Planovi Nemačke koji su još uvek živi

1
1133

Planovi Nemačke o uništenju Srbije i istrebljenju srpskog naroda nisu od juče, oni datiraju iz vremena pred prvi svetski rat.

Cilj Nemačke bio je totalni masakr Srbije i njenog naroda. Tolika kolicina mržnje do jednog naroda nije zapisana u istoriji coveka.

Hitni apeli ruskog ministra spoljnih poslova, a kasnije i telegrami ruskog Cara, neprestani predlozi sir Edvarda, upozorenja italijanskog ministra spoljnih poslova i italijanskog ambasadora u Berlinu, moji urgenti savjeti – sve je ovo bilo uzalud, jer je Berlin insistirao da Srbija mora biti masakrirana

Količina mržnje prema jednom narodu, koju možete pročitati kao svjedočenje iz prve ruke, potpuno je neshvatljiva ljudskom duhu. Za Prvi svjetski rat okrivljen je samo jedan čovjek – srpski maturant Gavrilo Princip. Okrivljena je potom i Srbija. Time je srpski narod postao jedini narod u istoriji gdje je dželat okrivio žrtvu za sve užase koje joj je priredio.

U knjizi „Krivi!“ Otkrića kneza Lihnovskog“ (Guilty! Prince Lochnowsky’s desclosures), autora K.A. Mekardija, on svjedoči kako su tekli dani julske krize, nepune dve nedjelje nakon „vidovdanskog pucnja“. Knez svedoči da su uprkos urgencijama Rusije, Velike Britanije pa i pristanku Srbije na skoro sve tačke ultimatuma, Njemačka bila ta koja je podstrekivala Austriju na rat. Riječi koje je koristila kako bi opisala svoje namjere po pitanju Srbije i srpskog naroda daleko su od svake diplomatije.

„Berlin je nastavio da insistira da Srbija mora biti masakrirana!“, citira direktivu Berlina njemački ambasador u svojim memoarima.

Poslije sto godina, vrijeme je konačno da se pravi krivci izvedu pred sud istorije i naroda.
Lihnovski otkrio veliku tajnu Njemačke

Svoje memoare Lihnovski je napisao za privatnu upotrebu, pokazavši ih u punom povjerenju samo nekolicini svojih prijatelja. Da nije bilo jednog od njih, uloga njemačke diplomatije bi do danas ostala tajna – njegove papire međutim, jedan od prijatelja pokazao je drugim oficirima. Lihnovski je pokušao da sve kopije povuče, ali je već bilo kasno, oni su dospjeli u javnost.

„Incident koji je doveo do objavljivanja ovih memoara svetu, zaista je bio nesrećan slučaj za kneza Lihnovskog, ali je još nesrećniji za nemačke vladare, čija je krivica prisiljavanja cele Evrope na rat za sva vremena utvrđena očiglednim dokazima koje je pružio njihov ambasador.

Nikada ranije nije pruski militarizam ovako ogoljen i očigledno prikazan, još od onih dana kada je Bizmark cinično priznao da nema nikakvih skrupula da izvrši prevaru kako bi Francusku prisilio na rat“, navodi autor knjige „Krivi!“, iz koje smo i uzeli citate ambasadorovih memoara.

Knez Lihnovski je došao u Englesku u novembru 1912. godine i ostao na funkciji ambasadora Nemačke sve dok između Velike Britanije i njegove zemlje nije objavljen rat u avgustu 1914. godine. On sam, ističe se u tekstu, igrao je važnu ulogu u diplomatskim događajima.

Da Vas podsetimo:  Tužno i sramno, nažalost istinito .... Čudna vrednovanja u čudnoj Srbiji…

Balkanska konferencija 1912. godine

Prvo njegovo diplomatsko učešće kao novog nemačkog ambasadora bilo je oko Balkanskih ratova. Pozicija Nemačke i drugih Velikih sila već je vidljiva.

„Nedugo po mom dolasku u London 2912. godine, sir Edvard Grej je predložio da neformalno razmenimo mišljenja, kako bismo sprečili da se Balkanski rat proširi u Evropski rat, jer smo početkom rata nažalost odbili predlog vlade Francuske da se pridružimo deklaraciji nezainteresovanosti i nepristrasnosti kada su u pitanju Velike sile.

Britanski državnik je od samog početka tvrdio da nema nikakvih interesa oko Albanije, i da zbog toga neće ulaziti povodom ovog pitanja u rat. U njegovoj ‘ulozi’ ‘poštenog mešetara’ on će svoje napore posvetiti posredovanju i pokušaju da izgladi poteškoće između dve grupe. On se stoga, ni na koji način nije stavio na stranu sila Antante i tokom pregovora, koji su trajali oko osam meseci, izrazio je dobru volju i snažan uticaj kako bi se ostvarilo razumevanje piše Lihnovski i ističe:

„Ali mi smo, umesto da zauzmemo pozicije kakve je zauzela Engleska, nepromenjivo zadržavali poglede koje nam je diktirao Beč. Grof Mensdorf je predvodio Trojnu alijansu u London i ja sam mu bio podrška. Moj je zadatak bio da podržim njegove predloge.“,

Izvod iz neformalnih razgovora sir Edvarda Greja i kneza Lihnovskog o Balkanskim ratovima

U svakoj tački, uključujući Albaniju, srpske luke na Jadranskom moru, Skadar, kao i u pogledu određivanja albanskih granica mi smo bili na strani Austrije i Italije, dok se sir Edvard Grej sasvim malo priklanjao uz francuske ili ruske stavove. Naprotiv, on je skoro uvijek držao nama stranu, kako ne bi pružio nikakav izgovor za rat. Takav izgovor je kasnije obezbijedio pokojni nadvojvoda“.

Srbija pristala na ultimatum ali nije dovoljno – mi smo pritiskali da bude rat!

Nemački ambasador jasno navodi kako je tekla situacija nakon ubistva Franca Ferdinanda i čuvenog ultimatuma koji je Austrougarska uputila Kraljevini Srbiji. Sam knez se zalagao za mir, ali kako će se kasnije i sam iznenaditi to je bilo suprotno politici njegove zemlje.

„U početku sam pritiskao da se od strane Srbije pošalje što pomirljiviji odgovor, jer ruska vlada nije ostavila sumnje u obziljnost situacije.

Odgovor Srbije je bio u skladu sa britanskim naporima. Gospodin Pašić je u stvari prihvatio sve (iz ultimatuma) osim dva zahteva za koja je izrazio spremnost da pregovara. Da su Rusija i Engleska želela rat za koji ćemo biti okrivljeni mi, bio bi dovoljan samo nagovještaj Beogradu i nečuvena austrijska nota (ulimatum) bi ostala bez odgovora“, piše Lihnovski i dodaje:

Da Vas podsetimo:  Država nije ni Janko ni Marko ni Vučić...

„Sir Edvard Grej je prošao kroz odgovor Srbije zajedno sa mnom, i istakao pomirljiv stav Vlade u Beogradu. Tada smo raspravljali o njegovoj mogućoj ulozi posrednika, kako bi se razrešila dva preostala zahteva tako da budu prihvatljiva za obje strane“.

Ambasador u memoarima dalje navodi kako je planirano da se susretne sa francuskim ambasadorom u Londonu M. Kambonom, i italijanskim ambasadorom Markiz-Imperijalijem, te da će uz posredovanje i sir Greja biti lako doći do prihvatljivog rešenja za dve sporne tačke ultimatuma a koje su se uglavnom ticale austrijskih zvaničnika koji bi vodili istragu u Beogradu.

„Uz dobru volju“, navodi on, „sve je moglo biti riješeno za jedan-dva sastanka“.

Knez ovom rečenicom zapravo svjedoči da je Prvi svjetski rat u koji je bilo gurnuto 70 miliona ljudi, i koji je odneo 20 miliona života, ostavivši za sobom pustoš, mogao biti sprečen za samo samo dva susreta uz učešće posredničke strane. Njemačkoj međutim, nije odgovoralo smirivanje situacije.

„Ja sam urgentno predložio da se ovo izvede (sastanak), sugerišići da je u suprotnom svetski rat neizbežan, rat u kojem možemo izgubiti sve i ne dobiti ništa. Uzalud! Rečeno mi je da je to protivno dostojanstvu Austrije, i da ne želimo da se mešamo u srpska posla, već da to ostavimo našim saveznicima.

Naravno, bio je potreban samo nagoveštaj iz Berlina pa da grof Berhtold časti sebe diplomatskim uspehom tako što će prihvatiti odgovor Srbije. Naprotiv, mi smo pritiskali da bude rat“, navodi u memoarima Lihnovski.

Srbija mora biti masakrirana!

Knez svedoči da je britanska strana, nakon što su propali njeni predlozi da se posreduje u pomirenju, pozvala Njemačku da sama predloži rješenje za Srbiju.

„Nakon našeg odbijanja sir Edvard nas je upitao da mi sami damo predlog. Mi smo insistirali na ratu“, seća se Lihnovski.

Njemačka se nije dala nagovoriti ni na šta drugo, iako po svedočenju samog ambasadora, ona nije imala nikakve dobiti od rata Austrije i Srbije.

„Utisak je bivao sve snažniji jer smo želeli rat po svaku cijenu… Inače naš stav, po pitanju koje nas se direktno ne tiče, bio je nerazuman. Hitni apeli i konačne izjave M. Sazonova (ruskog ministra spoljnih poslova), a kasnije i pozitivno skromni telegrami Cara, neprestani predlozi sir Edvarda, upozorenja San Đulijana (italijanskog ministra spoljnih poslova) i Bolatija (italijanskog ambasadora u Berlinu), moji urgenti saveti – sve je ovo bilo uzalud, jer je Berlin insistirao da Srbija mora biti masakrirana“, navodi Lihnovski.

„Berlin je nastavio da insistira da Srbija mora biti masakrirana!“
Nemačka dobila što je htela: Trećina Srbije u masovnim grobnicama

Da Vas podsetimo:  Šmitova drskost kao najava velikog okršaja

Memoari kneza Lihnovskog svedoci su krivice njegove zemlje za stravu koju su željeli i pripredili jednom narodu. On je krivicu Nemačke jasno sumirao. Iz njegovih svedočenja se vidi da je Nemačka bila ona koja je podstrekivala Austriju da stupi u rat. Dok je Gavrilo Princip sve četiri godine rata mučen u tamnici kao krivac, istinski krivac mučio je i njega i njegov propaćeni narod.

„Mi smo ohrabrivali grofa Berhtolda da napadne Srbiju, iako Nemačka nije imala nikakvih interesa u tome, i opasnost od svjetskog rata nam je morala biti poznata – da li smo znali sadržaj ultimatuma ili ne – ne pravi nikakvu razliku.

U danima između 23. jula i 30. jula 1914. godine, dok je M. Sazonov nedvosmisleno izjavljivao da Rusija neće tolerisati napad na Srbiju, mi smo odbili britanske predloge da posreduju, iako je Srbija, pod ruskim i britanskim pritiskom, prihvatila skoro sve iz ultimatuma, i iako je dogovor oko dve sporne tačke mogao biti lako postignut, i grov Berhtold čak spreman da prihvati odgovor Srbije“, piše knez Lihnovski u memoarima koji su zapanjili svijet.

On navodi i koliko je bilo zalaganje Rusije i ruskog cara Nikolaja da se spasi Srbija od rata, a koji je sam car kasnije platiti životom. Ni careva zakletva nije više mogla da zaustavi Nemačku, oni su se bili namerili na srpski narod.

„30. jula, kada je grof Brehtold htio da popusti, mi smo, iako Austrija nije bila napadnuta, odgovorili na jedva postojeću rusku mobilizaciju tako što smo poslali ultimatum u Petersburg i 31. jula objavi rat Rusima, iako se Car zakleo svojom rečju da dok god pregovori budu u toku nijedan čovek neće marširati – tako smo mi namerno uništili mogućnost za mirnim razrešenjem“, svedoči knez.

Već do kraja avgusta skoro cela Evropa će biti gurnuta u rat.

„Misija kneza Lihnovskog se završila a nemački vladari su dobili što su tražili: trećina ukupne populacije Srbije, muškarci, žene, deca leže izmasakrirani u gigantskim masovnim grobnicama iskopanih zato što su nemački vladari to želeli“, navodi autor knjige „Krivi!“

Preuzeto sa in4s i prilagodjeno za Portal Koreni.

Iz svih gore navedenih razloga, danas u 21. veku Srbija bi morala zahtevati izuzeće Nemačke u daljim pregovorima o političkom rešenju Srbije i južne pokrajine. Čak što više, Srbija bi morala da zahteva da se nemački vojnici povuku iz NATO trupa i KFOR-a sa podru čja gde živi srpski narod. Ovo je suštinski dokaz da srpski političari i vladari nisu krivi za pogrome i nesreće koje je nas narod prolazio. Ko nas je jednom bacao u grobnice, uvek će. Vuk dlaku menja ćud ne.

 

Crni Vitez 

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime