Posljednji metak čuvaš za sebe: Kako je dvadesetogodišnjakinja postala simbol Garde Republike Srpske

0
125
Foto: sputnikportal.rs

Na Bogojavljenje 19. januara 1993. Glavni štab Vojske Republike Srpske donosi odluku o formiranju Prve gardijske motorizovane brigade kroz koju će proći oko 7.100 gardista, a njih preko 200, većinom starosti između 18 i 20 godina, položiti živote u temelje Republike. O herojskim podvizima ovih ljudi koji su prošli ratišta oko Goražda i Žepe, učestvovali u akcijama „Cerska 93“, „Lukavac 93“, olovskom, bihaćkom ratištu, te borbama na Treskavici, Bjelašnici, Glamoču i Nevesinju, ćutalo se 25 godina.

Film „Sinovi Srpske“ reditelja Miodraga Zarkovića, važno je svedočanstvo o jednom vremenu i jednom narodu čija borba je neprekinuta istorijska nit, a svaka generacija, rečima autora, pozvana da dâ svoj udeo.

Foto: sputnikportal.rs

Ko su bili sinovi Srpske?

Ko su bili sinovi Srpske, zašto se o njima toliko ćutalo, te kakav je osećaj kada posljednji metak čuvaš za sebe, za „Sputnjik“ je govorila gardistkinja Snježana Kojadinović.

Kada je krenuo taj nesrećni rat, svi Srbi su bježali na našu stranu i u kući moje bake 1992. formirana je lokalna komanda jedinice. Krajem iste godine oslobađamo Jajce, a većina zdravstvenih radnika biva prebačena na rad u bolnicu. Kao bolničarka sa borcima sam na prvoj liniji od probijanja Koridora i tzv. oraškog do kasnije travničkog ratišta. Susrećem sa sa teškim ranjenicima, viđam ljude bez glave, nogu, oblivene krvlju, zapaljene i nikada ne postavljam pitanje da li mogu — znam da mi je to dužnost, priča Snježana i dodaje da je teško opisiv osećaj znati da je jedan metak uvijek onaj tvoj, onaj koji čuvaš u slučaju zasjede, spreman da radije pucaš u sebe nego da dopadneš u neprijateljske ruke.

Žena u stroju

Od 1992. do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Snježana je na prvoj liniji borbe. U Gardu Vojske Republike Srpske se dobrovoljno prijavila sa iskustvom bolničarke i borca koji je prošao jajačko, oraško i travničko ratište.

Da Vas podsetimo:  Zbog čega Zapad ćuti o genocidu u Drezdenu? I da li to neko Srebrenicom pokušava da prekrije Jasenovac?

– U Pjenovac kod Han Pijeska stigla sam u jednom od desetina autobusa. Ispred stroja je pokojni pukovnik Šarenac, a mi istupamo i predstavljamo se imenom. Čim su čuli ženski glas, odmah su me izvukli iz stroja i zaključali u jednu prostoriju sa namjerom da me vrate prvim autobusom. Kada sam objasnila da dolazim kao formiran borac sa puškom i torbom za prvu pomoć, odlučuju da me zadrže.

Snježana postaje prva gardistkinja, učesnik u svim borbama od Srebrenice, Žepe, Goražda prve etape, Goražda druge etape, bihaćkog i olovskog ratišta. Prva akcija u Gardi joj je bila ispomoć u odbrani Crne Rijeke.

– Često me je komandant pukovnik Lazić izvodio pred stroj da na taj način ohrabri borce. Ti momenti su mi bili teški, ali znala sam da tako mora. Ginuli su najhrabriji sinovi.

Ako stigneš do doktora Lazića — preživjećeš

Na Nišićkoj visoravni svakodnevno sreće doktora Miodraga Lazića.

– Sarajevsko ratište, selo Ravne. U Blažuju doktor Lazić formira bolnicu Žica i mi sanitetom svaki dan prebacujemo naše ranjenike. On je spasio najveći broj gardista. Važilo je pravilo, ako stigneš do doktora Lazića, preživjećeš. Nikada neću zaboraviti kako sa povređenom nogom podignutom na drvenu stolicu operiše ranjenike, i naše i njihove.

Foto: sputnikportal.rs

„Hoće li mi ostati noga? Hoće, brate, kako neće“

Kao bolničarka poznaje čitavu liniju fronta. U pratnji dva vojnika, sa preklopnom puškom u ruci, izvlači ranjenike iz borbe, a puca, kaže, kada mora.

– Pucala sam samo u kritičnim momentima. Sjećam se, na Goraždu, oko mene sve ’gori‘ od bombi i metaka. U tim trenucima sam golim rukama kopala zemlju u pokušaju da sakrijem glavu. Dok sam ležala iza stabla, gledam kao na usporenom filmu kako se bomba kotrlja ka meni i pomišljam da je to kraj. Nije eksplodirala. Osjetim olakšanje, a zatim čujem kako Miroslav, sportista, učesnik u Olimpijskim igrama i puškomitraljezac viče da se pomjerim i već u sljedećem trenutku vidim kako iz njegove noge šiklja krv. Dovikuje, pita, da li će mu ostati noga. Poslije pružene prve pomoći kažem: Hoće, brate, kako neće! Teška povreda krvnog suda. Kasnije, iz Zvornika dobijamo izvještaj: Miroslav Grbić, nastupila gangrena, ostao je bez noge. Šok za sve saborce. Još veći kada smo čuli da se vraća na ratište.“

Da Vas podsetimo:  128 godina od rođenja Save Šumanovića, A EVO ŠTA HRVATI PIŠU O NJEMU!

Sa obezbjeđenjem Ratka Mladića

Radost, ona kratkotrajna, nastupala bi poslije borbe, sa saznanjem da su preživjeli, ali i kada su sa pjesmom kretali u novu borbu. Kakvi su to divovi bili, prisjeća se Snježana, pjevali su i umirali, a da nijednog trenutka nisu klonuli duhom.

– Poslije Petrovdana 1993. godine i oslobađanja Trnova komanda me je rasporedila da budem sa obezbjeđenjem generala Ratka Mladića, koji je išao ispred svojih vojnika prema Proskoku.

Bili su, kaže, zadivljeni njegovom hrabrošću u istoj mjeri u kojoj će kasnije ostati poraženi činjenicom da mu se sudi u Hagu samo zato što je bio na čelu vojske i odbrane srpskog naroda od sigurne smrti.

Spremni na smrt

Teže od borbi Snježani je padalo vraćanje mrtvih boraca njihovim porodicama.

– Često sam išla u pratnji i to su mi poslije saznanja da je neko poginuo bili najteži momenti. Kada su bombardovali Kasindol, sanitetom su dovezena dvojica gardista ne starija od 19 godina, poginula u zasjedi, u kojoj je učestvovao, kasnije će se uspostaviti, i Kfor.

Ta mladost je, kaže Snježana, bila spremna na smrt.

Foto: sputnikportal.rs

Ni glas da pusti

U rovovima, na prvoj liniji Bjelašnice i Treskavice, provodili su po više mjeseci, često gladni i žedni. Ljeti okruženi smetovima snijega, noći surovo hladne. Nasuprot njih stajao je višestruko jači neprijatelj.

– Jedan od njih, mladić od dvadesetak godina, dovezen je sanitetom. Kaže, četiri mjeseca nije skidao čizme. Donosim lavor tople vode i gledam kako u njega ispadaju vrhovi promrzlih prstiju, a on ni vapaj, ni glas da pusti. Cijelu noć sam mu previjala rane, srećna kada sam sutradan čula da je primljen u bolnicu u Foči i da je gangrena spriječena u posljednjem momentu.

Da Vas podsetimo:  Egzodus Srba iz Sarajeva 1996. godine

Na Danu Republike Srpske

Svjedočenje Snježane Kojadinović koja je sa 20 godina stupila u Gardu VRS, svjedočanstvo je o herojskoj borbi jednog naroda, koji je bio odlučan da ne reprizira istorijsko iskustvo iz Drugog svjetskog rata. Na toj ideji, tvrdi, nastala je Republika Srpska.

Piše: Nataša Jovanović

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime