Dugogodišnji protagonista ratnohuškačke retorike Bakir Izetbegović, na privremenoj funkciji bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, ovih dana pokušava da iscenira svoj poslednji rat. Nakon nekoliko poslednjih javnih istupa Bakir prijeti i priziva rat, rasplamsavajući ratnohuškačku retoriku na ovim prostorima, šireći prijetnje i mržnju prema Republici Srpskoj, Srbiji i Srbima uopšte, kao i prema Hrvatima, dovodeći tako svoj entitet u funkciju potencijalne ratničke zajednice. Svjedoci smo da kad Izetbegovići prijete onda je sve izvjesno, po najprije rat. To smo osjetili i na svojoj koži ,vidjevši taj film u režiji starijeg Izetbegovića, Alije, rađen po njegovom scenariju koji se zove „Islamska deklaracija“. Bio je to „spektakl“ visokog rizika, sa destinama hiljada žrtava na sve strane, čijeg je autora samo smrt prevarila da dobije „priznanje“ ratnog zločinca.
Poslednje izjave njegovog sina Bakira, koji po sopstvenom priznanju nastavlja tamo gdje njegov Babo stao, za Dojče Vele, N1, pa onda u Mostaru…itd. , poput one da su Srbija i Hrvatska samo potpisnice mirovnog Dejtonskog sporazuma a ne i garanti sporazuma i mira, samo je dio iz arsenala njegove ratnohuškačke retorike i prijetnje koje iznad svega imaju za cilj da destabilizuju, na međunarodnoj infuziji jedva održivu BiH, ali i cijeli region, sa upozorenjem, odnosno prijetnjom da se Srbija i Hrvatska drže po strani u tom njegovom ratničkom naumu.
U svoj poslednji rat Bakir Izetbegović opet ulazi kao spasitelj i mesije, jer u njemu vidi poslednju slamku spasa i opstanka na političkoj sceni na kojoj je doživio poraz, nakon lokalnih izbora a potom i raspadom Stranke demokratske akcije, na čijem čelu je još koji mjesec. Otuda zveckanje oružjem, dizanje tenzija, sijanje straha… Ali upravo to je „stil“ Bakira Izetbegovića, koji nikad nije izliječen od opasnog virusa političkog ekstremizma jer budućnost vidi u prošlosti. On izvan prijetnji, ratnog huškanja i mržnje i ne postoji. Njemu je haos u društvu potrebniji mnogo više nego bilo kada ranije. U tome traži spas.
Njegove izjave koje su označene kao patološka pojava, dozirane su upravo u momentu kada se veliki broj pripadnika poraženog ISILA, u Iraku i Siriji, vraća u BiH odakle su i otišli. Te Bakirove ratnohuškačke izjave su izraz dobrodošlice i savezništva povratnicima sa tih ratišta u kojima on vidi svoje odane bojovnike spremne za njegove bolesne namjere. Jer upravo su oni pravovjernici, idolopoklonici i sljedbenici onoga što je afirmisala „Islamska deklaracija“ i Alija Izetbegović, čijim stopama ide i Bakir.
Za nadati se da će nakon upozorenja iz Srbije, Republike Srpske, Hrvatskog narodnog sabora BiH i dr…. da ne rasplamsava ratnu retoriku i provocira sukobe, što traje nedopustivo dugo, Izetbegović dobiti upozorenje i od nekog iz međunarodne zajednice , koja na sva zvona propagira mir, u ovom slučaju nedopustivo žmureći na krajnosti i opasnosti koju nosi njegova ratnohuškačka retorika i provociranje sukoba. Jer mrzitelji i ratnohuškači lako se pretvaraju u proizvođače tragedije.
Pero Simić
iskra.co
