Javno ograđivanje

Pitanje kulture

1
1001

korolev01Iako nije vreme ideologija, birački korpus u Srbiji će se na izborima lagano pomeriti udesno, i to više kulturno nego politički

1.
I kad je mucava, kultura je najrazgovetniji i najrazumljiviji jezik svake politike. Čak i kad nas obmanjuje i manipuliše nama, kultura je, po definiciji, njen najprecizniji jezik, u kulturi se vide svi njeni meandri, čak i onda kad ona na kulturu ne polaže mnogo, pa i kad ikakve kulturne politike jednostavno nema. Tome su nas prošle nedelje svojski učili Filip David i Dragoljub Mićunović, kadrovi iz doba Jure, kad je kultura bila obavezan predmet svake političke nastave.

Filip David – jedan od pisaca za čije se političke stavove više zna nego za njegove naslove – dobio je nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu, koju mu – vidi đavola – nije dodelilo prosto zbrajanje čitalaca po bibliotekama, već stručni žiri. O tome kako je žiri odlučio koja knjiga je najčitanija, lepo je pisao Vladimir Kecmanović, a meni ostaje da pokušam da objasnim kako je David otišao u Narodnu biblioteku i otrpeo jednu spornu nagradu, ali nije prisustvo Tomislava Nikolića, od koga je morao, kako je rekao, da se javno „ogradi“.

E sad, u redu je ako mu se nije dopalo Nikolićevo prisustvo, tek, tad je David – što bi odgovaralo njegovim godinama i utisku kakav želi da ostavi u javnosti – mogao diskretno da odbije nagradu ili da veče uoči dodele dobije kijavicu. Mogao je, ali, njemu ta nagrada pripada, nije mu je dao Nikolić, već čitaoci (tačnije žiri). Ali, da je bio pristojan i diskretan, tad bi izostala važna predstava još jednog unižavanja Srbije unižavanjem njenog izabranog predsednika.

2016-03-06_042905
Jedan zanimljiv komentar u vezi ovog Cvijanovićevog teksta (standard.rs)

2.
Nisam od onih koji misle da je najveći problem u tome što je David izazvao incident. Problem je što je preko noći, umesto jednodušne osude, kakvom bi ga zalepili u svakoj zemlji i kulturi koje iole drže do sebe, u dobrom delu javnosti postao podvižnik najvišeg reda, dok je o incidentu na svečanosti bedno ćutao direktor Narodne biblioteke, tip koji bi morao predstavljati najelitnijeg zaštitnika srpske državnosti, kulture i duhovnosti. Radi se dakle o tome što je, pljujući Nikolića, David bio na svom terenu, dok je srpski predsednik bio uljez. A, da izabrani srpski predsednik ne bude uljez u Narodnoj biblioteci Srbije, to ne može biti stvar našeg odnosa prema njemu, ma šta o njemu mislili, već prema onome što zovemo državom i kulturom.

Da Vas podsetimo:  Srpska košarka postoji, uprkos NBA janičarima

korolev02Međutim, dogodilo se upravo onako kako se dogodilo upravo zato što je David uveren da mu ta nagrada pripada kao što mu pripadaju Narodna biblioteka i pravo da pljune Nikolića, čak bez rizika od unisone osude, jednako kao što je i Dragoljub Mićunović sebi prigrabio pravo da odbije da umre kako mu se ne bi desilo da ga „prisvoji“ neko poput Vučića, koji je, eto, „prisvojio“ Borislava Pekića.

3.
Kako ga je to prisvojio? Tako što mu je otkrio spomenik? Tako što je Pekić deo Mićunovićevog kulturnog identiteta, ali ne i Vučićevog? Tako što nešto iz srpskog kulturnog nasleđa više pripada Mićunoviću nego nekom drugom, isto kao što Narodna biblioteka više pripada Davidu nego Nikoliću?

Ako ta stvar nije očitovanje kulturrasizma, koji tako dosledno ispoveda beogradska čaršija, nego je samo stvar politike, bilo bi lepo da Mićun uradi sledeće. Kad jednom ipak ode gore, pošto mu Vučić pred dva svedoka potpiše da ga neće prisvojti, da ispriča Pekiću, kad ga sretne, kako je nedavno onako skojevski podigao obe ruke u vazduh da se iz DS izbaci istoričar Bojan Dimitrijević zbog svojih naučnih teza. I da mu kaže kako u DS nema više nikoga ko zna za Davidovića i Grola, nego im sećanje seže samo do Osme sednice.

4.
Pitanje kulture u našoj sve manjoj čaršiji tako se svodi na pitanje našeg prava na nešto iz domena kulturnog nasleđa, koje (pravo) neki drugi nemaju, što se inače ne dovodi u pitanje ni u vremenima najdubljeg socijalnog ili nekog drugog raslojavanja. I, kao što David ima veće pravo na Narodnu biblioteku od Nikolića a Mićunović veće pravo na Pekića od Vučića, tako i Boris Tadić, još jedan kapitalni primerak ovdašnje čaršije, ima veće pravo na vlast od onog kome je voljom građana dodeljena. O čemu se radi?

Malo je sličnih primera u svetu da neko ko je bio predsednik države u dva mandata – što će reći da je bio sve – za tih osam godina vladavine do te mere nije uspeo da iživi apetit za vlašću, nego danas upire po ambasadama i lobijima ne bi li mu pomogli da makar postane mlađi parner u sledećoj vladi. Ljudi iz vlasti obično izlaze mudriji nego što su bili u njoj, siti svega, naglo proširenih vidika. Svi osim Tadića.

Da Vas podsetimo:  Srpkinja iz Gračanice: Šta sve možemo da izdržimo, samo kada bi naša država bila uz nas

korolev03Sklon sam da verujem kako se o tom retkom fenomenu u našem slučaju više da reći jezikom kulture nego politike. Naime, da je umesto njega predsednik Srbije postao neko iz onog sveta koji veruje kako im sve u Srbiji, pa i vlast, pripada više nego drugima – što će reći neko iz Tadićevog kulturnog kruga, recimo neki David ili Mićunović, a ne „neelitni“ Tomislav Nikolić – ne verujem da bi Tadićeve ambicije bile ovolike, nego bi danas najpre bio u dubokoj hladovini, uzgajajući, kako je i red, sopstvenu mudrost, a ne kalkulišući šanse za povratak, i to ma kakav. Ovako, međutim, on je u trci, u napetosti i nesanici, uveren da Nikolić greškom Duha Istorije poseduje nešto na šta nema pravo ni rođenjem, ni identitetom, ni ijednom svojom pripadnošću i identifikacijom. I što sve to što Nikolić greškom i privremeno poseduje, po svemu, pripada njemu, Tadiću. I zato je ta Tadićeva ambicija, makar u svojim motivima, pre pitanje kulture nego politike.

5.
Takve prirode su i javni argumenti za podršku Tadiću i Čedomiru Jovanoviću da se posle izbora nađu u vladi. Reč je dakle samo o tome što će ova dvojica posednika prirodnog prava na vlast moći da skrate četvorogodišnje Vučićevo balansiranje, i to ne toliko između Istoka i Zapada, već što će na pravu stranu moći da nagnu njegovu odluku između Latinkine „neželjene elite“ i Koštuničine neutralnosti. Reč je samo o prvom koraku, realpolitičkoj postavci naše kulturrasističke čaršije, koji bi bio samo uslov za drugi korak sledeće godine – kad bi valjalo ispraviti lutanja Duha Istorije i vratiti Andrićev venac u ruke nekoga kome on, po prirodnim i društvenim zakonima, pripada, ili nekom drugom Borisu. Sve ostalo bilo bi tehnička stvar, lako bi se posle toga stekli uslovi da Mićun pokrije Pekićev spomenik na Vračaru, ponovo ga otkrije i miran se uspne na nebo da izvesti slavnog savremenika. Ali pre će Balša Božović pročitati Zlatno runo nego što će se to dogoditi. Zašto?

Zato što se politički procesi bez ekstremnog nasilja ne vraćaju unazad, posebno ne vadeći mrce sa groblja istorije i udahnjujući novi život u njihovo satrulo meso. Politički proces započet 2012. nastaviće se, u vladi će, pod uslovom da preživi izbore i Vučićev instinkt političke životinje, ponovo biti Dačić. Nastavak procesa ne obezbeđuje samo on već, još više, to da je za nastavak politike balansa neophodno da Vučić bude najzapadniji bitan faktor u vladi. (Tako da bih se zabrinuo na Zoraninom mestu, možda ne toliko za gubitak portfelja, ali za uticaj svakako.)

Da Vas podsetimo:  Srećan Božić!

6.
Ali vratimo se kulturi. Poraz tog dela scene koji se može locirati kao prozapadnije od Vučića neće smanjiti njegove apetite i osećaj šta mu pripada, tako da će odmah posle izbora taj pol biti transformisan tako što će budućeg lidera opozicije potražiti desno od sebe današnjeg. Oni će žrtvovati svoju politiku da bi spasili svoju kulturu. Neće im biti prvi put.

Sa druge strane, da nije Vučića, koji je posle decenije i kusur poraza uspeo da prevlada kompleks gubitnika – onoga koji, saživljavajući se sa porazima, zna da mu, nasuprot Davidu, Mićunu i Borisu, ne pripada ništa – ne bi bilo ničeg izvan političke čaršije da nije otrovano tim kompleskom. Na tom tragu, srpskoj političkoj i kulturnoj margini, koja sebe definiše kao patriotsku, birači će, ovaj put vrlo verovatno, dati šansu. Hoće li tu šansu neko iz tog korpusa iskoristiti, zavisiće pre svega od toga koliko će uspeti da prevlada godinama taloženi kompleks gubitnika.

korolev04Dok Tadićeva publika nema nikakav problem sa njegovim ulaskom u vlast, jer zna dakle da joj ona pripada, pa makar i sa Vučićem na čelu, dotle se patriotska kuka i motika digla na Nenada Popovića i Miroslava Lazanskog, koji su ušli na listu SNS. Ni traga pitanju hoće li ta dvojica, koje su do juče poštovali, Vučićevu novu vladu bar za pedalj – a svaki pedalj će se meriti – približiti onom što bi i ona i Srbija morale da budu. Naravno, jedino gubitništvo sebi može da dozvoli tu vrstu galancije da priznaje samo čiste kategorije – ili je zlato ili je trnje, između to dvoje ne postoji ništa.

7.
Iako ovo nije vreme ideologija i one ne opredeljuju birače, birački korpus u Srbiji će se na izborima lagano pomeriti udesno – i to ne toliko politički koliko kulturno – ne nagrađujući verovatno u prvom redu one koji su tamo, koliko one koji će uspeti da prepoznaju taj impuls naroda. I tu je poreklo nervoze naše političke čaršije: umesto nas, kojima pripada sve, doćiće još onih kojima ne pripada ništa. Na toj tački počelo je demontiranje onog što sebe naziva srpskom elitom, i taj proces u narednim godinama neće imati cenu.

Željko Cvijanović

Novi standard

______________________

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime