Potez Srpske koji potpuno menja sliku o ratu

Nacrt Zakona o zaštiti žrtava ratne torture ispravlja sve grehe Republike Srpske, jer dosad nije bilo sluha za priznavanje ove kategorije ratnih stradalnika kao posebne kategorije. Bošnjačke partije i međunarodna zajednica osporavaju ovaj nacrt jer se njime narušava uvrežena slika da je samo jedna strana imala žrtve, a da je druga bila agresor.

Dugo najavljivani nacrt Zakona o zaštiti žrtava ratne torture prošao je prvi stepen procedure u Narodnoj skupštini Republike Srpske (RS). Idući korak je javna rasprava, a nakon toga predlog zakona ulazi u skupštinsku proceduru za usvajanje.

Sve stranke, i vlasti i opozicije, podržale su nacrt, osim bošnjačkih političkih predstavnika, koji tvrde da je zakon diskriminatorski zbog odredbe u Članu 7, koja kaže da prava po tom zakonu ne mogu da ostvare pripadnici neprijateljskih oružanih snaga i paravojnih formacija.

Zakon se odnosi na zaštitu civilnih žrtava rata, bez obzira na nacionalnost, pol ili versku pripadnost, kaže inicijator za usvajanje zakona Božica Živković Rajilić, predsednica Udruženja žena žrtava rata RS, među čijim je članovima, kako kaže, i više desetina Bošnjakinja i Hrvatica.

„Ovaj zakon ispravlja sve grehe RS za ove 23 godine mira, zato što nijedna vlast kao ova sada nije imala sluha da prizna svoje žrtve ratne torture. Bilo je nekih pokušaja, od uspostavljanja mira, da se kroz zakone o boračkim kategorijama i civilnim žrtvama rata obuhvati što veći deo populacije RS. Ali nikada to nije urađeno posebno za žene, žene sa decom, civile i starije osobe koje nisu vojni obveznici“, kaže Rajilićeva.

Po Zakonu o civilnom žrtvama rata, koji je važio do 2007, žrtva je morala da dokaže fizičko oštećenje organizma, a otkad je taj zakon prestao da važi do danas ne postoji način da žrtve ratne torture ostvare svoja prava, dodaje Rajilićeva, koja je i sama proživela torturu tokom građanskog rata u BiH.

Sada će svaka žrtva ratne torture, stanovnik RS, prema nacrtu zakona, nastavlja Rajilićeva, moći da lokalnim organima podnese zahtev i da dokaže da je bio žrtva. Građani će to moći da učine preko dokumenata o razmeni, dokumenata Crvenog krsta, uz pomoć presuda ili izjava datih inspektorima za ratne zločine.

„Osim mesečnog primanja, ostvariće pravo na socijalnu zaštitu, koje nikada nisu imali, pravo na besplatnu pravnu pomoć, pravo na banjsku i psihološku rehabilitaciju, koja je najvažnija kod ove vrste populacije, i brojna druga prava koja nam niko nikada dosad nije dao“, kaže Rajilićeva.

Pritisci sa bošnjačke strane i od strane međunarodne zajednice da se zakon ne usvoji, posledica su toga što su te strane plasirale svoju verziju istine — da su samo Bošnjaci žrtve rata i „srpske agresije“, kaže Rajilićeva.

Zločini su činjeni na svim stranama, kaže ona, i činili su ih i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati. Usvajanjem ovakvog zakona ruši se teorija o Srbima kao jedinim krivcima za rat u BiH i agresorima i zločincima, zaključuje Rajilićeva.

Zakon je za Bošnjake sporan iz političkih razloga, kaže direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić. Centar kojim Kojić rukovodi u nacrtu zakona spominje se kao institucija koja će izdavati uverenja i dokumentaciju koju poseduje kako bi prvostepeni organi mogli da utvrde status žrtava.

„Prvi koji su rekli da zakon ne može da se donese na nivou entiteta bili su predstavnici političkih partija, pre svega SDA. Nakon toga orkestrirano je takvo jedno razmišljanje od strane nevladinih organizacija“, kaže Kojić.

Entiteti imaju ustavni osnov za donošenje ovakvog zakona, dodaje Kojić, dok na nivou BiH takvog osnova nema, jer su pitanja koja nacrt zakona reguliše u nadležnosti entiteta.

„U prethodnom periodu doneseni su zakoni o civilnim žrtvama rata i o ostvarivanju prava po osnovu boračko-invalidske zaštite. Dakle, dva zakona su doneta i potpuno je jasno da postoji ustavni osnov. Međutim, ono što jeste cilj, pre svega bošnjačkih političkih partija, potpomognutim nevladinim organizacijama, a posebno potpomognutim predstavnicima međunarodne zajednice, jeste da se donese zakon na nivou BiH“, kaže Kojić.

On je, kaže, predočio predstavnicima međunarodne zajednice, koji se zalažu za donošenje okvirnog zakona na nivou BiH, da je to neustavno.

„Ono što je najveći problem, da predstavnici međunarodne zajednice, koji bi trebalo, kao i svi građani BiH da vode računa o poštovanju Ustava i ustavnih nadležnosti, podrivaju Ustav i žele stvaranje nečega što je neustavno“, kaže Kojić.

Nacrt zakona nije diskriminatorski, nastavlja Kojić. Centar kojim upravlja, kako kaže, poseduje preko pet miliona stranica dokumenata iz poslednjeg rata, dostavljaće dokumentaciju prvostepenim organima, odeljenjima za boračku i invalidsku zaštitu u lokalnim zajednicama za građane RS, bez obzira na njihovu etničku, versku ili rasnu pripadnost.

Zakon, prema tome, ne diskriminiše nesrpske žrtve, već u sebi sadrži odredbu koju sadrži i zakon koji je u Federaciji BiH donet još 1999.

Tužno je što je predmet političke manipulacije postao nacrt zakona koji bi trebalo da reguliše prava najranjivijih delova stanovništva koji su prošli kroz torturu za vreme građanskog rata u BiH, ali očigledno je da bi se usvajanjem ovakvog nacrta zakona narušila uvrežena slika, prema kojoj su žrtve rata samo na jednoj strani.

Nikola Joksimović

rs.sputniknews.com