Pitanje KiM – gde smo i kuda idemo?

0
1032

zavetniciPoslednjih nekoliko meseci Republika Srbija nalazi se pred sve učestalijim pritiscima i zahtevima zapadnih struktura vlasti da učini i poslednji korak u procesu zaokruživanja državnosti tzv. Kosova, a to je da i formalno (a time i konačno) prizna nezavisnost svoje južne pokrajine. U tom kontekstu postavlja se pitanje kakve su (pravne i političke) posledice tzv. pregovora između Beograda i Prištine, vođenih pod okriljem EU kao i pitanje dokle su srpske vlasti (sadašnja i prethodna) stigle u procesu zaokruživanja i priznavanja tzv. nezavisnosti Kosova i kakve su mogućnosti da pitanje Kosova i Metohije rešimo u svoju korist, u skladu sa vitalnim državnim i nacionalnim interesima našeg naroda?

Proces pregovora Beograda i Prištine započet je na osnovu Rezolucije Generalne Skupštine Ujedinjenih Nacija A/RES/64/298, donete 2010. godine na predlog naše države. Pomenuta rezolucija predvidela je pregovore kao oblik mirnog rešenja srpsko-albanskog konflikta na području KiM uz pomoć i posredstvo EU.

Postavlja se pitanje iz kojih razloga je Republika Srbija pristala na pregovore sa prištinskim institucijama pod okriljem EU kada Rezolucija 1244 SB UN nalaže jasnu obavezu da se pregovori o rešenju pitanja KiM vode pod okriljem UN? Odgovor se krije u pokušajima Brisela i Vašingtona da zaobiđu obavezujući karakter Rezolucije 1244 i izvrše pritisak na našu državu da izdejstvuje pregovore pod okriljem EU kao organizacije koja sama nije članica UN pa kao takva tobože ni u obavezi da poštuje odredbe pomenute rezolucije. Međutim, EU kao organizacija država koje su same članica UN i shodno članu 25 Povelje UN dužne da poštuju rezolucije Saveta bezbednosti i sama snosi obavezu i odgovornost za implementaciju pomenute rezolucije. Svako drugačije delovanje je u direktnom sukobu sa važećim međunarodnopravnim poretkom.

Nesumnjivo je da postoji jasna obaveza kako srpskih centralnih (državnih) tako i prištinskih autonomnih (lokalnih) organa da vode političke pregovore u cilju postizanja mirnog i za obe strane prihvatljivog rešenja konačnog statusa KiM. Na to upućuje već pomenuta Rezolucija 1244. Međutim, isto tako je neophodno da se ti pregovori vode u okviru koji je određen samom rezolucijom, a to znači pod kontrolom i uz posredovanje UN (konkretno: Saveta bezbednosti kao njenog vrhovnog organa), a ne pod pokroviteljstvom neke regionalne međunarodne organizacije kao što je to EU.

Očigledno je da pregovori Beograda i Prištine pod okriljem EU predstavljaju ignorisanje obaveza koje proističu iz pomenute rezolucije 1244. Pristajanje na pregovore pod okriljem EU možemo smatrati za prvu u nizu grešaka koju je učinila srpska vlast, ugrozivši time vitalne nacionalne interese Srbije jer je njihova zaštita u okviru EU svedena na minimum. U okviru sistema UN postoji adekvatan mehanizam zaštite srpskih interesa koji se ogleda u pravu veta njenih dokazanih saveznika, Rusije i Kine, dok u političkom sistemu EU tako nešto ne postoji. Štaviše, EU kao celina ni nema neutralan stav po pitanju statusa KiM što dokazuje i nedavno postignuti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa tzv. Kosovom koji u svom 2. članu jasno upućuje na to da se EU odnosi prema Kosovu kao prema faktički nezavisnoj državi.

Nakon toga usledio je zvaničan početak tzv. tehničkog dijaloga između Beograda i Prištine marta 2011. godine u Briselu, čiji rezultat su bili usmeni dogovori o matičnim knjigama, slobodi kretanja, carinskim pečatima, pitanju katastra za područje KiM, obostranom priznavanju univerzitetskih diploma, integrisanoj kontroli administrativne linije i regionalnom zastupanju i saradnji. Svi pomenuti dogovori, kao rečeno, bili su postignuti u usmenoj formi nakon čega ih je srpska vlast implementirala u domaći pravni sustav putem uredbi kao podzakonskih akata. Ovde dolazimo do druge ključne i veoma opasne greške tadašnjeg srpskog režima. Naime, pomenuti dogovori odnose se na pitanja od suštinskog ustavnog značaja čije regulisanje je neophodno normirati aktima ustavnog i zakonskog karaktera, a nipošto aktima podzakonske naravi. Navedeno znači da bi za legalnost pomenutih dogovora bilo potrebno izmeniti Ustav Srbije i na sasvim drugačiji način definisati položaj KiM u okvirima naše države, koji bi omogućio efikasnu implementaciju pomenutih dogovora. Svestan da to u datom trenutku nije bilo moguće srpski režim poslužio se sa aspketa srpskog pravnog sistema neprihvatljivog načina implementacije tih dogovora, označavajući ih kao tehničke sporazume bez ikakvog uticaja na ustavno-pravni poredak naše države. Na sreću većinu uredbi koje su poslužile za realizaciju pomenutih dogovora poništio je Ustavni sud Srbije, proglasivši ih antiustavnim pravnim aktima. Time je bilo svima stavljeno do znanja da je svako održavanje u životu i dalje sprovođenje tih uredbi na području KiM protivzakonito delovanje koje mora biti pod hitno obustavljeno.

Promenom vlasti njeni novi zvaničnici pokušali su da izbegnu sličan scenario i da isključe Ustavni sud iz daljeg kontrolisanja procesa pregovora Beograda i Prištine. Jedan od takvih pokušaja bilo je i potpisivanje tzv. Briselskog sporazuma između Beograda i Prištine čija pravna priroda se krila čak do te mere da sporazum kao takav nije ni bio zvanično objavljen u Republičkom Službenom glasniku. Prema tome on kao neobjavljeni dokument ne bi ni smeo da prouzrokuje nikakve pravne posledice i time utiče na pravni položaj institucija srpske države i njenih građana na području KiM jer pomenuti nisu ni imali mogućnost da se upoznaju sa njegovom sadržinom. Ovo ne samo da predstavlja jedno od najgrubljih kršenja ustavnog načela pravne države već dovodi i do urušavanja elementarnog ustrojstva Republike Srbije kao demokratske države u kojoj su građani nosioci suvereniteta pa prema tome i prava na konačno potvrđivanje da li neki akt sme i može da utiče na njihov pravni položaj (što se obično sprovodi putem referenduma).
Briselski sporazum bio je od strane srpskog režima proglašen za običan politički akt bez ikakvih pravnih posledica što je kroz svoju nedavnu odluku, nažalost, potvrdio i Ustavni sud Srbije, ignorišući pri tome osnovne postulate svog delovanja koje je sam zacrtao u svojoj dugogodišnjoj praksi. Međutim, ovakvo tumačenje Briselskog sporazuma krajnje je površno i sa aspekta pravne sigurnosti kao osnovnog postulata pravne države apsolutno nedopustivo.

Da Vas podsetimo:  AMERIČKI POLJUBAC?!

Briselski sporazum je nastao kao rezultat pregovora između Beograda i Prištine uz posredovanje EU. Sporazum doduše nigde eksplicitno ne navodi koje su to „dve strane“ koje vode pregovore ali se do odgovora na to pitanje dolazi analizom okolnosti u kojima ti pregovori potiču kao i samog načina na koji zvanična EU tretira pomenute „dve strane“. Upotreba izraza „Beograd i Priština“ ne znači da se time označava neutralnost u pogledu statusa KiM kao što to tvrde zvaničnici EU već se time želi naglasiti da se pregovori vode između Beograda i Prištine kao prestonica dveju samostalnih država. Reč je o perfidnoj pravnoj igri čiji cilj je obmana javnosti kako bi se izbeglo direktno pominjanje Kosova i Srbije kao suverenih država. Ovde dolazimo do treće krucijalne greške srpskih vlasti koja je pristala na činjenicu da pregovara sa predstavnicima tzv. Kosova u svojstvu predstavnika suverene države umesto sa predstavnicima privremenih institucija samouprave autonomne pokrajine Kosova i Metohije. Iako se u unutrašnjim stvarima (domaćem pravnom poretku) Briselski sporazum u izveštaju Vlade i Odluci Narodne Skupštine naziva „Prvi sporazum o principima koji regulišu normalizaciju odnosa između Republike Srbije i Privremenih institucija samouprave u Prištini“, on bi takav naziv trebao da ima i na međunarodnom nivou, jer je to jedini pravno prihvatljiv termin, koji je određen normativnim okvirom Rezolucije 1244. U suprotnom se stvara utisak da Republika Srbija u međunarodnim odnosima tretira KiM kao nezavisnu državu.

Dolazimo do zaključka da je Briselski sporazum već u svom startu kao takav neskladan sa Rezolucijom SB UN. Štaviše, sama sadržina Briselskog sporazuma predstavlja grubu povredu srpskog ustavno-pravnog poretka jer pruža mogućnost prištinskim institucijama samouprave da na području KiM nastupaju i vrše vlast u svojstvu suverene države, a ne u svojstvu autonomnih organa samouprave koji treba da deluju u skladu sa srpskim zakonima i Ustavom i pod okriljem suvereniteta Republike Srbije. Odredbe 10, 12 i 14 Briselskog sporazuma jasno ukazuju na činjenicu da je srpska vlast priznala prištinskim institucijama samouprave određene elemente državnosti (kao što su postojanje kosovskog pravnog poretka, mogućnost apliciranja za članstvo u međunarodnim organizacijama, sposobnost skupštine Kosova da usvaja zakone kao opšte pravne akte u svojstvu parlamenta nezavisne države, priznanje ličnih dokumenata koje izdaju prištinske institucije, itd.). Sve nabrojano predstavlja materiju koja prema važećim ustavnim i zakonskim normama naše države i teoriji međunarodnog javnog prava spada u polje isključive nadležnosti centralnih organa Srbije. Te stvari su inherentan deo državnog suvereniteta i kao takve ne mogu da se prenose na neke lokalne (sa aspekta ustavnog poretka Srbije čak nepostojeće) kosovske organe, a da to ujedno ne znači priznanje tih organa kao organa suverene kosovske države.

Ovde se je potrebno osvrnuti i na već pomenutu odluku Ustavnog suda Srbije koji je, označivši Briselski sporazum za politički akt, proglasio sebe nenadležnim za ocenu njegove ustavnosti. Međutim, autor ovog teksta se pridružuje odvojenim mišljenjima pojedinih ustavnih sudija koji su preciznom analizom sadržine Briselskog sporazuma došli do jedinog pravno logičnog zaključka, a to je da je bez obzira na pravnu prirodu Briselskog sporazuma per se on kroz proces svoje implementacije proizveo određene pravne posledice kojima se na ustavno nedopustiv način uskraćuju prava srpskog naroda i ukidaju institucije srpske države na području KiM. Logika pravnog sistema nalaže zaključak da čim imamo neki sporazum koji sadrži apstraktno formulisane norme čija realizacija na terenu dovodi do promene položaja pravnih subjekata (menja ili uskraćuje njihova prava ili im nalaže dodatne obaveze) onda se nesumnjivo radi o pravnom aktu koji kao takav podleže oceni ustavnosti i zakonitosti. Suočeni sa činjenicom da je na osnovu Briselskog sporazuma srpska vlast raspustila srpske skupštine opština na severu KiM, dopustila upotrebu tzv. kosovskih zakona, dopustila funkcionisanje tzv. kosovskih sudova i u određenoj meri prihvatila kao važeće kosovske diplome i lične isprave koje izdaju prištinski organi sasvim je jasno da je Briselski sporazum prouzrokovao pravne posledice do kojih je moglo doći isključivo na osnovu posebnog Ustavnog zakona o suštinskoj autonomiji KiM. Sa obzirom na činjenicu da takav zakon nije bio usvojen sasvim je jasno da se odluka Ustavnog suda Srbije morala odraziti u hitnoj kasaciji Briselskog sporazuma i poništenju svih pomenutih antiustavnih posledica.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili sledi li dobrovoljni albanski egzodus

Ovde je jako bitno istaći da je Republika Srbija sa gore pomenutim radnjama trenutno izvršila samo de fakto priznanje KiM. Dokazi da naša država još nije izvršila formalno priznanje KiM su sledeći: 1.) postojanje važećih i obavezujućih pravnih dokumenata kao što su Rezolucija 1244 i Ustav Srbije koji ne omogućavaju da Srbija kao država deo svog teritorija tretira kao nezavisnu državu; 2.) zahtevi EU i Zapada da „Beograd i Priština“ potpišu pravno obavezujući dokument o normalizaciji odnosa što ukazuje na to da sam Zapad tretira Briselski sporazum kao nepotpuni dokument jer u suprotnom ne bi insistirao na postizanju pravno obavezujućeg dokumenta. Ovde treba napomenuti da je de fakto priznanje za razliku od de jure (formalnog) moguće uvek arbitrarno poništiti.

Dolazimo do sledećeg zaključka: Republika Srbija se nalazi na korak do de jure priznanja Kosova. To joj trenutno sprečavaju Ustav i Rezolucija 1244. Međutim, pritisci EU i Zapada su toliki da postoji bojazan da bi se daljim prijemom Kosova u međunarodne organizacije (UNESKO, itd.), nastavkom briselskih pregovora i promenom državnog Ustava Srbija našla u situaciji da izvrši i formalno priznanje Kosova, čime naša država gubi svaku mogućnost da ikada povrati KiM pod svoju vlast. Pitanje je šta u ovakvoj situaciji uraditi.

Srpski sabor Zavetnici je na nedavno održanom Prvom kongresu u Beogradu predstavio svoju programsku i političku platformu u kojoj je borbu za odbranu i očuvanje KiM postavio kao prioritet svog delovanja u spoljnjoj i unutrašnjoj politici. Zavetnici se zalažu za vođenje suverenističke i nacionalno odgovorne politike, koja se zasniva na odbrani teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Republike Srbije.

Suverenistička politika označava delovanje u skladu sa vitalnim državnim i nacionalnim interesima srpskog naroda, što podrazumeva očuvanje Kosova i Metohije kao sastavnog i neotuđivog dela državne teritorije Republike Srbije. Pitanje južne srpske pokrajine potrebno je pod hitno vratiti pod okrilje Ujedinjenih Nacija i u okvire, propisane državnim Ustavom i obavezujućom Rezolucijom SB 1244. Pomenuto podrazumeva zvaničan zahtev, upućen EU da svoju posredničku ulogu svede u okvire, koji su propisani Rezolucijom 1244 i da svaki sporazum, koji se postigne pod njenim okriljem, bude naknadno predmet potvrde u SB UN. Na taj način ispoštovao bi se zahtev Rezolucije 1244 da se proces pregovora vodi pod punim nadzorom UN, a ujedno bi Republika Srbija na taj način mogla da sanira eventualne negativne posledice koje bi nastale u procesu pregovora u Briselu. Naime, Srbija ima u SB pouzdane saveznike Rusiju i Kinu sa pravom veta koji bi mogli da blokiraju svaki neželjeni dokumenat, koji bi se silom jačeg nametnuo Srbiji od strane EU.

Druga mogućnost je da Republika Srbija podnese novi predlog Rezolucije u Generalnoj skuptšini UN u kojem se zahteva rešavanje statusa KiM u celosti pod okriljem UN. To je moguće upravo iz razloga jer rezolucije Generalne skupštine nisu obavezujuće (pa ni gore pomenuta rezolucija iz 2010. godine, koja je očigledno doneta na štetu srpskih interesa), pa Srbija može uvek da promeni svoj stav i postavi takav zahtev.

Naša država ima pravo (pa i ustavnu dužnost) da jednostranim međunarodnim aktom (diplomatskom notom) obavesti EU da više ne želi da vodi pregovore pod njenim okriljem i da zamrzava proces pregovora sa Prištinom sve dok se isti ne svede u granice, propisane Rezolucijom 1244 i državnim Ustavom. Time bi se na adekvatan način sprečilo da u nekom budućem dijalogu Srbija i de jure prizna KiM.

Da Vas podsetimo:  Ponižavanja i zajebavanja građana…

Potrebno je i dalje (na svim mogućim međunarodnim forumima, pred nastupima u međunarodnim organizacijama i u diplomatskim odnosima) insistirati na tome da Srbija poštuje Rezoluciju 1244 i svoj Ustav te da za nju briselski pregovori ne predstavljaju pravno obavezujućih posledica. Na taj način bi se izbeglo formalno priznanje KiM. Štaviše, u takvim izjavama mora se obavezno dodatno obrazložiti stav Srbije da radi uvažavanja nacionalnih interesa i Ustava Srbije povlači svoje prethodno dato de fakto priznanje KiM i zahteva pregovore sa Prištinom samo i isključivo u okviru mandata UN.

Da bi se gore navedeno postiglo i de fakto priznanje uspešno poništilo mora se pod hitno obustaviti implementacija Briselskog sporazuma i svih ostalih sporazuma, donetih na njegovoj osnovi. Bez obzira na činjenicu da Ustavni sud Srbije nije obavio svoju ustavnu dužnost i poništio Briselski sporazum nova vlast mora biti svesna činjenice da je neustavnost Briselskog sporazuma u tolikoj meri očigledna da postoji sama po sebi pa tako i obaveza da se on ne poštuje postoji nezavisno od odluke nadležnog sudskog organa. Vlast je ograničena Ustavom države i kao takva ona je dužna da prestane sa daljim izvršavanjem Briselskog sporazuma. Ustav Republike Srbije u svom 182. članu jasno precizira obavezu donošenja ustavnog zakona o suštinskoj autonomiji KiM u okvirima suvereniteta Srbije pa je svako delovanje koje nije u skladu sa tom odredbom automatski ništavno i ne može da obavezuje vlast, koja sledi svoja ustavna ograničenja.

U najskorijem mogućem roku moraju se poništiti svi podzakonski akti koji su doneti na osnovu Briselskog sporazuma i povratiti pređašnje stanje; to podrazumeva povratak opštinskih struktura vlasti na severu KiM u skladu sa zakonima i Ustavom Srbije, punu implementaciju srpskih zakona na području KiM, obnovu delovanja srpskih sudova na području KiM kao i poništenje svih pravnih posledica koje su negativno uticale na pravni položaj srpskog naroda na području KiM.

U procesu eventualnih daljih pregovora mora se jasno staviti do znanja da se oni vode samo i isključivo na osnovu Ustava RS i Rezolucije 1244, a to znači da su u pitanju pregovori samo sa privremenim institucijama samouprave u Prištini, a ne sa „Kosovom“, koje kao pravni termin ne postoji. Ukoliko se ti zahtevi Srbije ne uvaže naša država je dužna da odustane od daljih pregovora jer ima to pravo na osnovu Rezolucije 1244.

Nacionalno odgovorna vlast mora uvek i svuda insistirati na sledećim ključnim stavkama: Briselski sporazum prema Povelji UN (tačnije prema njenom 103. članu), Rezoluciji 1244 i Ustavu Srbije nema i ne može da ima svojstvo međunarodnog ugovora koji bi obavezivao Srbiju; Briselski sporazum može da predstavlja samo međunarodni politički akt neugovornog karaktera čija sadržina ne može da postane sastavni deo srpskog pravnog poretka jer nije u skladu sa njenim Ustavom. Tačno je da je i Ustavni sud Srbije potvrdio politički (pravno neobavezujući) karakter Briselskog sporazuma. Međutim, ako to kažemo onda moramo znati da ne možemo na osnovu takvog akta koji nije pravni donositi neke podzakonske akte sa kojima se ukidaju institucije države Srbije na KiM, sa kojima se ukidaju radni odnosi srpskih državljana na KiM, sa kojima se ukidaju srpski sudovi na KiM. Upravo iz razloga jer ti podzakonski akti nemaju svoj osnov u Ustavu i zakonima Srbije pa ni u posebnom Ustavnom zakonu o položaju KiM, koji tek treba da se usvoji, oni su kao takvi ništavni i nevažeći. Ovako neustavno delovanje svakako treba da predstavlja i pravni osnov za političku i krivičnu odgovornost zbog grubih povreda državnog Ustava.

Na osnovu navedenog jedino moguće rešenje statusa KiM glasi: Kosovo i Metohija su sastavni i neotuđivi deo jedinstvenog državnog teritorija Republike Srbije. Vlasti autonomne pokrajine KiM uživaju samo onoliki stepen suštinske autonomije u okvirima suverene i međunarodno priznate Republike Srbije koji je propisan Ustavnim zakonom o položaju KiM. Pomenuti Ustavni zakon mora biti donet u okvirima i na osnovu postojećeg Ustava kao i Rezolucije 1244 što znači da može ponuditi samo onoliki stepen autonomije KiM koji ne bi značio negaciju srpskog državnog suvereniteta na području naše južne pokrajine.

Takođe je potrebno imati u vidu da bi svaka promena Ustava Srbije koja se tiče ekskluzije odredbe o suverenoj vlasti Srbije nad KiM iz njenog teksta značila konačno formalno (de jure) priznanje KiM kao suverene države.

Danijel Igrec, magistar pravnih nauka, predstavnik Srpskog sabora Zavetnici za dijasporu

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime