Pismo Srpskoj mladosti na Kosovu…

Danas kao nekad, a nekad kao danas!

1
1006

Mnogo puta tekle su mi suze zbog Kosova, zbog proteranih Srba sa Kosova i zbog ono malo Srba koji, čini se, od svih napušteni, jos nekim čudom preživljavaju na Kosovu. Lepljive, slane i nezadržive slivale su se niz obraz mnogim ljudima. Onima koji imaju obraz i srce koje im kuca ne samo zarad njihovog ličnog uskogrudog prostora.

janic
Nikola Janić

Suze koje teku danas, dok čitamo pismo naše mladosti iz ”Srpske kolevke” u kojoj Albanci (i ne samo oni) pokušavaju da satru sve sto je srpsko, teže su od predhodnih. Vrednije su jer dolaze iz još jednog smanjenog, ranije nepregledno suženog srpskog jezera, koje lagano presušuje? Ili što su današnje suze više obavezujuće od svih prethodnih? Možda i zbog nemoći što u ovom trenutku nemamo nimalo konkretne solidarnosti za srpsku mladost, koja je godinama uspevala da opstane na ognjištu naših pradedova, a danas javno ispoljavaju svoj strah da je i njihova snaga na izmaku, da više neće ni oni moći. Zar je moguće da nekoga ne podilazi jeza zbog njihovog uzaludnog vapaja ogluvelom srpskom rodu i ostalom civilizovanom svetu kome pišu: ”DOSTA! Dosta je svega”!

Pročitajte deo njihovog pisma i zaplačite bar malo. I vi koji nikada niste plakali jer nije sramota plakati. A ako jeste i sramota, sigurno je da je takav plač manje porazan od godinama duge sramote za neobjašnjivu pasivnost političara i medija u matici, ali i tzv. srpske dijaspore, da se ujedinjenim mogućnostima zauzmemo za ono što do sada nismo činili, a što smo i pred Bogom i narodom bili dužni da učinimo. Zaplačite i vi, ”srpske muškarčine” i samozvane srpske Jovanke Orleanke. Danas je muškost suza, a slabost i sramota je da ne čujemo jauk naše izgubljene kosovsko-metohijske mladosti, a posle pročitanog da ne zaplačemo i da i dalje ne reagujemo na vapaj mladih iz dojučerašnje srpske “kolevke”, koji nam pišu:

”Kako posle svega što nam se desilo, što nam se dešava i što sa strepnjom iščekujemo da se desi, kako da prihvatimo sve ovo što nam donose nove kosovske ”demokratske” institucije pod kišobranom međunarodne zajednice? Kako da prihvatimo policiju koja treba da nas štiti a ustvari nas bije, kako da prihvatimo sugrađane Albance koji nam pale kuce, kidnapuju prijatelje i rođake? Kako preživeti jedan dan, a sa molitvama dočekati sutra!?

Čekamo da nam se opet nešto desi, da opet patimo, da opet stahujemo, da opet proživimo nešto što je većina normalnih ljudi videla samo na filmu! Ne, mi nismo heroji! Ne, mi ne pobeđujemo, nismo mi oni koji hoće da nekome naude, mi se samo branimo, iako nas je svakim danom sve manje. Možda dok vam ovo pišemo, možda jos jedna srpska kuća gori, možda je jos jedna srpska baka pretučena, možda je još jedna porodica proterana, možda je… Ako niko neće da bombarduje Kosovo zbog etnickog čišćenja koje se vec četvrtu godinu za redom nastavlja menjajući samo oblike, ali uvek istim intezitetom, neka bar posluša glas srpske omladine i svih nas koji živimo na rubu totalnog haosa… Poslušajte, dok nas ovde još uvek ima živih da pišemo i svedočimo o bolu, patnji i tragediji kojoj šak ni Šekspir ili Orvel nisu dorasli! Mi samo želimo jedan normalan život! Mi samo želimo da izadjemo već jednom iz ovog zatvora, koji sada neki pokušavaju da pobiju da ne postoji?! Mi želimo da možemo normalno da dišemo svugde čak i izvan naših kuća, na našim ulicama, gradovima, selima, i livadama na kojima smo odrasli. Da dišemo slobodno i normalno a ne ubrzano sa strahom da bilo gde i bilo ko u nama može prepoznati Srbina i prekinuti poslednju nit koja nas čini živim, slobodnim i normalnim. DOSTA! Dosta je svega”!

Dok se mi, Srbi izvan Kosova, bezbrižni i veseli spremamo da odemo na neku večeru, koncert, pozorišnu predstavu, prijem, ili da sa devojkom ili ženom i decom u predvečerje prošetamo obalom neke reke, jezera ili mora u nekoj zemlji u kojoj živimo u miru i izobilju, da li pomislimo da se zajedno sa zalaskom sunca i Srbi na Kosovu zaključavaju u svoje kuće?

Da Vas podsetimo:  U pamet se, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Grci!

Da li zaista verujemo da mi izvan Kosova i oni na Kosovu u noćima isto drhtimo? Ili nam je svejedno da u današnjoj Evropi mi drhtimo u zagrljaju voljene osobe (neko u mraku neko u osvetljenoj sobi) a oni na Kosovu samo u mraku i strahu u kome nisu sigurni da li će živi dočekati novo jutro? Dok mi ispod toplog tuša spiramo i smirujemo naše znojavo uživanje, oni, Srbi na Kosovu, prožeti hladnim znojem stražare kraj prozora svojih zamračenih soba. Ko od nas zna, ili hoće da zna, koliko puta oni za noć zadrhte u bespomoćnom strahu, prevareni od neke senke koja im se pred umornim očima pretvorila u Siptara – ubicu? A češće, nego što mi znamo, mislimo ili pretpostavljamo, to i ne bude senka krošnje drveta zasađenog u dvorištu od strane njihovog pradede, već Šiptar koji se prikrada da im u sobu, u kojoj su mu najdraži, ubaci bombu?

Vi, novinari koji godinama pišete o nekim Đorđevićima i Alečković Milama, kao spasiteljima srpstva, zašto nam nikada niste napisali, a njih upitali, šta su oni to konkretno uradili za svoj narod? Da znamo šta su mogli i hteli, ali i šta hoće danas i šta mogu (i da li samo oni to mogu) da učine sutra? Da li i vi ponekad zaplačete, vi koji ste o skupu par desetina ljudi prošlog leta u Švajcarskoj pisali (i pišete i dalje ) kao o vaznom i moćnom ”Kongresu Srba Evrope”, a znali ste i tada i znate i sada da je taj skup koji je nazvan ”kongresom” napravljen uz pomoć ”američke braće” da bi se razbilo ujedinjeno, jako i koordinirano delovanje srpskih organizacija u Evropi? Ko vama, novinarima i pojedinim glavnim urednicima, daje pravo da vi određujete ko su predstavnici organizacija srpske dijaspore (i kakve?) umesto da korektno informišete javnost o predstavnicima i odlukama tih organizacija? Istinu o srpskoj dijaspori (koja je suprotna vašim pisanjima) nazivate ”mešanjem u uređivačku politiku vaših novina” . Umesto da u ime novinarske etike tu istinu objavite, vi tvrdoglavo nastavljate sa vašim selektivnim i netačnim predstavljanjima. Jedan od primera je i taj nepostojeći ”Kongres Srba”, o kome izveštavate kao o nečemu postojanom! Jedino postojano i zapamćeno sa tog skupa je sramota da se na njemu pozivalo protiv Jevreja “kao najvećih neprijatelja srpskog naroda”. Da li je to po vama ta tolerantnost po kojoj su Srbi poznati? Ili je to od pojedinaca za 150 evra ova sramota i šteta matici, verbalnom mađijom lažno prekrštena i predstavljena kao “korist i pomoć”? Novinarka koja je jos 04. juna 2003. u ”Novostima” jedina objavila istinu o tom ”kongresu” zaslužuje poštovanje i veru u neke medije.

Da Vas podsetimo:  Kako promeniti ovaj pokvareni sistem?

Ali gde da svrstamo pisanja uglednih novina koje nastavljaju sa starom praksom da i neke novoosnovane organizacije, kao naprimer ”Zajedno za maticu”, predstavljaju kao istinito zajednistvo?! Zar nije vreme da upitate sami sebe i one o kojima pišete: kako može da bude ”zajedno” nešto što se izdvaja iz ”zajedništva”? S kim su uistinu zajedno ti ljudi, koji osnivaju sve i svakakve organizacije i partije pod imenom ”dijaspore”? Koliki deo i koju dijasporu oni predstavljaju? Sa čelnim i najbrojnijim organizacijama srpske dijaspore u Evropi (Nemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj…) sigurno nisu bili u bilo kakvom dijalogu o bilo kakvom ”zajedništvu” ili našem zajedničkom, koordiniranom i osmišljenom delovanju za dobrobit matice. Nisu to bili ni pre niti su to posle osnivanja njihovih partija i organizacija?

Zar vas novinarska etika i ljudskost ne obavezuje da javnosti saopštavate istinu? A istina je da pojedinci iz Amerike ili Evrope nikada nisu mogli i nikada neće moći da pomognu Srbima na Kosovu kao što to može dogovoreno koordinirana masovnost Srpskih organizacija u Evropi.

Draga, voljena srpska deco na Kosovu, oprostite mi. Umesto da isključivo pišem vama i o vama, pišem o nekim drugim ljudima i nekim medijima. Pišem o osobama koje nesumnjivo snose deo krivice da se dijaspora nije aktivnije angažovala u vašem i svesrpskom interesu i zbog kojih su ostale neiskorišćene mnoge prilike da vam se omogući normalan i pristojan život. Govorim o osobama koje su svesno sabotirale pitanje Kosova i iskrene apele o pomoći, koja vam je godinama potrebna, skidale sa svojih sajtova i novina.

Vi jeste heroji, a svi oni koji se ne pridruže vašem zahtevu i podršci vašem ”Dosta je bilo”, upućenom prvenstveno političarima i pojedinim medijima u matici, oni su suprotnost svega onoga što vi jeste. Vaš današnji krik i gluv mora da čuje, a vaše napisane reči samo slep ne vidi i nečovek neće da poštuje. To što je bivsi potpredsednik bivšeg i zadnjeg Saveta dijaspore, Jasmina Vujić, tadašnji i sadašnji potpredsednik Kongresa Srpskog ujedinjenja, srpske organizacije u Americi, mesecima smatrala da stradanje Srba spada pod ”kulturu” i protivila se izdvojenoj potrebi informisanja svetske javnosti o vašoj golgoti, ipak, nije ono najstrašnije. Strašnije od toga je pitanje koje u javnosti nije dobilo odgovor: čiji stav je time zastupala u Savetu dijaspore SFJ i da su mediji (ne sve) ćutali i ćute o takvim stavovima “uvaženih” Srba.

Da Vas podsetimo:  Herojske devedesete

Istovremeno je i strašna i smešna arogantnost i osobina malog broja malih ljudi na visokim položajima koji su umislili da su veliki. Ali za budućnost je ohrabrujuće da su stotine hiljada Srba članovi organizovane srpske dijaspore, koje je Evropa prihvata kao svoje privremene ili stalne građane, iskreni demokrati i patrioti. Politička stvarnost je da političari zemalja Evropske zajednice u nama gledaju svoje potencijalne birače koje žele da čuju. Na nama je da ih bombardujemo činjenicama a na budućoj vladi Srbije je da shvati da se njihov glas danas ne čuje daleko bez horske podrške miliona Srba u rasejanju.

Deo iz odgovora mladima sa Kosova, objavljenom na portalu www.janic.se  21.07.2008. Upitajte se šta se promenilo od tada do sada? Istinit odgovor nije u onome što svakodnevno gledamo i čujemo na televizijskim ekranima, ili šta čitamo na stranicama najtiražnijih novina.

Nikola Janić

 

Nikola Janić

 

 

1 KOMENTAR

  1. “ Vi, novinari koji godinama pišete o nekim Đorđevićima i Alečković Milama, kao spasiteljima srpstva, zašto nam nikada niste napisali, a njih upitali, šta su oni to konkretno uradili za svoj narod? “
    I ne samo oni,vec i mnogi drugi koji su spavali devedesetih a koji su se probudili posle NATO bombardovanja. Dok su Hrvati, Bosanci i Siptari konstantno radili sa medjunarodnom zajednicom i stranim institucijama u razvijanju svojih propagandnih ciljeva, Srbi su vec po obicaju pevali epske pesme i drzali govore o patriotizmu narodu koji nema ‘leba da jede. Posle americkih izbora, Hrvati su bili u Americi, Siptari su bili u Americi. Dacic je bi tamo ali sa znanjem njegovog engleskog jezika nije mogao mnogo da uradi.Politika Srbije na tom planu je neozbiljna i amaterska, a rezultati su poznati.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime