Piše : Tihomir Burzanović
U nekim državama građanin ima pravo na mišljenje. U nekim čak ima pravo i da to mišljenje izgovori naglas, bez straha da će ga već sjutra razvlačiti po portalima, studijima, društvenim mrežama i službenim evidencijama. A u nekim, opet, postoji i ta posebna disciplina političkog preživljavanja: možeš da govoriš šta hoćeš, sve dok ne diraš u „svetinje“ režima, njihove privatne istine i monopol nad moralom, državom i patriotizmom.
U takvom ambijentu nastaje čuvena nepisana parola: „Pisni Srbine, ako smiješ.“
Ne zato što je nekome zabranjeno da bude Srbin. Formalno, sve je dozvoljeno. Možeš se izjašnjavati kako hoćeš, slaviti šta želiš, govoriti kojim jezikom želiš. Demokratija na papiru blista kao novogodišnja rasvjeta. Ali probaj da kažeš nešto što odudara od ideološkog šablona stare političke kaste i njenih dežurnih čuvara državne ispravnosti.
Probaj da postaviš pitanje o kriminalu, korupciji, švercu, privilegijama, sudstvu, policijskim vezama, tajkunima, medijskim kartelima i porodičnim kombinacijama koje su decenijama rasle pod plaštom „odbrane države“. Tada kreće spektakl.
Odmah te proglase neprijateljem. Ne kritičarem, ne građaninom, ne čovjekom koji ima drugačiji stav — nego izdajnikom, retrogradnim elementom, opasnošću po državu i društvo. Ako si Srbin, onda je to još pogodnije. Jer u političkom folkloru samoproglašene elite, Srbin koji kritikuje nije građanin nego „agent“. Njegova riječ nije stav nego „projekat“. Njegovo nezadovoljstvo nije socijalno, pravno ili moralno — nego velikodržavno.
I nije tu na udaru samo običan čovjek. Na meti su i srpski politički predstavnici, medijski radnici, kulturni poslenici, javne ličnosti, intelektualci, analitičari, pa čak i Srbi iz regiona koji se usude da iznesu kritički stav o stanju u Crnoj Gori. Ako kažu da postoji selektivna pravda — proglase ih rušiteljima države. Ako ukažu na dvostruke aršine — etiketiraju ih kao remetilački faktor. Ako pomenu diskriminaciju ili atmosferu netrpeljivosti — odmah postaju „eksponenti tuđih interesa“.
Naravno, nisu svi Srbi problem. Postoje i oni poželjni. Oni koji ćute. Oni koji pažljivo vagaju svaku riječ da se ne zamjere centrima moći. Oni koji su u vlasti, a ponašaju se kao da nisu tu da predstavljaju narod koji ih je birao, nego da sačuvaju vlastiti komfor. Dok traju hajke, uvrede, etiketiranja i javna satanizacija, oni mudro gledaju u stranu i mole Boga da sve to prođe bez potresa. Najvažnije je da se fotelja ne zaljulja. A ako se usput uhvati još jedan četvorogodišnji mandat — utoliko bolje.
I tu dolazimo do najveće ironije savremene Crne Gore. Oni koji su tri decenije državu tretirali kao porodični posjed danas se predstavljaju kao njeni jedini zakoniti vlasnici. Kao da je država nastala u njihovom stranačkom štabu, a ne vijekovima prije njihovih funkcija, fotelja i bankovnih računa. Sve što je bilo državno vremenom je postalo partijsko, a onda i privatno. Institucije su ličile na filijale jednog centra moći, a kritika se tretirala kao napad na sam temelj državnosti.
Tako smo dobili fenomen u kojem je moguće biti osumnjičen za kriminal i istovremeno držati lekcije o evropskim vrijednostima. Moguće je imati čitave afere iza sebe i ipak se predstavljati kao posljednji bedem civilizacije. Moguće je decenijama upravljati sistemom u kojem su kumovi postajali biznismeni, biznismeni medijski magovi, a medijski magovi čuvari javnog morala — i opet druge optuživati za urušavanje države.
Najveća tragedija je što su mnogi povjerovali da je država isto što i vlast. Da je partija isto što i otadžbina. Da kritika korupcije predstavlja udar na nezavisnost. I tako je stvoren mehanizam kolektivnog pritiska u kojem je najopasnije postaviti jednostavno pitanje: ko je i kako upravljao ovom zemljom svih ovih godina?
Kada to pitanje postavi neko ko se izjašnjava kao Srbin, onda počinje dobro poznati ritual. Prvo ide medijsko etiketiranje. Potom društvene mreže. Onda dežurni analitičari, nevladine patrole moralne podobnosti i komentatori opšte prakse. Svi složno dokazuju da problem nije u kriminalu, korupciji ili zarobljenim institucijama, nego u onome ko se usudio da o tome govori.
To je ta čarobna formula balkanske demokratije: nije bitno šta je rečeno, nego ko je rekao.
A ako slučajno pomeneš da i danas postoje ostaci starog sistema duboko ukopani u institucijama — e onda si tek nagrabusio. Jer stara struktura nikada nije istinski nestala. Ona se samo presvukla. Nekadašnji čuvari jednog režima danas se predstavljaju kao nezavisni profesionalci, evropejci, reformatori i moralni autoriteti. Ali kada se ugrozi mreža interesa, svi se momentalno prepoznaju. Tada ide zajednička akcija odbrane privilegija.
I baš zato je rečenica „Pisni Srbine, ako smiješ“ više od sarkazma. To je opis atmosfere u kojoj se strah od javnog linča koristi kao sredstvo disciplinovanja. Ne mora niko da vas uhapsi. Dovoljno je da vas proglase nepodobnim. Da vam nalepe etiketu. Da vas pretvore u metu. U društvu gdje su mediji često služili kao oružje političkih i ekonomskih centara moći, karakterna likvidacija postala je zamjena za argument.
Ali postoji jedan problem sa takvim sistemima: što više pokušavaju da uguše kritiku, to više otkrivaju sopstveni strah. Jer sigurna država ne plaši se pitanja. Samo nesigurna vlast svaku kritiku doživljava kao napad na temelje države. Samo oni koji znaju kako su i na čemu gradili svoju moć imaju potrebu da ućutkavaju svakog ko podsjeća na prošlost.
I zato danas nije najvažnije ko je Srbin, ko je Crnogorac, ko govori ovim ili onim jezikom. Najvažnije je pitanje da li građanin ima pravo da kritikuje sistem bez straha da će biti razapet kao državni neprijatelj. Ako to pravo ne postoji, onda problem nije u nacionalnosti nego u demokratiji.
A demokratija koja se plaši glasnog građanina liči na staru kuću punu pukotina: spolja okrečena, a iznutra trula. Zato danas najveća hrabrost nije vikati parole, nego postaviti pitanje koje mnogi šapuću, a rijetki smiju da izgovore naglas.
Pisni, Srbine, ako smiješ.
