Podizači svesti

1
1449

Duboka je vera većine Srba da se, uz pravilan rad i uz stalno lupetanje nacionalnih intelektualaca, može podići svest naroda. Pre svega, svest je ograničena vrstom, tako da su zahtevi za njenim podizanjem ravni zahtevima da se u narodu podigne inteligencija, ili da ljudi prestanu da budu sebični, da zajedničke interese stave ispred ličnih itd. Od ta posla vajde nema, iako lepo zvuči.

Naslovna – 1984. – ilustracija DŽonatana Bartona
1984. – ilustracija Džonatana Bartona

Ovo je, inače, sasvim demokratska, dakle i građanska predstava, koja podrazumeva da smo svi manje-više za sve sposobni i da imamo manje-više iste potencijale. Dođeš kod nekog umno zaostalog, održiš mu patriotsko predavanje i njemu se nivo svesti podigne za 20%. Ne ide to tako.

Svest se može izmeniti, ali ne i podići. Možete nekom da tupite godinama, svest mu se podići neće ni za jotu, ali dajte mu 100 000 evra i videćete kako se, pred vašim očima, menja.

Ideja, dakle, o promeni svesti, ili njenom podizanju, više govori o tome koliko su srpski intelektualci realistični i pametni, nego o ideji samoj. Građansko društvo, svuda i uvek, od Atine pre 2 500 godina, do Srbije danas, proizvodi opadajuće osećanje života, pa i politike. Život se gasi tako što natalitet opada, a politika se uništava tako što, bar u veri građanina, postaje vlasništvo svih. Ako hoćeš da ma šta upropastiš, neku instituciju, ili neku ljudsku delatnost, samo ih učini predmetom kolektivnog staranja. Dok o nečemu brine jedan čovek, on to može da radi dobro, ili loše. Ako o nečemu brinu desetorica, među kojima su obavezno dva idiota i trojica gramzivaca, ne postoji šansa da nešto radi dobro.

Ne tako davno, samo jedan vek unazad, u srpskoj seoskoj kući samo je jedan donosio odluke. To je bio starešina zadruge, koji je obično bio biran ili od braće, kao najsposobniji, ili je postavljan od roditelja. Kada se nešto odlučivalo u selu, samo su te starešine odlučivale, pa je i starešina sela bio biran njihovom odlukom. Nikome nije padalo na pamet da podiže svest svih čeljadi u kući, pa da svi odlučuju u skladu sa demokratskim normama. Čovek mora svoju uspešnost, svoje znanje i umeće da pokaže prvo u kući i u užoj zajednici, pa tek onda da se gura u javne poslove. Ovo naše vreme, međutim, sa svojim demokratskim raspoloženjima, omogućava bavljenje javnim poslovima i onome ko je omražen i neuspešan u selu, ili mesnoj zajednici, ili porodici. Glasačko pravo imaju i kurva, i ubica, i alkoholičar, i narkoman, i lopov. Samo sto godina ranije, takvi ne bi smeli da zucnu, niti bi ih ko nešto pitao.

Da Vas podsetimo:  Kako je Srbija postala „Smrdija”

Od deset Srba, najmanje petorica su politički analitičari i to ne zato što nešto znaju, nego zato što imaju pravo da to budu. Da pravo podrazuemva i neku odgovornost za lupetanje, nikom na pamet ne pada. Gledaju ti analitičari kako i oni profesionalci lupetaju, pa im to otvara apetite. I, zaista, ima profi-analitičara koji 17 godina najavljuju dolazak Rusije na Balkan, kao i onih koji svakog proleća najavljuju rat u Donbasu, ulazak u EU dogodine i još mnogo drugih budalaština. Na kraju, jednog dana mogu i da budu u pravu, ako su dovoljno uporni. Rusija, u svakom veku, jednom zaista uđe u Srbiju; u Donbasu će jednom izbiti pravi rat. Tada će ti analitičari reći: Jesam li vam rekao?

U geopolitiku se već i babe razumeju; milion Srba tačno zna šta Putin misli i hoće, a Tramp se, od najveće srpske nade, pretvorio u svetskog nevaljalca, a da niko od onih, koji su ga nazivali Putinovim drugarom, nije pocrveneo što se nalupetao. Najgore je što, u pozadini ovakvih priča, leži ozbiljno i duboko nerazumevanje politike, a ne slučajan pogodak, kako Srbi obično misle. Ideja da će Tramp više služiti interesima Moskve, nego interesima Vol strita i vojno-industrijskog kompleksa u Americi, naivna je do idiotluka. Ko god je tu priču pričao, pokazao je da o poltici ne zna ništa, ali nije ućutao, nego opet pametuje. Tipično građanski i demokratski.

Svest čovekova ne može nikada biti drugačija od sveta koji je pred njegovim očima. Čak i „podizači“ tuđe svesti ne primećuju da su i oni u istoj matrici, da i sami imaju svest koja je oblikovana epohom, tako da od drugih traže da se, kako podižu svest, prilagode demokratiji i da je pravilnije i bolje konzumiraju. U pozadini leže dve kobne pretpostavke: da sajbije imaju višu svest od onih koje žele da osveste, što nije tačno, i da je demokratija večna, samo je trenutno u problemima, jer je neki nisu razumeli. Toliko slepilo je karakteristično za knjiške moljce i popravljače sveta. Iole snažniji duh zna da je demokratija za nama i da od popravljanja njenog nema ništa. Dogmatski tipovi je popravljaju, a klerikalni je zovu „sabornošću“, koja je samo drugo ime za demokratska raspoloženja novoveraca. Mlađi među vama, koji ovo čitate, uveriće se da od demokratije nema ništa, da je potrošena odavno i da se, pod njenim svetim pojmovima (podela vlasti, opšte pravo glasa, jednakost…) probija elementarna i brutalna volja za moć. Mi već danas živimo u postdemokratskom društvu, samo što je ukus prosečnog građanina za poltiku takav da odbija da to vidi i to ne zato što je glup (mada često i jeste), nego zato što „ima uverenja“, pa misli da njegova uverenja pokreću svet. Ako je on, u glavi, zamislio demokratiju, nema druge nego da se ona stvori pred njegovim očima! Ako nešto može da od prosečnog, pa i pametnijeg pripadnika vrste načini idiota, to su uverenja i ideologije.

Da Vas podsetimo:  Dr Milan Mićunović: Quo vadis, Serbia

U politici se uvek radi samo o jednoj stvari: ko svest naroda kontroliše, a ne ko je podiže. Ako Vučić to nije ubedljivo pokazao za ovih pet godina, ne znam ko je. Zamisao da će se svest podići na takav nivo da će rulja prestati da gleda Farmu i Parove, pa će preći na to da sluša poučitelne govore i nastupe srpskih intelektualaca, naivna je do stupidnosti. Prosto: bar 30% populacije i ne razume šta joj glavonje pričaju, a bar 50% nema strpljenja da sluša ništa što nije zabavnog karaktera, ili da čita ma šta što nema slova od 5 santimetara. Podizanje svesti se završilo tako što uvek isti ljudi krstare po tribinama i već se dobro poznaju sa onima koji na tribinama svest podižu. Novi konkurenti za podizanje svesti se ili ne pojavljuju, ili se pojave jedanput. I, ruku na srce, priče srpskih mozgadžija su, sa retkim izuzecima, dosadne, zamorne i razdvojene od života. Mozgadžije ne opažaju prilično banalnu činjenicu da svest jedinke, pa time i svest naroda, zavisi od materijalnog položaja, a ne od čitanja patriotske literature i slušanja patriotskih genija. Zapravo, da su zaista geniji, primetili bi da su okrenuli uzrok i posledicu, jer očekuju da će se podizanjem svesti doći do boljeg materijalnog položaja, što se nikad nije desilo i neće.

Ideja da svest nečemu prethodi je, iako budalasta, veoma omiljena kod naših intelektualaca. Život je, međutim, stariji od svesti, pa i od mišljenja. Mora se prvo jesti, da bi se mislilo. U tome je i razlika između popravljača svesti i onih nad kojima se popravljanje vrši: popravljači imaju ne višu, nego drugačiju svest, jer još uvek jedu redovno, dok oni koje popravljaju nemaju manje svesti, nego im je drugačija, zato što nemaju siguran obrok. Svest ne lebdi u prostoru, ili u vazduhu, pa je treba samo dohvatiti, nego počiva na socijalno-ekonomskim osnovama. Krajnje je nepošteno tražiti od nekoga ko čeka izvršitelja, ili čeka da mu isključe struju svakog časa, ili nema šta da dadne deci za doručak, da se izdigne iznad ličnih problema i sagleda lepotu demokratije i njoj saobrazi svoju svest. To pokazuje koliko su srpski, naročito srBski intelektualci daleko od svog naroda i koliko ga ne razumeju.

Da Vas podsetimo:  BAKA PETRICA (98) SRUŠILA NEOBIČAN REKORD: Starica iz Kraljeva za godinu i po dana uradila ovo!

Odvajanjem svesti od materijalne osnove, od načina življenja, zapravo se izlazi iz politike i prelazi u neku vrstu religije, jer svaka religija savršeno ignoriše socijalni i ekonomski položaj pastve. Dogmi se mora služiti, bio stomak pun ili prazan! Tako i srpske mozgadžije: svest se ima podići, makar ‘leba ne jeli! Ne oni, naravno, nego narod. Za predavače i podizače svesti, hleba uvek ima.

Pošto se neće desiti da se svest podigne na prazan stomak, pošto se neće desiti da se svest makar preoblikuje u pravcu ispunjavanja želja maminih genija, a naročito se neće desiti da mamini geniji svest kontrolišu, ostaje im samo da suzama kvase hartiju i mikrofone i da bol izliju u memoare. Što je najsmešnije: svi geniji za politiku imaju savršene planove za budućnost, puni su rešenja kao govno vitamina, samo treba, prethodno, da se podigne svest naroda, jer bi ta podignuta narodna svest njih dovela na vlast. Jedino rešenje koje nemaju je kako podići svest.

Pravi poznavalac politike misli samo o tome kako svest kontrolisati i ništa više. Zato vlada Vučić, a ne mamini geniji i ruzmarini.

Milan Milenković

www.milanmilenkovic.com

1 KOMENTAR

  1. Eci,peci,pec. Ja sam u pravu, ti si upravu, svi smo u pravu i niko nije u pravu … A Srbiju do „svi Srbi pod jednu šljivu“ vodi ludak.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime