Pod terorom stranaca

2
1276
Arne Sanes Bjornstad/ FOTO TANJUG/ DRAGAN KUJUNDZIC/ DR

Politička Srbija, a sa njom i građani Srbije, živi pod nekom vrstom političkog terora stranaca, a vodeći operativci tog terora su strani ambasadori i pokoji niži činovnik stranih administracija. Nevolja je, međutim, što se nekako desi da uvek na kraju bude kako to strani ambasadori traže i naređuju, bez obzira što je jasno da je sve to suprotno interesima Srbije. Drugim rečima, u tom političkom nasilju saučesnik je i sama vlast u Beogradu.

O statusu, ponašanju i načinu rada ambasadora i diplomata postoje i pisana pravila – Bečka konvencija – ali i nepisana, neka vrsta podrazumevanja šta i kako se radi. Opšti je, međutim, stav da strane diplomate prelaze granicu dopuštenog, pristojnosti, kada vladi zemlje domaćina govore šta je to njen interes ili šta je dobro, a šta nije. Ta pravila sve manje važe posebno za američke diplomate.

Sve je počelo još 1984. godine, kada je predsednik Ronald Regan odobrio takozvanu javnu diplomatiju, koja znači da se američki ambasdori i diplomate direktno javno uključuju u unutrašnju politiku zemalja i daje im se pravo da učestvuju u takozvanim specijalnim operacijama. Tako su dvojica američkih ambasadora u Beogradu direktno i javno učestvovala u smeni režima i formiranju vlade. U prevodu, otkuda sada iščuđavanje.

Ali, uprkos svim pravilima, strani ambasadori i diplomate se pre svega ponašaju onako kako im zemlja domaćin dozvoli, sve zavisi od zemlje u kojoj službuju. Kada je o Srbiji reč, već dugo su strani ambasadori, kao malo gde, u tolikoj meri javne ličnosti, gotovo estradne, i pridaje im se takav značaj da se stiče utisak da su oni vlast, da su deo domaće političke scene. Malo je zemalja gde su susreti predsednika države, premijera i ministara sa ambasadorima udarne vesti kao u Srbiji. U Srbiji je godinama unazad stvoren ambijent da se strani ambasadori, posebno „izabranih“ zemalja, mogu zaista ponašati prema sopstvenoj volji. U takvom ambijentu politički lideri Srbije, i opozicioni i oni koji su na vlasti, se prvo udvaraju stranim ambasadorima, pa tek onda narodu, onima koji bi trebalo da glasaju za njih.

Da Vas podsetimo:  Novi pravilnik o ocenjivanju: Lov na nastavnike ili rešenje?

BJORNSTAD I JI O TOME ŠTA JE DOBRO ZA SRBIJU

Ali javnost ne bi trebalo toliko da se ljuti na strane ambasadore. Takav način njihovog rada im je omogućila sama Srbija, koja, kako se pokazalo u dovoljno velikom broju slučajeva, na kraju, u nedostatku sopstvene političke realnosti i vizije, prihvata njihove zahteve i to ih onda ohrabruje. Trebalo bi se, međutim, prisetiti jedne zgode koju je bivši američki ambasador u Jugoslaviji Voren Cimerman izneo u svojim memoarima. Na samom početku raspada Jugoslavije, piše Cimerman, imao je jedan od susreta sa hrvatskim predsednikom Franjom Tuđmanom. I kaže da je predsedniku Tuđmanu rekao da je „njegova vlada protiv raspada Jugoslavije i da želi da sačuva jugoslovensku federaciju“. A onda mu je Tuđman rekao: „Gospodine ambasadore, vi ne znate šta vaša vlada misli i želi, a ja znam“. I vreme je pokazalo ko je stvarno znao šta misli američka vlada. To znači da mreža kontakata jedne države mora da bude daleko šira od kafe sa ambasadorima. I treba imati na umu da ambasadori nisu vlast, oni su samo servis administracije.

Poslednjih dana su „ispadi“ stranih ambasadora nešto učestali što svedoči o intenziviranju rivalstava svetskih sila na Balkanu. Najbizarniji je, međutim, primer -istupanja ambasadora Norveške Arnea Sanesa Bjornstada, koji gotovo da upozorava Srbiju šta treba da neizostavno uradi kako bi se približila EU, i to uz ocenu da je to dobro za Srbiju. To govori ambasador zemlje koja je dva puta, i to velikom većinom, na referendumima odbila da bude član EU. Koga onda predstavlja ambasador Bjornstad?

Ali najviše bure je izazvala poseta zamenika pomoćnika američkog državnog sekretara Hojta Brajana Jia, koji je lansirao novu temu porukom da Srbija, misleći na Ameriku i Rusiju, ne može da „sedi na dve stolice, naročito ako su tako daleko“. Ji je takođe poručio da Amerika teško vidi mogućnost da se održe odnosi i sa Amerikom i sa Rusijom i da „nije baš očigledno kako će se to izbalansirati“. Ji je, uz to, stavio da znanja da, bez ispunjenja američkih zahteva, nema ni pristupanja EU. Potom se u javnosti desilo iznenađenje i podigla se bura koju su pratile toliko puta viđene patriotske poruke vlasti i medija i tvrdnje da Srbiji ne može niko da naređuje jer ona ima svoju politiku. Ali zašto toliko napetosti i bure kada Ji nije rekao ništa novo, to je poznata pozicija Stejt dipartmenta.

Da Vas podsetimo:  Vladan Vukosavljević: U senci Gaze ili O srpskoj političkoj žabokrečini

HOĆE LI SRBIJA PONOVO POPUSTITI?

On je, međutim, jednom drugom izjavom, pitanjem, otkrio zašto je sve to konačno javno rekao, razotkrivši deo problema. Upitao je „da li srpski mediji izveštavaju o tome šta mi govorimo“. To je ozbiljan deo problema jer javnost u Srbiji zaista gotovo da ništa ne zna o čemu njeni lideri pričaju sa stranim zvaničnicima i diplomatama. Samo se izdaju saopštenja sa obaveznim da se „podržava evropski put“, a Srbija je i verovatno jedna od retkih zemalja u kojoj lideri i ministri sami izveštavaju o svojim putovanjima po svetu i susretima. Naravno, nije uobičajeno da se sve zna i objavljuje, ali Srbija je suočena sa suštinskim egzistencijalnim problemima i njeni građani moraju da znaju šta se u njihovo ime govori i obećava ili odbija.

Očigledno je da su strani „partneri“ i „prijatelji“ odlučili da sada oni sami javnosti Srbije prenose o čemu su govorili i govore sa vlastima u Beogradu. I to neće prestati. Tako list Danasporučuje, pozivajući se na svoje diplomatske izvore, da je Beograd, uprkos galami i podizanju napetosti u javnosti, „uvažio sugestije koje je preneo predstavnik vašingtonske adminsitracije“. Drugim rečima, diplomatski izvori beogradskog lista tvrde da su predsednik Aleksandar Vučić i rukovodstvo Srbije prihvatili zahteve Hojta Brajana Jija od Kosova i odnosa sa Rusijom do suđenja za paljenje Americke ambasade. Ta tvrdnja se, pored ostalog, ilustruje i činjenicom da je Republika Srpska odustala od najavljenog referenduma o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, odluka je suspendovana, što je bio jedan od Jiovih zahteva. Posle posete Jija, navodi se, sledećeg dana se predsednik Vučić sastao sa predsednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom i izjavio da „Bosna i Hercegovina mora da ubrza evropski put“, što je, podvlači Danas, „u skladu sa težnjama Vašingtona“. U prilog tih tvrdnji list navodi i izjavu ministarke sa evropske integracije Jadranke Joksimović da „misli da nije potrebno dalje elaborirati tu (Jiovu posetu) temu“, jer Srbija je opredeljena za evropske integracije.

Da Vas podsetimo:  Jugoslovenska vojska i srbočetnički kralj

Na sceni je, dakle, neka vrsta završne faze slamanja političke Srbije. Ključni i praktično jedini instrument slamanja Srbije je Evropska unija. Politika da „EU nema alternativu“ je katastrofalna za Srbiju. Pritisci zbog Kosova su samo zgodan i koristan izgovor, suština je u slamanju cele Srbije i preko nje srpskog nacionalnog korpusa. Iz EU su saopštili da se Ji nije konsultovao sa Briselom pre posete Beogradu kao i da Amerika ne određuje ko će biti član evropske integracije. Ta neistina, međutim, budi sumnju u saopštenje Brisela. Amerika je, na primer, bila ključna za prijem Rumunije i Bugarske, zemalja koje nisu ispunjavale ni miniumum kriterijuma, kao i na brzinu prijema država Istočne Evrope.

I posle svakog „ispada“ ambasadora i stranih gostiju jedini odgovor Beograda je da Srbija ne odustaje od evropskog puta i članstva u EU. To znači da se sve ucene prihvataju jer, ako se ne odustaje od EU, onda se prihvata sve ono što ambasadori traže. Sve drugo je obmana javnosti.

Siniša Ljepojević

standard.rs

2 KOMENTARA

  1. Nisu problem Hot Ji i Norveski ambasador vec vlada Srbije koja im to dopusta, koja jos uvek podrzava NVO organizacije koje Soros i zapad placaju da satanizuju Srpski narod. Kriv je novi predsednik Amerike koji nije smenio klintonovu ekipu a Hot, Skot, i vecina Americkih ambasadora na ovom delu sveta pripadaju klintonovoj (malo slovo namerno) ekipi.
    Norveska nema moralno pravo da nam govori o EU, ona je odbila clanstvo da bi zastitila svoju privredu i drzavu sacuvala od ogromnih placanja Briselu. Srbija jos uvek nije javno objavila koliko kosta clanstvo u EU. Pa pogledajte koliko kosta jedan poslanik iz Hrvatske u Briselu a imaju celu ekipu u aparatu unije.
    Sad se narodu zamazuju oci pristupnim fondovima kredite koje drzava uzima predstavlja kao finansijsku pomoc.
    Majke vam mile od kada su krediti finansijska pomoc i to sa fleksibilnom kamatom. Milion lazi ce da smisle zagovornici NATO i EU samo da bi ugodili svojim gospodarima al kod Srpskog seljaka i radnika, pastira i rudara to ne prolazi.
    Srbin je naucio use i svoje kljuse, Srbin je shvatio da nema nista besplatno, Srbinu je dosta da mu neslani sole pamet.
    Neka oni izvade balvan iz oka svoga pa onda neka vade trun iz oka Srpskog. Banda belosvetska.
    Pa u Norveskoj kilo teletine kosta 35 evra a carine na sireve i mlecne proizvode iz EU so tolike da se nikom ne isplati izvoziti u Norvesku. Ovdje je sve tako nastimano da se zastiti Norveski farmer, ribolovac, gradjevinac a nas guraju u to bure baruta koje samo sto ne eksplodira.
    Ja sam naucila da slusam ono sto precute zato im nista ne verujem. Iskren prijatelj Srbinu ce reci, ne ulazi u NATO nit EU, mozes da budes sa njima u dobrim odnosima a ne da nas teraju u brak zbog njihovih interesa.
    EU je poput Jugoslavije gde se sve cesce svadjaju koja drzava vise uplacuje u Briselsku blagajnu a Brisel je sve zahtevniji, raskosniji i skuplji.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime