Poslednja počast

0
970

come_sit_with_me_by_eruwyn-620x321Četrdeset joj je godina. Udovica je sa četvoro dece, od kojih dvoje najmlađih zajedno nemaju još tri godine. Suprug je bio vojno lice, umro je od kancera nedavno. Ostala je deci penzija od njega. Sada – jedini prihod. Iz Beograda se vratila u svoju provinciju, kod oca. Sedimo na klupi u centru i ona mi kaže da se od jeseni vraća u Beograd, među podstanare. Trebalo bi da dobije posao. A i da nije tako, morala bi da ode, jer će je, uz svu njenu muku, dotući apatičnost i bezličnost varošice u kojoj je rođena.

„Lepo je što su zasadili ovoliko cveća, ali pogledaj, sede ljudi po klupama, ližu sladoled, kao u nekom nadrealnom filmu! Kao u bolničkom krugu! Pogledaj ta lica, bezizražajna, tupa… Toliko para utrošeno na cveće, a nema mesta u vrtiću, nema posla…“- kaže mi ona. Ne žali se, nada se, zbog svoje dece. Samo da ode iz bezličnosti. U veliki grad. Makar i kao podstanar. Tamo se bezličnost gubi u mnogoljudnosti, ne obraća se pažnja i nema toliko poznatih lica. Zato je lakše i zato deluje da je bolje!

A u suštini, selo, varoš, grad… Svuda je ista apatičnost i podeljenost. Na one što svoju muku nose kako moraju, na one koji se oglašavaju i protestuju i na one koji negde ližu jednu kuglu sladoleda, gledaju cveće i tvrde da jedino Vučić može nešto da uradi.

Za to vreme, leto prolazi, računi pristižu, plate su sve manje, cene sve veće, sve više onih koj, od neznanja šta će, sede na klupama, a i onih koji stižu na stranice crnih hronika…

Ima u mojoj varoši jedna specijalna bolnica za one “s uma sišavše”. Ta lica po čitav dan zalepljena za rešetke ograde i pružene ruke za cigaru ili dodir, plašila su nas kao decu. Klonili smo se tih staza, a danas eto, svuda neka lica kao voskirana. Gotovo bez emocija i izraza.

Da Vas podsetimo:  Srbija između Orvelove Okeanije i Domanovićeve Stradije

Ne, nisu to samo oni što sede po klupama, to su i oni kojima su ispunili obećanja, pa ih zaposlili kod famoznih stranih investitora. Prodali su ih za “smešne novce”, što bi rekle moje Lale. I od tih malih plata, od oko 20 hiljada još im uzimaju 10 odsto za finansiranje stranke! Gde će im duša?

Koja duša?!

Čovek ima dušu, roboti imaju samo sklop nekih šrafčića i čipova i umesto mozga – memorijsku ploču. Tu uneseš program i na kraju otkucaš komandu „go“! Jer, svi su oni vojnici partije: Od gradonačelnika i predsednika opština, do predsednika saveta mesne zajednice i svakog pojedinačnog od tih oko 650.000 upisanih članova Srpske napredne stranke. A ona – ona počiva na strahu, pretnji, ucenama i poklonima!

O da, poklanjaju se stanovi, automobili, radna mesta za ženu, decu, rodbinu… Da bi se pridobio jedan odbornik opozicije ili čak celi opozicioni opštinski odbori. Svi se pretvaraju u robu: Malobrojni srećnici dobiće pristojnu cenu, a većina često onu damping, da se pobedi konkurencija u državama u okruženju.

I s obzirom da to više i nije ljudska vrsta nego neki androidi to ni ne možeš dotaći prozivkom, opomenom da vlast nije večna, pozivanjem na vladavinu prava i zakona, iznošenjem činjenica o malverzacijama, zloupotrebama… Ne, to je nedodirljivo jer vosak na obrazu čuva da sve s njega sklizne.

Oni su se zatvorili u neke sektaške krugove, organizuju sramne izložbe, turističke promocije i kojekakve kamene temeljce, na kojima su glavni gosti, glavni akteri i glavna publika. I troše budžetska sredstva tako što svojima dodeljuju novac za kojekakva udruženja i projekte počevši od vrha vlasti pa do lokalne zajednice. Sve možeš osim da spomeneš sveto ime njihovog Mesije i da dovedeš u sumnju ispravnost bilo koje odluke, jer tada stižeš na listu neprijatelja sistema i države.

Da Vas podsetimo:  Srbi između Makrona i Kneza Lazara - kome se prikloniti carstvu

Nije ovo sa klupama, sladoledom i bolničkom atmosferom od pre četiri godine. Sistematski se radi na otupljivanju unazad 25 godina, sa kratkim periodom probuđene nade i svetlosti, ali kratkim. Dok nisu demokratski isplivale partokratije i nepotizmi, a onda su došli maheri zloupotreba i zastrašivanja i pokazali da nema tu više šta da se misli!

Moja će sagovornica da odnese svoj komadić nade negde u veliki grad. Utopiće se u milione bezličnh i bezizražajnih i biće lakše, možda?! Nama u malim sredinama ostaje da svakog dana do u kasnu jesen prolazimo pored tih rascvetalih leja i klupa na kojima sede ljudi bezizražajnog lica i ližu kuglu sladoleda.

Toliko cveća u gradu u kome je umrlo sve od privrede i umrli su toliki planovi, tolike želje za budućnost… Deluje kao poslednja počast u nekoj pogrebnoj povorci. I znate šta? Nije to samo jedan grad i nije samo jedna varoš! To je Srbija koja se kiti cvećem, dok lagano nestaje…

Violeta Živkov

Kolumnista

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime