Podgorička skupština

0
1252

Da nama Srbima ili Crnogorcima, čitajte kako hoćete, nema ovih velikih događaja od pre vek ili više, ne bismo se imali oko čega ni okupiti niti šta novo proslaviti, a niti se oko čega posvađati.

Nisam istoričar što je svima jasno već od prve reči, pa ako nešto kažem pogrešno, smatrajte da sam u pravu, kao što najčešće radite, a ako nešto pametno i napišem, odbijte mi na glupost. Ova je skupština pre sto godina nazvana „Velika narodna skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori“ i kao da je njeno ime odredilo sudbinu Srba na ovome prostoru. Kao da su znali da se i danas mora napomenuti da ona pripada samo srpskom narodu u Crnoj Gori.

Nadam se da današnji saziv skupštine koja zaseda u Podgorici neće dostići ni peti deo dugovečnosti ove skupštine čiji se vek obeležava.

Na našoj skupštini, Crna Gora i Srbija su postale jedno, iako nikada nisu ni bile podvojene u svesti naroda i Gospoda, a na današnjoj skupštini se insistira i zdušno radi ne na podvajanju Crne Gore i Srbije, već i na tome da se potroje, razbrate i raskrste.

Vidimo da, iako je ova skupština postojala, danas mnogi tvrde da nije, jer uz njeno postojanje ne bi se moglo tvrditi da je Srbija okupirala Crnu Goru, a bez nje se može tvrditi i da su ovdašnji vrhovi dna.

Bjelaši i Zelenaši. Ni danas nije mnogo drugačije. Možda samo za dva slova, ne baš ona koja su umetnuta u „crnogorski jezik“. Danas imamo bjelajaše, ali zelenaši su i dalje ovde i rade bolje nego ikada. Naravno, ovi termini nemaju danas nikakve veze sa ondašnjim značenjem.

Posle kralja Nikole, Crna Gora je vapila za autokratom jer se uželela naredbi, pa ih je onda obradovao onaj četvoroslovni nepomenik po kojem je ime nosio baš glavni grad koji je skupštinom objedinio one koji se pre nepomenika nisu mogli suštinski razjediniti.

Da Vas podsetimo:  Lajk, šer pa u zatvor

Za njega niko ne zna ko je i šta je bio, ali ja znam da je sasvim sigurno bio jedno – zločinac.

Ovde su vladale i vladaju još uvek po ćoškovima neosvetljenim one skraćenice skraćene pameti i protivnici Boga. Setite se samo da je Crna Gora jedina zemlja u kojoj je Bog sahranjen.

Ko se ne seća, bilo je to u Gornjem Polju. Jedina zemlja, govorim sad o Jugoslaviji, koja je imala običaj da naredi svojoj vojsci da okrene puške ka nebu i da svaki vojnik opali po jedan hitac ne bi li nekako ubili Boga.

Prvo su ga se odrekli, jer valjda nije Gospod imao baš najuspešniju predizbornu kampanju za izbore kojih nije ni bilo, pa su mu sudili, a onda ga u Gornjem Polju sahranili. Koliko su verovali u to da su ga sahranili, govori i ovo pucanje u nebo nakon sahrane.

Znači da nisu verovali da je mrtav i da su bili svesni da Mu ne mogu ništa. Kad je onaj bravar koji nikoga nije slušao, čuo da ima još nekih koji misle da je Bog iznad njega, on je zabravljivao, hapsio, ubijao, slao na kojekakve otoke, potoke, mostove i rogove. Hteo je da dokaže da ipak on odlučuje ko živi, a ko mre.

 Ovde je bilo najviše njegovih poslušnika, pa je ovo bila zemlja u kojoj se izbor svodio na to da li ćeš biti svetac ili slepac. Sveci su prognani, a slepci su, kako oni tvrde, gledali i sve videli jasno.

Sad su u celoj bivšoj Jugoslaviji autokrate oličenja demokratije, crkve i manastiri su centri nacionalne zadrtosti, Pavić i Kiš su vrhunci srpske književnosti, a Njegoš i Andrić genocidni stvaraoci.

Da Vas podsetimo:  Nepoštovanje života i smrti

Crna Gora danas nije Srbija, Srbija nije Srbija, Crnogorci nisu Srbi, pa ni Srbi nisu Srbi, a ono Srba što je ostalo su zaostali, pretnja demokratiji, kočnica napretka i mnogo drugih stvari.

Što se mene tiče, uvek je dobro biti kočnica ovakvog napretka. Kočimo vožnju koja ide ka provaliji. Kada se narod zbog novca razdvaja, onda i nije narod nego stoka.

Koga kupe na toj stočnoj pijaci, taj ide u drugu štalu, a ako je ta štala bolja, onda taj vo izmišlja svoje poreklo i tvrdi da je u toj štali već stotinama godina, a da su ga u staru odveli jer je manje mislio svojom glavom, a i nije mogao protiv toljage.

Temelji svih srpskih podela leže u tome što smo mi narod koji više od bilo kog drugog naroda želi da bude ono što nije.

Nama Srbima, ili nama Crnogorcima, da se sad ne frljamo sa sinonimima koje današnji nekrsti koriste kao antonime, treba još skupština koje će sesti i reći: „Ovo vam je ovako, jer narod tako oseća.“

Još jedna od budalaština koje su se provukle obučene u kapute demokratije jesu referendumi, ali ne oni pravi, već ovdašnji. Na srpskim referendumima najmanje se pitaju oni koji glasaju.

Završna reč je kod onih koji imaju novac. Ta demokratija sa sloganom „Možete glasati za sve što želite, ali biće onako kako ja kažem!“ je kod nas Srba pustila korenje, ali se ne mogu samo ti koji vuku konce kriviti. Kriv je i narod.

Političari su musavi odraz u ogledalu naroda koji predstavljaju, u ovom slučaju u ogledalu srpskom. Kada bi narod bio bolji i imao svoje mišljenje koje se ne može kupiti, onda se ni ti političari ne bi mogli prodavati i izdavati.

Sad je vrhunac napretka države izgradnja poslovno-stambenih kompleksa, kao da mi komplekse nemamo, pa nam treba još, i to da za njih plaćamo. Napredak jedne države ogleda se u napretku naroda, a ovde države napreduju dok narod napreduje unazad.

Da Vas podsetimo:  Kad se vojska na Kosovo vrati

Crna Gora se referendumom odvojila od same sebe. Ona se odvojila od svoje crkve, od svog naroda, od svog jezika i samoiščupala se iz svog korena misleći kako će spas naći u kamenu i vodi, a kamen tvrd za jelo i za pod glavu, dok je more preslano da se pije i preprljavo da se njime opere obraz.

Nije ljudski saplitati Boga. Ko Bogu poturi nogu, taj je poturica kao što i sama reč kaže. Mnogo više poturica danas ima među Srbima, pa samim tim i Crnogorcima, nego među onima koje mi Srbi tako nazivamo i zbog toga Njegoš nije poželjan. Našao bi tuđe među svojima, a ne svoje među tuđima.

Stalno je Crna Gora bila pod pritiskom sila, a znamo da sila Boga ne moli, ali se zaboravlja da te sile nisu božanstva.

Crna Gora iz dana u dan opravdava svoje ime, a onda ga prevede na drugi jezik, ovde mislim na Montenegro, misleći kako će manje crna biti. Crno je crno na svim jezicima, a najcrnje je na jeziku okupatora.

I dok se ja radujem i sa svojom braćom proslavljam vek od ujedinjenja, razjedinitelji pale svoje krštenice, sakrivaju ikone, oburdavaju zidove crkava i kriju da su potomci onih koji su objedinjavali, a ne rastakali, nesvesni kako Srpskoj pravoslavnoj crkvi zapravo oni najviše i pomažu – narod se krsti kad god ih vidi ili za njih čuje.

Srećna nam stogodišnjica ujedinjenja, a onim drugima već koja po redu godišnjica omrknjavanja pameti, poricanja sebe i ujedinjenja sa onima koji su nas ujedinjavali isključivo sa nebeskom Srbijom, najčešće bombama.

Milan Ružić
Izvor: in4s.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime