Pismo sa Kosova ili život u strahu

0
880
Crkva Svete Trojice u Donjoj Brnjici (Foto: Janja Gaćeša/Novi Standard)

Nastavićemo da čekamo. Biće nas sve manje i bićemo problem svima, ali čekaćemo. Koliko dugo ne znam, ali verujem da će Srbi na Kosovu i Metohiji dočekati slobodu

Krajem osamdesetih godina prošlog veka vraćala sam se sa drugaricom iz škole. Na ulici, na samom izlazu iz grada napala nas je grupa Albanaca. Jedva smo se odbranile. Sve se dogodilo oko jedan sat popodne. Udarali su nas po glavi, čupali za kosu, vukli džempere i skidali torbe sa ramena. Kada su se povukli – jer smo počele da vičemo i iz okolnih srpskih kuća počeli su da izlaze ljudi – bile smo blede u licu, a ruke su nam se tresle. I danas pamtim svako njihovo lice, a aritmija je ista kao da se sve još juče dogodilo. Nikada neću zaboraviti taj strah. Bio je to deo njihovog velikog plana pritiska na Srbe, svuda i na svakom mestu, da napuste Kosovo i Metohiju. Nakon Ustava iz 1974. godine sve je bilo u njihovim rukama, sve im je bilo dozvoljeno. Nije bilo dana da se neko od Srba ne požali na neki oblik nasilja od starne Albanaca.

Naši roditelji su napad prijavili policiji, jer smo kući došle vidno uznemirene. Danima su čekali da neko dođe i upita šta se dogodilo, jer su im u stanici rekli da će policija doći kući da uzme izjave. Policajac Albanac došao je posle 15 dana. Sećam se da ga je majka oterala iz dvorišta. Nije dozvolila da ruke nasloni na ogradu. „Ne dodirujte ništa. To je privatno vlasništvo i ne dozvoljavam”, vikala je. Bila je besna jer su toliko kasnili,  i zato što mu je prvo pitanje bilo: „Jesi li sigrna da se dogodilo tako kako ćerka kaže? Da nije im se ućinilo, možda?”

Retko ovo pominjem, jer ne želim da se sećam takvog iskustva, ali osetila sam potrebu da sada ovo napišem pošto se ovih dana deci na Kosovu i Metohiji dešavaju slične ružne stvari, a policija igra igru po davno napisanom scenariju.

OSTAVLjENI
„Dana 07. 10. 2020. oko 15:55 časova, policija je primila jedan telefonski poziv od jednog stanovnika iz sela Babin Most za jedan slučaj. Policija se odmah odazvala slučaju, gde se na osnovu obezbeđenih informacija, sumnja da je, dok se jedna maloletna devojka hodala ulicom u blizini svoje kuće, u rastojanju od oko 20 metara, zaustavio jedan nepoznati automobil od kojeg se devojka uplašila”, piše u saopštenju Kosovske policije dostavljenom medijima. U saopštenju se dalje kaže da se istraga nastavlja, ali i da za sada nema krivičnih elemenata.

Da Vas podsetimo:  Nemačku i sigurne poslove zamenili za život u Krnjeuvama

Ovo je odgovor policije na prijavu roditelja 11-godišnje devojčice iz sela Babin Most, ali i svedočenje direktora škole Žarka Petrovića koji zajedno tvrde da su nepoznate osobe uznemiravale devojčicu pozivajući je da uđe u automobil. Bežeći od njih ušla je u prvo srpsko dvorište pored puta. Ona je sa roditeljima izjavu dala u policijskoj stanici u Obiliću. Roditelji pričaju da je došavši kući bila uplašena i da je celo popodne od stresa povraćala, pa su tokom noći morali da traže lekarsku pomoć. Svesni su da su hteli da je uplaše jer reč je o detetu,  ali i da se iza svega krije plan Albanaca da Srbe proteraju iz Babinog Mosta. (Nedavno su Albanci tukli srpske mladiće u istom selu.)

Kosovska policija demantovala je da je krajem septembra u Plemetini kod Obilića pokušana otmica srpskog dečaka koji se vraćao kući iz škole, iako njegovi roditelji tvrde suprotno. Incident u Donjoj Brnjici kod Prištine, kada je Albanac pucao iz pištolja u školskom dvorištu gde se nalazila grupa srpskih srednjoškolaca, policija je uvila u priču da je ta osoba privedena, ali da je on pucao u vazduh dok se udaljavao sa lica mesta, jer se posvađao sa drugom grupom ljudi. Deca tvrde da su dvojica muškaraca išla ka njima, i da je jedan u ruci držao pištolj. Kada su krenuli da beže, iza sebe su čuli pucanj.

Deca ispred škole u Donjoj Brnjici (Foto: Janja Gaćeša/Novi Standard)

Pre više od 30 godina nas nije imao ko da zaštiti. Srpsku decu na Kosovu i Metohiji i dalje nema ko da štiti. Ostavljeni onda, ostavljeni sada. Osamdesetih godina prošlog veka istina se krila jer se čuvalo bratstvo i jedinstvo u zemlji naroda i narodnosti, sada se na sve što nam se dešava gleda drugačije jer put u Evropsku uniju nema alternativu. Posle najnovijih slučajeva usledile su reakcije iz Beograda u kojima se između redova moglo pročitati kako je situacija beznadežna i da je za nas što smo ostali na Kosovu i Metohiji jedini spas podela teritorije. Bilo je takvih izjava poslanika iz vladajuće partije. Kao da se namerno stvara takva atmosfera u javnosti, pa da svi kažemo da se više ne može nego da izmolimo da delimo šta nam deliti daju – u našoj zemlji i na našoj teritoriji. To nas više plaši od svega što nam se dešava. Ako ćete tako da nas branite – onda nemojte, molim vas!

Da Vas podsetimo:  Živ je Milo…

Plemetina, Babin Most, Donja Brnjica ovih dana, Rabovce, Staro Gracko pre samo godinu-dve kada su se oko škola dešavali incidenti ili kada su pucali na spomenik u centru Goraždevca, kod kojeg se svakog popodneva okupljaju srpska deca – napad na Bistrici da ne pominjem – i mnogi drugi događaji širom Kosova i Metohije mnogo decenija pre, govore da pritisak Albanaca kontinuirano traje i da im je jedini cilj proterivanje Srba sa svojih vekovnih ognjišta. Nije važno da li je reč o  Kraljevini Jugoslaviji ili protektoratu Ujedinjenih nacija – Srbi se progone.

ČEKATI SLOBODU
Sva nabrojana sela prema Briselskom sporazumu ne pripadaju nijednoj od tada osnovanih opština sa srpskom većinom. Ta su mesta – i Srbi u njima – ostavljena albanskim institucijama. To su sela koja neće pripadati ni Zajednici srpskih opština koja se godinama predstavlja kao ostvarenje svih naših snova. U stvari, plašimo je se, jer će tek ona značiti da nabrojana srpska sela i mnoga druga neće moći da opstanu. U svim ovim selima Srbi svedoče da su odlazak i prodaja imanja naglo povećani posle potpisivanja pomenutog sporazuma, jer su njime ugašene kakve-takve srpske institucije a oni odvojeni od većih srpskih mesta.

Od ostatka države odvojili su nas i pasošima, ličnim kartama koje izdaju policijske uprave sa Kosova izmeštene po gradovima uže Srbije i sa kojima mnoge poslove po ostatku Srbije ne možemo da završimo, jer nam ih ne priznaju. Ako nekada dozvole viznu liberalizaciju takozvanom Kosovu, to će biti jedini bezvizni pasoš koji možemo da imamo sa adresom na Kosovu i Metohiji. Koga briga što ga mi ne želimo, jer sa time se složila država Srbija.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili sledi li dobrovoljni albanski egzodus

Nikada nije bilo lako biti Srbin na ovim prostorima. U Metohiji i danas možete na grobljima pronaći nadgrobne spomenike iz tridesetih godina prošlog veka na kojima ispod srpskog imena pokojnika piše: „Ubiše ga Arnauti”. Cela ova priča i trpljenje Srba traje generacijama, a nigde države da zaštiti narod. Godinama slušamo samo saopštenja i pozive institucijama u Prištini da nešto preduzmu. Onima u kojima sede Kadri Veselji, Hašim Tači, Ramuš Haradinaj, Šukri Buja, Fatmir Ljimaj…

Možemo samo da maštamo kako bi izgledalo kada bi neko od predstavnika vlasti iz Beograda zagrmeo da je dužnost i obaveza države Srbije da svim sredstvima brani svoju teritoriju i svoj narod. Da mora da brani Ustav. Da podigne vojsku i ozbiljno zapreti. Da Kosovo i Metohiju ne doživljavaju kao teret i problem, već kao svetu obavezu odbrane srpskog mesta pod Suncem. Odbrane mesta sa koga smo ponikli i na čijem smo polju Hristovu veru svedočili. Da umesto što nas na silu  guraju u institucije „države Kosovo” koje nas ne žele, ponude albanskoj manjini sa Kosova i Metohije da živi pod okriljem države Srbije, i da su otvoreni za dogovor.

Prazna ulica u Donjoj Brnjici nakon poslednjih incidenata (Foto: Janja Gaćeša/Novi Standard)

Ali, nema toga ni pod ovom vlašću. Vašingtonski sporazum nam je to još jednom dokazao. Nastavićemo da čekamo. Biće nas sve manje i nastavićemo da budemo problem svima, neće znati šta sa nama da rade, ali čekaćemo. Koliko dugo ne znam, ali znam, verujem, da će Srbi na Kosovu i Metohiji dočekati slobodu.

Patrijarh Pavle je govorio: „Mi ne izazivamo mučeništvo, ali kada dođemo pred pitanje – ili odricanje od Hrista ili će otići glava, onda da izaberemo put majke Jevrosime, koja kaže svom sinu da mu je bolje izgubiti glavu nego svoju ogrešiti dušu. Kada umre za Hrista, mrtav čovek živ je pred Bogom i živ u Bogu, u Carstvu nebeskom. Mrtav je pred Njim samo onaj koji je grešnik, koji se ne kaje, i koji u Njega ne veruje”.

* Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice

Janja Gaćeša
Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime