Pogled iz Rusije

Nevolja za Srbiju, opasan presedan za Svet

0
829

03-juzna-osetijaNezavisnost Kosova bi mogla imati iznenađujuće međunarodnopravne posledice, izmeću ostalog i na postsovjetskom prostoru.

Piše: Pavel Kandel

Na sahrani su epitafi primereni, ali pred sudom istorije nisu. Upravo pred tim sudom stoji sada Slobodan Milošević, koji je dobio svoju igru sa Haškim tribunalom. Mučenička smrt u zatvoru, uz to i ne baš sasvim jasan uzrok smrti, nude najbolju osnovu za mit o nesalomivom borcu za interese sopstvene zemlje, koji je čak i svoje suđenje pretvorio u opotužbu protiv neprijatelja te zemlje.

Upravo na taj način je ovaj harizmatični političar hteo da uđe u srpsku istoriju kada je pokušao da se moralno i politički rehabilituje, ako ne pred svetskom javnošću, a ono ipak u očima Srba.

Ljudi su, međutim, skloni da puno opraštaju samo političarima srećne ruke. Nasuprot tome, oni drugi, gubitnici, ne bi trebalo da računaju na njihovu uviđavnost. Kraj političara Miloševića dogodio se 2000. godine, kada je talas narodnog gneva u jednom jedinom danu zbrisao autoritarni režim koji je postojao 13 godina. Nije bilo slučajno što je i SRJ prestala da postoji ubrzo nakon njegovog pada. Bivši predsednik jedne zemlje potonule u ništavilo – fatalan rezultat za jednog vrhunskog političara.

Stoga njegova smrt neće promeniti gotovo ništa u Srbi ji i na Balkanu. Srpskim vlastima će, doduše, izuzetno teško pasti da nakon jedne ovakve smrti, kojom je preminuli istovremeno hteo i da se osveti Tribunalu, poslušaju ultimatum EU i da do kraja meseca u Hag izruče Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Da je Haški tribunal bio pravi sud, a ne oruđe za opravdavanje dosledno antisrpskog kursa zapadnih sila, na optuženičkoj klupi je s pravom trebalo da sede i drugi: predsednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, obojica ostavljeni da umru u miru, a pored njih i lideri OVK, koji danas važe za ugledne političare.

Veliki ratni zločini i bezobzirno kršenje normi prava i čovečnosti na sve strane predstavljaju, naime, obeležje građanskog rata. Nijedna od strana koje su se u njemu sukobljavale nije u tome bila suzdržljiva. Kazniti ih za to u različitoj meri, znači zapravo potkopati prave pravne osnove. I mada pravna pristrasnost i krajnja politizacija sudske farse u Hagu ne skidaju krivicu sa samih zločina, dalja saradnja sa Tribunalom pod takvim okolnostima predstavlja kamen o vratu današnje vlade Vojislava Koštunice. Moguće je i da će on biti poslednji demokrata koji vlada Srbijom.

U ovoj novoj situaciji, još opasniji su žurni pokušaji Vašingtona i Brisela da nametnu što brže proglašavanje “uslovne nezavisnosti” Kosova od Srbije. To je namera koja se teško može objasniti, ako se ozbiljno shvati cilj proklamovan od strane UN: stvaranje demokratskog, multietničkog društva u ovom regionu. “Sveobuhvatni pregled situacije na Kosovu”, koji je pripremljen za Savet bezbednosti UN, može se, naime, shvatiti kao nedvosmislena osuda petogodišnje delatnosti međunarodnih mirotvoraca.

Ako se njegove diplomatske formulacije prevedu na običan jezik, na Kosovu se nagoveštava jedna situacija koju su pripadnici vojnih snaga NATO saveza koji su tamo služili, okarakterisali kao običnu “koljokratiju”. Iza fasada stvorenih državnih institucija u stvarnosti vlada mafija – i klanovske grupacije, koji uživaju naklonost vodećih političara Kosova iz redova bivših lidera OVK. Srbi koji su nakon juna 1999. napustili Kosovo (oko 220.000 ljudi) većinom se nisu vratili. Nakon novih antisrpskih pogroma u martu 2004, broj izbeglica je još više porastao. Praktično se pokazalo da je nemoguć zadatak da kosovski Albanci i Srbi žive jedni kraj drugih kao dobri susedi.

Time što se pokazuju tako popustljivi prema nasilju i ucenama albanskih nacionalista sa Kosova i tamošnjih trgovaca drogom, zapadni zaštitnici nezavisnosti Kosova ih stimulišu da nastave ovu politički tako isplativu taktiku – pa i sami postaju predmet pritiska, ako ih sprečavaju u tome da ostvare svoj ideal “piratske republike”.
“Ulazak u EU” izgleda kao efikasno sredstvo da se kosovskom elitom upravlja iz Brisela. Ali zbog čega bi se ova odrekla svojih loših navika? Kriminalne strukture sa Kosova su se već bez ikakve “ulaznice” inkorporirale u Evropu i kontrolišu značajan deo nelegalnog tržišta droge, oružja i ljudi.

Moglo bi, dakle, da se dogodi da “uslovna” ne bude nezavisnost Kosova, već njegova navodna “evropezacija”. Nezavisnost Kosova je danas neprihvatljiva za one koji se nalaze na vlasti u Beogradu. Ovaj region je nekada bio kolevka srpske države i svetinja je nacionalne istorije, religije i kulture, čiji spomenici (prastare pravoslavne crkve i manastiri, mesto legendarne Kosovske bitke koja je ušla u narodni ep) tamo postoje i danas, mada često u polurazrušenom stanju. Ni u Srbiji uticajna pravoslavna crkva neće dopustiti da se ovo nasleđe porekne. Zbog toga je odricanje Kosova, koje se shvata kao atentat na nacionalni identitet, za svakog srpskog političara ravno samoubistvu.

Trajno gledano, međutim, za Srbiju je nepovoljno i očuvanje suvereniteta nad Kosovom “na papiru”. Uz “afričku” stopu prirodnog priraštaja među Albancima, Kosovo predstavlja žarište demografske ekspanzije, koja preti da preplavi srpsku državu. Ovaj zaostali region, sa previše brojnim seoskim stanovništvom i previše nezaposlenih, predstavlja nepodnošljiv teret za privredu Srbije. Kosovo u njenom sastavu predstavlja izvor beskrajnih sukoba. Stoga bi se Srbi sa njegovim gubitkom možda i pomirili, ako bi se Srbiji ostavile njene svetinje, dok bi joj za ostalo bilo isplaćeno značajno poravnanje.

Pa ipak, odlučeno je da se Srbija “smekša” tako što će joj se obećati samo jedna “nagrada” – Sporazum o pridruživanju i proširivanju sa EU. Preti joj se, međutim, da će joj se i ona oduzeti, time što se ostvarivanje ovog sporazuma povezuje sa budućnošću Mladića i Karadžića. Slabost sadašnje vlasti u Beogradu uliva nadu da će ova dopustiti da joj se sporazum oktroiše. Prvu posledicu nezavisnosti Kosova bi, međutim, predstavljao konačni egzodus Srba iz tog regiona. U Srbiji će odbiti da nametnutu odluku prihvate, što ih ipak neće spasti od političke krize.

Prevremeni izbori će na vlast dovesti nacionalističku Radikalnu tranku, čiji se predsednik Vojislav Šešelj nalazi u zatvoru Haškog tribunala. Porašće verovatnoća da ni razlaz između Srbije i Crne Gore ne protekne glatko. Nije isključeno ni zaoštravanje međunacionalnih odnosa u Vojvodini, kao i u tri južne srpske opštine. Sve to najavljuje povećanje broja prinudno iseljenih. Lideri nacionalista se možda neće odlučiti za nasilnu konfrontaciju sa EU i SAD. Demokratija u “vajmarskoj Srbiji” će, međutim, biti jako unazađena, dok je njena evropska perspektiva maglovita.

Kako će se nezavisnost Kosova odraziti na stabilnost u Bosni i Hercegovini i u Makedoniji nešto je o čemu u najboljem slučaju možemo da nagađamo. Pristalice nezavisnosti Kosova neće da shvate dalekosežne međunarodno-pravne i političke posledice ovog presedana. Ali već i prve priče o ovoj temi naišle su na najživlji odjek u “nepriznatim” postsovjetskim državnim strukturama – u Pridnjestrovlju, Nagornom Karabahu, Abhaziji i Južnoj Osetiji.

Situacija u ovom regionima se već zaoštrila. O “kosovskom presedanu” već počinje da se govori čak i na Krimu u zakarpatskoj oblasti. Gruzija, Ukrajina, Azerbejdžan i Moldavija su požurili da saopšte da rešenje kosovskog pitanja, ma kakvo ono bilo, ne sme da stvori presedan.

Logično bi, međutim, bilo pretpostaviti upravo suprotno: da će nezavisnost Kosovo odjeknuti od Baskije do Kurdistana. Ruski predsednik Vladimir Putin je na svojoj konferenciji za štampu 31. januara u Kremlju ukazao na nedopustivost dvostrukih normi prilikom rešavanja etnopolitičkih sukoba i na direktnu vezu rešenja kosovskog problema i sudbine nepriznatih postsovjetskih država.

Predstavnici Rusije se na zasedanjima Saveta bezbednosti UN i Kontakt grupe za Kosovo zalažu za univerzalni pristup takvih problema, dok njihovi zapadni partneri insistiraju na “jedinstvenosti ove situacije”, što nije spojivo ni sa međunarodnim pravom, a ni sa zdravim ljudskim razumom. Takva varijanta bi se, naime, mogla odigrati na svakom mestu, ako se drugi ništa manje “jedinstveni” sukobi reše na isti “jedinstveni” način kao na Kosovu. To je samo pitanje cene i svrsishodnosti.

RIA Novosti – Moskva

Autor je rukovodilac sektora za etno-političke probleme na Evropa-institutu u Moskvi

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime