.

U svoj ovoj priči nas najviše zanima kako će naše vlasti da reaguju. Za početak bi mogli da vrše pritisak da svi ovi što neće da kažu da su Srbi upucani, ipak to izgovore. Da ne dozvole da nam poture njihovu verziju događaja, a da je mi prihvatimo iz ovog ili onog razloga. Da ih nateramo da barem jednom stvari nazovu pravim imenom – da priznaju da su Srbi bili i ostali žrtve – bez obzira ko je na vlasti u Prištini. Dok ne počnemo tako sa njima da razgovaramo, dok im jasno ne stavimo do znanja da kompromisa nema, da su neke stvari svete, teško da će nama biti bolje, barem u onom smislu da nas neko ipak štiti.

Moramo jednom da zauzmemo stav kao država i po pitanju Kosova i Metohije, ali iskren i sa karakterom. Ne može drugačije baš zbog malog Stefana i deset godina starijeg Miloša. Zbog još jednog Stefana iz Klokota, ali i zbog ubijenog dečaka Novice na žetvi u Starom Gracku, zbog Ivana i Pante u Goraždevcu, zbog malog Danila stradalog u autobusu Niš-ekspresa, zbog Miloša iz Cernice i sve druge ubijene dece u poslednje 23 godine na KiM. To nisu samo deca, to su srpski, Hristovi vojnici koji su stradali zbog svog imena i prezimena, svoje vere i zato što brane svoju državu na KiM. Ranjeni Stefan iz bolnice u Gračanici poručuje: „Ponovo ću ići po badnjak”.

Božija je zadnja

Tako je bilo na Kosovu i Metohiji pred Božić 2023. godine. Stefana i njegovog rođaka Miloša Gospod je sačuvao na Badnji dan, nema drugog objašnjenja. Njihove rane na telu će zaceliti, ali to što su doživeli pratiće ih do kraja života – takve se stvari ne zaboravljaju. Poznajem sada već odrasle ljude koji su preživeli napade i povrede od strane Albanca, i tvrde da su i decenijama posle jasne slike traume koju su doživeli u detinjstvu. Imamo ih svi koji smo odrastali pored Albanaca, ali još smo u svojim kućama.

Da Vas podsetimo:  Oteta crkvica u Rakitnici

U tekstu su dve potpuno različite priče, iz dva kraja Kosova i Metohije ali pokazuju, i posle svega, kako se živi na ovom parčetu Božije zemlje. Niko iz Starog Gracka ne očekuje da će se u njihovom odnosu sa porodicom Ademi nešto promeniti. Nastaviće da žive jedni pored drugih uz razmenu šturih rečenica poput: „Dobar dan, komšija”, ili „Jeste li se umorili”, i to je sve. Starograđani su postupili po svojoj savesti, onako kako misle da treba – čistog srca. Sve mimo toga bila bi sramota, i tu je tačka. Ako ni zbog čega drugog, zbog vere pravoslavne koja nas takvom ponašanju uči. Albanci su takvi kakvi su, odnosno vreme ja takvo da su na površinu isplivali oni koji mrze i koje tvorci projekta „država Kosovo” mogu da koriste kako im zatreba. I Srbi su takvi kakvi su, trpe i trude se da bez obzira na muke ipak budu ljudi.

Hospitalizacija ranjenog dečaka Stefana Stojanovića (11) u bolnici u Gračanici, Kosovo i Metohija, 6. januar 2023. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Kosovo Online)

Između Srba i Albanaca na KiM su oni koji su sve zakuvali, bombardovali nas na osnovu laži, i izabrali baš Badnji dan da odgovore da nema potrebe za povratkom srpske vojske i policije po Rezoluciji 1244. Posle svega što se desilo u Gotovuši, jasno je da mira nema i da ga nisu osigurali, a morali su po mandatu Ujedinjenih nacija. Srbi i dalje stradaju i krvlju dece svedoče kakva im je bezbednost pod njihovom zaštitom – u društvu koje su oni stvorili zarad svojih interesa. Mir im nikada nije ni bio u planu, već samo da održavaju žarište koje mogu da raspale kada njima odgovara. Napadač na Srbe u Gotovuši je brzo uhapšen, kada je u pitanju mladić iz Klokota istraga je u toku – ipak su to samo batine. To su dve poruke koje su poslali Albancima.

Šta da kažem na kraju? Svakome će od nas biti onako kako se ponašamo, kako živimo, čime se rukovodimo i koje vrednosti biramo. Jedan je put teži, pun nepravde i trpljenja, stradanja, ali jedini ispravan. Mi Srbi sa KiM nastojimo da njime hodimo, pa makar ga bili i nedostojni. On nema kraja, za razliku od ovog drugog kojim idu Albanci i njihovi tvorci. Taj put se na jednom mestu završava i nema dalje – završava se konačnim porazom.

Na tom težem putu moramo biti zajedno sa svojom državom, jer samo tako možemo izdržati ovo zlo. Ako oni, naši (ne)prijatelji, ne znaju da na kraju uvek pobedi Bog i da se ne sme biti licemeran, mi znamo. Vera nas uči da je Njegova reč zadnja o tome ko je čovek, a ko nije (bio). Mnogo se bolje svako od nas oseća kada živi sa tim saznanjem. Nekako se lakše trpi nepravda.

Autor: Janja Gaćeša, dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime