Kada je knjaz stupio na srpsko zemljište, o čemu ga je, po njegovoj želji i ranijem upozorenju, obavijestio poslanik Simić, on je gromko uzviknuo: „Kape dolje!“ Potom je sam skinuo kapu, kleknuo i prekrstio se.
Piše: Savo Vukmanović
U doba knjaza Nikole i knjaza Mihaila postignut je bio sporazum između Crne Gore i Srbije (1866). Ali smrću Mihailovom, poznatog pobornika za oslobođenje balkanskih naroda, za vrijeme njegovog nasljednika, kralja Milana, koji je vječito strahovao za svoju krunu i za kojeg je interes dinastije bio na prvom mjestu, između Crne Gore i Srbije je nastao otvoren razdor i uzajamno optuživanje po pitanju srpskog jedinstva. Ovo se stanje nešto popravilo za vrijeme vlade Aleksandra Obrenovića, ali su ga još uvijek pogoršavali crnogorski emigranti u Srbiji.
Uprkos svim ovim nesuglasnostima i dinastičkom rivalstvu godine 1896, inicijativom knjaza Nikole, ponovo je došlo do uspostavljanja bliskih veza između Crne Gore i Srbije. U to vrijeme je otpočeto i „djelo zbliženja i sporazuma Balkanskih država oko sfere narodnih aspiracija i podjele među njima zemljišta evropske Turske na kojima žive narodi svih ovih država manje-više izmijenjeno“. Knjaz je odmah u početku istakao svoju „staru želju“ da pohodi kralja Aleksandra u Beogradu, iako mu je teško padalo da on „sijedi gospodar ide u posjetu mladom kralju“. Ali kada je srbijanska vlada pod uticajem crnogorske dala izjavu kako kralj Aleksandar i sam želi da posjeti knjaza na Cetinju, on se odmah odlučio na put, utoliko prije što je to bila i preporuka mjerodavnih ruskih političkih krugova.
Prije no što je posjetio kralja Aleksandra, knjaz Nikola je otišao u Moskvu na krunisanje cara Nikole. Otuda je pri povratku otputovao u Beograd u pratnji svoje svite kojoj se u Beču priključio i tamošnji srpski poslanik Đorđe Simić. Na daljem putu za Srbiju knjaz je postajao sve „svečanije i oduševljenije raspoložen“.
U Novom Sadu ga je iza ograde pozdravila oduševljena masa građana kojima su mađarske vlasti zabranjivale da izađu na samu stanicu. Jedino je Aleksandru Sandiću, pjesniku i poznatom javnom radniku, bilo dozvoljeno te je prišao vozu i pozdravio visokog putnika. Na putu knjaz se o svemu interesovao i raspitivao svoga ministra prosvjete, vojvodu Sima Popovića, rodom Sremca. A kada je stupio na srpsko zemljište, o čemu ga je, po njegovoj želji i ranijem upozorenju, obavijestio poslanik Simić, on je gromko uzviknuo: „Kape dolje!“ Potom je sam skinuo kapu, kleknuo i prekrstio se.
Na beogradskoj stanici knjaza su dočekali kralj Aleksandar, vojska i ogromne gomile svijeta. Srbi su povrveli bili sa svih strana da svojim sopstvenim očima vide „svetilo srpsko“. Knjažev doček je bio još više uveličan što je padao na sami Vidovdan – simbolični dan narodne slave i srpskog jedinstva. Susret srpskih vladalaca bio je neobično dirljiv. Narod im je ushićeno klicao. Očevidno da su i oni sami bili duboko uzbuđeni. Knjaz je zagrlio kralja i poljubio ga. Ova pojava razdragala je beogradsku publiku kao da je prisustvovala kakvoj velikoj patriotskoj predstavi. Po riječima Slobodana Jovanovića „njoj je izgledalo kao da je ujedinjenje Srbije i Crne Gore već odavno izvršeno“.
Još je veće ovacije knjaz Nikola doživio kada je istoga dana bio u Sabornoj crkvi na parastosu kosovskih žrtava. Poslije održanog obreda i patriotskog govora mitropolita Mihaila, u crkvi, „svoj uvijenoj u crno“, on je, obučen u zlatno crnogorsko odijelo i sa sabljom Nemanjića o pojasu, „kleknuo, poljubio zemlju i briznuo u plač“. Na to je i sav prisutni svijet proplakao sa njim. „A kada je pjesnik himne Onamo, ‘namo položio srebrni vijenac na grob knjaza Mihaila i izišao napolje, Beograđani su ga slavili i nosili na svojim rukama. Beogradskim ulicama on je prolazio i bio pozdravljen kao novi Obilić“.
Dolazak knjaza Nikole u Beograd i vrijeme provedeno u njemu dobili su bili „značaj jednog svesrpskog praznika“. Narod je ove dane pretvorio bio u opšte veselje i oduševljenje, Isto tako i knjaz je bio veseo i raspoložen. On je svuda, u narodu, vojsci, školama i u svim ustanovama, koje je obišao, doživljavao samo počasti i uvaženja. Kralj ga je imenovao za komandanta IX pješadijskog puka, a Srpska akademija nauka u njegovom prisustvu bira za svoga člana njegovog ljubimca — pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja, koji je tom prilikom pročitao lijepu patriotsku pjesmu „Kraljević Marko i troglavi Arapin“:
“Sa Avale, sa Lovćena/ jedna truba trubi;/ Avala se približuje/ da Lovćen poljubi…
Ponegdje se u horu pjeva i pjesma Onamo, ‘namo koju istovremeno svi prisutni prihvataju i prate. Knjaz je bio vrlo oduševljen znamenitostima i kulturnim napretkom Srbije. Poslije ovoga on intimno i u povjerenju saopštava Simu Popoviću da više nikom neće dozvoliti da pred njim i u njegovoj zemlji grdi Šumadince.
Na svečanom objedu, koji je održan u dvoru, knjaz se toplo zahvalio kralju na dočeku. U zdravici koju mu je tom prilikom održao, iznio je i svoj političko-nacionalni program. „Dođoh iz doma u dom!“ rekao je pored ostaloga knjaz. . . „I dođoh na Vidovdan! A što baš ovaj dan izabrah, dan prije kobni za naše srpsko pleme? Izabrah zato da ga mili naš narod ne provede u sjeti kao do danas. Od Lazara na ovaj dan on se sjeća svih muka svojih, stradanja i robovanja svoga. Ni brojno nadmoćniji, ni urođena hrabrost razoritelja naše domovine ne biše tako fatalni za njen opstanak koliko naša nesloga.
Veličanstvo! Promisao božja nas je dvojicu označila da smo vladari i upravljači srpskoga naroda. Proniknuti tom svetom zadaćom i najvrućom željom da to po božjoj volji vršimo, dužni smo mi sve učiniti za plemeniti i dragi naš narod srpski koji, da se ispravi za slogom, vapije. Jer samo na domu složan narod jak je i od drugih uvažen.
I danas na ustanke vidovdanske, dragi moj brate, a pred licem miloga nam Srpstva, podnašam ti izraz čist kao najprvi zrak sunca koji je jutros vrh moga Lovćena obasjao, izraz one blagoslovene sloge i ljubavi koju narod želi da među nama postoji. Zagrljeni i slogom spojeni nas će dobri srpski narod, ispredvajan, a iz tri vjere, blagosiljati; blagosiljaće nas sjenke umrlih mučenika srpskih; blagosiljaće nas roblje srpsko. On će naš primjer sljedovati, te složan sav će vjerovati jednu vjeru, vjeru spasavajuću, vjeru narodnosti.
Cijelo je Srpstvo danas u duhu s nama, a što ono želi, želimo i mi dvojica. A naša je zadaća da ga povedemo pravcem njegovih težnji. Naš je narod i svjestan i pravedan. on za tuđim ne teži; on želi samo svoje i ničije osim svoje, jer je sam izrekao: Oteto – prokleto! Posjednici svega, mi smo pozvani biti revnosni sunarodnici drugih srećnih naroda na polju napretka, razvića i civilizacije…
Ja podižem ovu čašu u tvoje zdravlje, Veličanstvo, i u zdravlje srpskoga naroda!“
Posjeta knjaza Nikole Beogradu i njegove riječi koje je tamo izgovorio „učinile su jak“, upravo „epohalni efekat“ na srpski narod. „Od toga zbliženja i bratimljenja srpskih vladara i država očekivalo je Srpstvo svoje bolje dane i vjerovalo je da su zavazda prestale one žalosne pojave u njegovim pređašnjim odnosima“. To je isto vjerovao i knjaz Nikola koji je vrlo zadovoljno i sa velikim počastima napustio Beograd. U duši je još nosio misao o mogućnostima orođavanja sa mladim kraljem preko svoje kćeri Ksenije, jer ga je njegova majka, kraljica Natalija, vrlo često za nju raspitivala. Stoga se on utoliko prije nadao i njegovoj brzoj posjeti.
Uistinu, naredne 1897. godine, na Đurđevdan, krsno ime Petrovića, kralj Aleksandar je posjetio Cetinje, iako je kralj Milan iz Beča upotrijebio bio sva moguća sredstva da mu osujeti ovaj put, plašeći ga još da će „poginuti, čim stupi na crnogorsko zemljište“. Ipak, mladi kralj koji je znao ponekad i da se usprotivi volji svoga oca, kada je bio daleko od njega, nije ga poslušao. „Cijela je zemlja bila na nogama da što ljepše dočeka knjaževa gosta“.
Kralj je bio veoma raspoložen i govorio je docnije da se, „nikada tako prijatno nije osjećao“ kao na Cetinju i da će mu dani koje je tamo proveo ostati najmiliji u životu“. Ali kada su ministri obiju vlada, srbijanske i crnogorske, Mihailo Vujić, Đorđe Simić i Gavro Vuković, saopštili da su sklopili sporazum o međusobnoj podjeli Sandžaka i Makedonije, koje je prethodno trebalo zajednički da oslobode od Turaka, on je oštro odbio da Crnogorcima pripadne Prizren. Isto tako on nije pokazao volju ni u pogledu prosidbe knjaginjice Ksenije, iako su njegovi ministri, Vujić i Simić, u tome smislu preko Vukovića činili ozbiljne pokušaje.
U politici kralj Aleksandar je bio pod uticajem kralja Milana, a u ljubavi je njegovo srce bila osvojila Draga Mašin, dvorska dama njegove majke. Ova dva momenta razbili su i plan o sporazumu između Srbije i Crne Gore, a povratkom Milanovim u otadžbinu nastale su nesuglasice i potajna trvenja između dvije srpske zemlje, što je s malim prekidom trajalo sve do smrti kralja Aleksandra (1903). Takvo stanje i uopšte nenacionalna politika Obrenovića, koji su u narodu dobijali sve više protivnika protiv sebe, ubrzalo je njihov pad. Ali u ovo vrijeme kada je Srbija doživljavala sve jači polet i knjaz Nikola, koji je do tada smatran za najvećeg nosioca narodne misli, počeo je da gubi od svoje velike popularnosti.
Odlomak iz knjige “Nikola I Petrović Njegoš – biografske crte”
