Pismo sa Kosova

Teror u Mušutištu

1
1810

musutistealbanciZapadne zemlje dozvoljavaju Albancima da nas terorišu, jer znaju da je povremeno nekažnjeno nasilje dovoljno da budu mirni – tako oni njih hrane

Nedelju dana pre praznika Uspenja Presvete Bogorodice, kabinet takozvanog zamenika kosovskog premijera organizovao je čišćenje terena oko crkve posvećene Bogorodici Odigitriji u Mušutištu kod Suve Reke. Čim su radnici otišli, u selu je postavljen bilbord oblepljen slikama zapaljenih kuća u sukobima 1999. godine na kome piše: „Ovo su lokalni Srbi u Mušutištu ostavili nakon što su otišli“.

Branimir Stojanović, „zamenik kosovskog premijera” je povodom postavljanja bilborda organizovao konferenciju za štampu i rekao da je to podsticanje rasne i verske mržnje, nemira i netolerancije. Na ove reči potpredsednika „kosovske vlade” portparol policije u Prizrenu Hazir Beriša rekao je da policija nije pronašla elemente za krivično delo i da postavljanje bilborda predstavlja izražavanje slobodne volje građana, što nije zabranjeno.

Nekoliko dana nakon toga, tri autobusa sa oko 150 raseljenih Srba iz Mušutišta, nakon više od četiri sata čekanja zbog protesta Albanaca, nisu uspeli da obiđu pomenutu crkvu. Lokalni Albanci, koji su blokirali put, sukobili su se sa kosovskom policijom. Demonstranti su kamenicama gađali pripadnike kosovske policije i nekoliko njih je uhapšeno.

Da li je razlog okupljanja Albanaca u Mušutištu ono što se desilo tokom sukoba 1999. godine? Postavljanjem bilborda jasno su poručili da će se ovaj put iza toga sakriti.

PREDSTAVA ZA ZASTRAŠIVANjE SRBA

Srbi iz ostalih delova Kosova i Metohije su u Suvu Reku i Mušutište odlazili uz veliki rizik mnogo pre bombardovanja. U kakvom su ekstremističkom okruženju Srbi iz ovog kraja živeli najbolje svedoči primer manastira Svete Trojice, koji je često bio odsečen od ostatka sveta upravo zbog delovanja ekstremista. Mati igumanija Ilarija puškom je branila manastir i sestrinstvo. U njemu je bila od 1966. do 1992. godine i preživljavala je sve i svašta. Nakon nje borbu je nastavila mati igumanija Katarina, koja je 1999. godine bila primorana da sa sestrinstvom napusti manastir. Nikada vinovnici napada na manastir i sestrinstvo nisu izvedeni pred sud, ni pre ni posle 1999. godine. Decenijama su kidisali na desetak nemoćnih žena u mananstiru, pa teror nad ostalim Srbima možete samo da zamislite. Albanci su nakon dolaska Kfora zapalili selo Mušutište zajedno sa crkvom Bogorodice Odigitrije iz 1315. godine, zatim i vekovima star manastir sa hramom Svete Trojice.

Da Vas podsetimo:  O srpskoj Novoj godini, praznicima i prangijama

Zato sve ovo što se za vikend dešavalo u Mušutištu nije ništa drugo nego predstava koja je za cilj imala zastrašivanje Srba koji žele da se vrate u opštinu Suva Reka ili bilo gde na Kosovu i Metohiji. Još jednom su pokazali da mogu da rade šta hoće i da ih niko za to neće kazniti ili bar pozvati na odgovornost.

Sama činjenica da policija nije uklonila bilbord i da je svojom izjavom indirektno podržala njegovo postavljanje značila je da će Srbi za Veliku Gospojinu doživeti neprijatnosti. Oni koji bi trebalo da čuvaju javni red u startu su totalno zakazali i kako verovati u iskrenost te policije da je sve učinila da napravi prolaz raseljenima da obiđu crkvu i svoja imanja i da, zaboga, u tome nije uspela.

Poslednji protesti u Mušutištu, kao i oni u Đakovici ranijih godina, potvrđuju da instutucije na Kosovu i Metohiji ne postoje, od policije pa dalje ka vrhu. Demonstranti na ulicama i predstavnici vlasti – koliko god se krili iza odglumljenih osuda – rade za istu stvar.

Srbe iz Mušutišta i Đakovice vezuje jedna činjenica zbog koje zaslužuju najveće poštovanje – oni svoja imanja ne prodaju. Deo njihove imovine je uzurpiran, otet, i njihov povratak značio bi i vraćanje velikih i plodnih imanja – pogotovo kada je reč o Mušutištu – pravim vlasnicima. To je još jedan od razloga zašto Albanci ne žele da se Srbi vrate, pa izvode predstave po ulici gde sa policijom glume loše i dobre momke.

TEROR JE NAŠA SUDBINA

Smisao postojanja „države Kosovo” sveo se samo na to kako i na koji način oterati sve Srbe odavde i oteti im sve što im pripada. Tako je bilo pre sto godina, tako je i danas. Tu od proglašenja nezavisnosti jedino postižu napredak. Na svim ostalim poljima ne mrdaju sa mrtve tačke.

Da Vas podsetimo:  Srpkinja iz Gračanice: Šta sve možemo da izdržimo, samo kada bi naša država bila uz nas

Predstavnici Srba u Prištini osudili su dešavanja u Mušutištu, Kancelarija Evropske unije u Prištini se opet zabrinula, Tači je dao neku smušenu izjavu da svako ima pravo na povratak bez jasne osude, a „američki ambasador” na Kosovu je na svom Tviter nalogu napisao da „oštro osuđuje upotrebu nasilja protiv policije” i da „bi Kosovo trebalo da bude bezbedno za sve koji poštuju svoje verske običaje”.

Što se Albanaca tiče, tu je sve jasno – ne žele nas i tačka. Što se EU tiče – ako ne crknu od silne brige za nama – nastaviće da im dozvoljavaju da nas terorišu, jer dobro znaju da je povremeno nekažnjeno nasilje nad Srbima sasvim dovoljno Albancima da budu mirni, da misle da imaju državu – tako oni njih hrane. Što se tiče Amerikanaca i Tačija, verovati da na Kosovu i Metohiji može nešto da se desi bez njihovog znanja ravno je verovanju da se planeta na kojoj živimo ne zove Zemlja. Njihove nedefinisane izjave nakon svega što se desilo to potvrđuju. To jednostavno nisu izjave pred kojima će Albanci da ustuknu, i zato Srbi misle da su i one deo predstave.

Oni nesrećni Srbi u institucijama u Prištini neće ponuditi ostavke na svoje funkcije u „državi” u kojoj služe samo kao ukras, kao neko ko svojim prisustvom daje puni legitimitet svemu što se na Kosmetu dešava. Zajednica srpskih opština, za koju toliko navijaju, ne obuhvata Mušutište, ne obuhvata kompletnu Metohiju, a tamo je teror najjači. Albanci smišljeno seju strah i, ako se ovako nastavi, Srba u Metohiji neće biti, a oni će oteti srpsku zemlju.

Dok su političari davali izjave, Srbe u autobisima niko nije ništa pitao. Kako je njima bilo dok su satima sedeli nadomak svojih kuća? Neprikosnoveno pravo na ličnu imovinu, koje je zakonom zaštićeno svuda u svetu, za njih ne važi. Sedeći u zagušljivim autobusima, iscrpljeni od puta, o tome su razmišljali. Osećali su se kao građani drugog reda bez osnovnih ljudskih prava i bez prava na slobodu kretanja. Što je najgore, tako obespravljeni, prepušteni su sami sebi jer, ako do povratka i dođe, živeće u strahu, nezaštićeni od takozvanih kosovskih institucija, svoje države Srbije, od sveta uopšte, i sve će biti isto kao pre progona. Trpeće teror istih ljudi i bojaće se da će u toj patnji, zarad nekih viših ciljeva svetskih moćnika, opet oni biti proglašeni krivim.

Da Vas podsetimo:  Obaveštenje

Ne boje se samo Srbi iz Mušutišta toga, toga se bojimo svi mi što smo ostali ovde da živimo.

Janja Gaćeša

standard.rs

1 KOMENTAR

  1. Kljucno je cutanje Srbije. Moze francuski poslanik (Jean-Luc Schaffhauser) u sred „Evropskog parlamenta“ (navodnici jer to nije nikakav evropski parlament, kako se naziva, nego parlament EU) svake nedelje da im sruci u lice da je njihovo Kosovo mafijaska „drzava“, i da je ono sto je EU uradila – i jos radi – Srbiji i Srbima kriminalno, dok sama Srbija cuti, nista se nece promeniti. Svi znamo zasto cuti vlast, ali zasto cuti narod, za Kosmet, NATO zblizavanje, Hasku sramotu itd itd? Jedno, narod se nikad sam nije dizao; potrebno je da ga neko organizuje i povede. Demonstracije protiv Milosevica, 1991-1993 i od 1996 do 2000-te sad vrlo dobro znamo ko je organizovao (od 1993 do 1995 ih nije bilo, jer je Milosevic „dosao pameti“ i naivno partnerisao sa zapadom dajuci im sve van Srbije sto su zeleli, verujuci im da ce njega u Srbiji za uzvrat ostaviti na miru). Drugo, samo shvatanje da su bili toliko puta izmanipulisani ucinilo je da ljudi izgube poverenje u bunt, i u one koji ih vode. Mozda je najbolji simbol toga pok. Dragana Srdic-Milojevic, koja je na martovskim demonstracijama 1991-ve iz nekog licnog idealizma herojski prkosila vodenom topu sa visoko uzdignuta tri prsta, samo da bi posle, razocarana u sve, rekla da ce svoju unuku uciti da nikad ne ide na demonstracije. To kako su prosli oni koji su ratovali za Srbiju (i Srbe uopste) sigurno nije pomoglo poverenju u sebe i svoj narod. Vodnik Plamen (Tomislav Racic) na pitanje da li bi opet bez razmisljanja stavio zivot na kocku za Srbiju, kao sto je uradio 1999-te na Kosarama, odgovora „Nisam siguran.“ (sto je i bila svrha emisije, koje Tomislav, na zalost, nije bio svestan).

    Ukratko, ono sto se desavalo proteklih cetvrt veka daje ljudima u Srbiji mnogo vise razloga da budu pasivni, pa i sebicni, nego da se bore i zrtvuju za narod. Za ozdravljenje duha naroda potrebni su oni koji ce licnim primerom i zrtvom, ako je potrebno, da mu vrate veru u sebe. A takve nece biti lako naci.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime