Politički zemljotresi po svetu

0
1040

Džejms Džordž DžATRAS

Jer će ustati narod na narod i carstvo na carstvo i biće gladi i pomora i zemljotresa po svijetu.

Jevanđelje po Mateju, 24,7

Svakako da nije bilo vremena kada narod nije ustajao na narod. Isto tako, zemljotresi, poput onog koji je ovog meseca ubio oko 300 ljudi u Meksiku, nisu nikakva retkost.

Ali ne viđaju se tako često politički zemljotresi koji drmaju samu strukturu svetske politike, u tako kratkom vremenskom rasponu: nemački parlamentarni izbori od 24. septembra, referendum o nezavisnosti u iračkom Kurdistanu od 25. septembra, i predstojeće glasanje o nezavisnosti u Kataloniji 1. oktobra. Svaki na svoj način pokazuje da je posthladnoratovski poredak „kraja istorije“ bio jedna fatamorgana, koja se sada raspršuje.

Nemačka

Hvala Bogu, era Angele Merkel je gotova. Naravno, ne formalno. Ona će još neko vreme opstajati kao kancelar, nanoseći dodatnu štetu svojoj Hrišćansko-demokratskoj uniji (CDU) i sestrinskoj Hrišćansko-socijalnoj uniji (CSU), svojoj zemlji i evropskoj civilizaciji. Ali ona je „hroma patka“, i to svi znaju. Britanski konzervativci, koji su ranije ove godine ostvarili Pirovu pobedu sličnu ovoj koju je ostvarila CDU-CSU, bar priznaju da će, posle razumnog intervala, Tereza Mej sići sa mesta partijskog vođe. Da Merkelova ima i malo dostojanstva, ona bi objavila odlazak u penziju.

Umesto toga, ona se prihvatila misije zaustavljanja uspona istinskog pobednika izbora: populističko-patriotske Alternative za Nemačku (Alternative für Deutschland – AFD), čiji je politički uspon praktično išao uporedo sa gubitkom podrške koju je uživao CDU-CSU, čiji se politički i moralni bankrot može meriti jedino sa onim njihovog nekadašnjeg partnera u Velikoj koaliciji, Socijaldemokratske partije (SPD). Obnovljena, manje „velika“ CDU/CSU-SPD vlada je isključena, kako zbog toga što SPD i njen smušeni vođa Martin Šulc (patka koja hramlje još više od Merkelove) ne smeju da rizikuju dodatno osipanje svog brenda, tako i zbog histerične potrebe establišmenta da blokira mogućnost da AFD postane zvanična Opozicija. To upućuje Merkelovu u pravcu pokušaja pravljenja bizarne crno-žuto-zelene „Jamajka“ koalicije sa Slobodnim demokratama (FPD) i Zelenima. Čak i da nema Hrišćanskih demokrata, spajanje FDP-a i Zelenih u nekakav koherentan program vladavine bi predstavljalo težak zadatak. A čak i da se nekakva koalicija napravi, ona će biti krhka, a novi izbori, u roku od dve godine, verovatni. Nadajmo se da će se oni odvijati sa Merkelovom u izbeglištvu u Čileu.

Da Vas podsetimo:  U čemu se sve ogleda pravna neosnovanost optužnice protiv predsednika Srpske

Ipak, pravu vest predstavlja AFD, koji je sada treća najveća partija u Bundestagu. Čini se da Nemačka još uvek nije mrtva. Kako je primetio Srđa Trifković:

„Tokom proteklih sedam decenija od Hitlerovog pada (Untergang), bilo je, prvo poželjno, zatim neophodno, a konačno i obavezno za pripadnike nemačkog mejnstrima da se stide svoje prošlosti. Denacifikacija iz ranih dana okupacije se pretvorila u degermanizaciju. A integralni deo tog konačnog proizvoda je bila privrženost postmodernoj liberalnoj pravovernosti u svim njenim aspektima. To je nužno moralo da uključi spremnost na prihvatanje milion „migranata“ godišnje (uz dodatne milione koji bi takođe došli ako bi tako Duopol odlučio – a i Merkelova i Šulc se slažu da gornja granica ne sme da postoji). AFD se s tim nije složio. Međutim, kad god bi njegove vođe dale neku realno zasnovanu izjavu poput: ‘Islamu nije mesto u Nemačkoj’, ili zdravorazumsku poput: ‘Ne trebaju nam nepismeni imigranti“, oni bi odmah bivali ‘hitlerizovani’…

Nije slučajno to što oni koji su preživeli crveni totalitarizam u bivšoj Nemačkoj Demokratskoj Republici i njihovi potomci masovno glasaju za AFD. Oni prepoznaju ideološki vođene kretene kada ih vide, kao i ljude koji su sposobni i spremni da se istima suprotstave. Ironično je da se može ispostaviti da će mase iz stare Prusije i Saksonije biti te koje će pokazati put oslobođenja navodno sofisticiranim multikulturalistima sa Rajne, rešenim da idu putem samouništenja. Još uvek ima nade za Nemačku.“

Irački Kurdistan

Nadmoćno većinsko glasanje u korist nezavisnosti pod pokroviteljstvom Regionalne vlade Kurdistana (KRG) u Iraku može biti ta iskra koja će pokrenuti novi regionalni rat, koji se već ukazivao na horizontu posle predstojećeg poraza Daeša i pobede Damaska. Mada je Sirija davala neke mlake signale spremnosti na prihvatanje neke vrste kurdske autonomije, kurdsko glasanje za nezavisnost u Iraku je Tursku još više približilo osovini Iran-Irak-Sirija koju podržava Moskva. Na glasanje u iračkom Kurdistanu Bagdad je odmah reagovao pretnjama vojnom akcijom.

Da Vas podsetimo:  Gde je mesto Srbije u svetu koji nastaje

Ovaj kurdski potez se odvija u vreme kada američki podržane, uglavnom kurdske „Sirijske demokratske snage“ (SDF) ulaze u delove istočne Sirije koje je napustio Daeš, što je jasan pokušaj blokiranja Sirijske arapske armije (SAA) koju podržava Rusija. Smatra se da SAD – preciznije Pentagon, glavni sponzor SDF-a – imaju dva cilja: prvo, da blokiraju tzv. iranski „kopneni most do Mediterana, koji se proteže od Iraka, kojim upravljaju njegovi šiitski saveznici, do Libana, gde dominiraju njihovi saveznici iz Hezbolaha“; i, drugo, da zgrabe naftna polja u istočnoj Siriji koja bi služila kao ekonomska potpora za severno-sirijsku kurdsku državicu, gde je već uspostavljeno oko tuce neprijavljenih (i nelegalnih) američkih baza. Radi ostvarivanja ovih ciljeva, moćni krugovi u Vašingtonu su spremni da rizikuju vojni sukob sa Moskvom.

Dok se jedan rat privodi kraju, još jedan – a možda i dva ili tri – možda tek počinje.

Katalonija

Kao što su neki od nas još tad upozoravali, ono što je zapadno insistiranje u slučaju nelegalnog ocepljenja pokrajine Kosovo i Metohija od Srbije u februaru 2008. predstavljalo kao „jedinstven slučaj“, se pretvorilo u prototip. Jedan od prvih naknadnih potresa se desio već u avgustu te godine, nedugo pošto je Zapad skoro jednoglasno priznao nezavisnost navodne „Republike Kosovo“, kada su Južna Osetija i Abhazija proglasile nezavisnost od Gruzije, uz podršku Rusije.

Radi se o tome da je svaki separatistički pokret „jedinstven“ i validan u očima manjine koja stremi ka otcepljenju. Zbog toga, uprkos tome što je velika većina zemalja Evropske unije ubrzo, prateći vođstvo SAD, priznala Kosovo, pet zemalja nije: Kipar (zbog otcepljene „Turske republike severni Kipar“, koja praktično predstavlja okupacionu zonu Ankare), Grčka (radi podrške Kipru), Slovačka (zabrinuta zbog mađarskog iredentizma u svojim južnim delovima), Rumunija (takođe problem sa Mađarima, u Transilvaniji), i Španija (ne samo zbog Katalonije, već i Baskije, a moguće i Galicije). To je taj dodatni aspekt katalonske krize – ona je još jedna posledica priznavanja Kosova.

Da Vas podsetimo:  Otvoreno pismo Ministru informacija gospodinu Vučiću

Nedavno je Donald Tramp iskazao blago protivljenje katalonskoj nezavisnosti, dok se EU snažno suprotstavlja. Ovo drugo je pomalo ironično, s obzirom da sub-nacionalni separatisti i nadnacionalne tvorevine poput EU imaju zajedničkog neprijatelja – istorijsku državu-naciju. Većina katalonskih „independista“ su na moralnoj i političkoj ravni upravo tip ljudi kakvog Brisel voli. Kako je primetio jedan španski bloger:

„Independisti su većinom hipsteri, borci za socijalnu pravdu, feministi i raznovrsni degenerici koji širom otvorenih ruku dočekuju islamiste (pošto se brzo razmnožavaju, mrze Špance zbog toga što su ih izbacili 1492. kao i Crkvu, i ne govore španski), iste one islamiste koji će za dve generacije predstavljati većinu u hipotetičkoj Katalanskoj Republici i nametnuti šerijat. U neku ruku bi to bilo zabavno za gledanje ali, s druge strane, ne možemo da ostavimo više od polovine stanovništva tog regiona, tihu većinu, u rukama tih ludaka… Ovo je samo odvraćanje pažnje od većih planova za stvaranje EU superdržave. Tako imamo podelu na, s jedne strane, mejnstrim medije koji su, mada sa malo entuzijazma, za nezavisnost, i, s druge strane, EU, koja izražava vrlo mlaku podršku za svog vazala Španiju, čiji su stanovnici najvatrenije pristalice EU (koliko li malo znaju). Možete biti sigurni da će, ako postane nezavisna, Katalonija faktički ostati u EU. Nikome nije dozvoljeno da napusti EU plantažu. Na kraju, EU nije briga da li su njene države članice nacionalne države ili regioni, a može se argumentovati da je lakše upravljati slabijim mini-državama.“

fsksrb.ru

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime